Iz predavanja ”U susret Bogomladencu Hristu”, koje je Visokopreosvešteni Mitropolit Joanikije održao tokom Božićnog posta 2022. godine u Sabornom Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Naš post je svijetli post. Kako kaže Gospod Isus Hristos: kad postiš, umij se, nemoj da budeš natmuren, nemoj da budeš prljav, namaži svoju glavu. Šta bi to značilo?
Mi to tumačimo – treba se ukrasiti dobrim djelima. Nije sada da se nešto tjelesno dotjerujemo i tako, nego treba da se ukrasimo dobrim djelima, dobrim mislima, dobrim namjerama. Tako treba postiti post.
Biblijski post se od davnina njeguje kao jedan spasonosni podvig, ali i radosni podvig, jer je sve u slavu Božiju, u slavu naše Svete vjere. A naročito mi, hrišćani novozavjetni, kada se pripremamo za Božić, imamo jasnu perspektivu praznika i radosti koja dolazi, koja nas nekako iz budućnosti susreće i zapljuskuje. Pa imamo i to iskustvo, svako je to doživio u djetinjstvu — kako djeca doživljavaju Božić. Nevjerovatno je kako, kada se djetetu kaže: „Sad će Božić“, pa djete pita: „Kad će Božić?“ Pa kažemo: „Evo ga, krenuo je; došao je do onoga brda, pa sjutra će do ovoga“, i na kraju: „Evo ga, stiže.“
Dakle, sve je nekako u pripremi za ovaj veliki praznik. Važno je da znamo da je naš podvig posta veoma složen podvig. Nije prosto jednosmjeran, jednoznačan; on je sveobuhvatni podvig. Obuhvata cijelo čovjekovo biće i cijelu hrišćansku zajednicu. To je veoma važno, jer ne postimo samo mi pojedinačno, nije to samo individualni podvig, nego posti cijela Crkva. I u tome imamo veliku radost, jer se na takav način i zbližavamo jedni s drugima: na isti način razmišljamo, istim stvarima se bavimo, trudimo se da postimo i tjelesni i duhovni post.
Ima nešto jako lijepo što se pretočilo u naše običaje i o tome bih želio nešto da kažem. Imamo jedan jednostavan, fin, narodni običaj da za Materice, koje padaju ranije, djeca vezuju majke i neće da ih puste dok im majka nešto ne da.
Isto tako je i za Oce. Ali majke su majke, pa je nekako više zastupljeno praznovanje Materica i to se pretvorilo u lijepe porodične i crkvene običaje. A u suštini tog običaja ima nešto zaista jevanđelsko.
Ko je zapravo bio vezan radi nas i radi našeg spasenja?
Gospod Isus Hristos, koji nam se odužio na takav način: On je dobrovoljno došao da postrada i svojom žrtvom na Krstu odužio nas je svijetu. On je izlio svoju živonosnu i spasonosnu krv za oproštaj naših grijehova, za obnovljenje naše prirode i za naše spasenje.
On je taj koji je darovao; On je taj koji je bio vezan i postradao. I upravo tada, kada je bio vezan, dao nam je samoga sebe, žrtvovao se za naše spasenje.
Dakle, majku ili oca, svejedno, ili bilo koju stariju ženu ili starijeg čovjeka, djeca vezuju. To se ne odnosi samo na moju ili tvoju majku, nego na svaku stariju osobu.
To je vrlo lijep običaj. Kada nešto ima jevanđelsku podlogu, to treba njegovati. Dakle, ta majka u tom momentu izobražava Hrista.
Ona izobražava i starozavjetne žene pravednice koje su svojim životom izobražavale Hristov život. I, naravno, time se na simvolički način pokazuje da smo svi vezani jedni za druge. Te veze, bilo da je to neki konopčić ili mašnica, zapravo izobražavaju vezu ljubavi, koja je od suštinskog značaja za naše spasenje.
Prije svega za naše zajedništvo, jer bez zajedništva nema ni spasenja. Kroz te narodne običaje pripremamo se za Rođenje Hristovo. Na jedan neposredan način otvara se naše srce, otvara se duša, pripremamo se i radujemo se unaprijed Rođenju Hristovom.
Ovaj običaj ima dubinsku jevanđelsku podlogu i zato ga treba po svaku cijenu njegovati. Naravno, nema u svim običajima jevanđelske podloge, da se odmah razumijemo. Postoje i običaji koji nisu štetni, ali nemaju jevanđelsku podlogu. Ali ovaj narodni običaj za Materice i Oce ima duboku jevanđelsku podlogu.
Treba vidjeti kako svako u porodici ili u manastiru razmišlja da se pripremi, da uvijek ima nešto da da djetetu koje naiđe i koje će ga možda vezati.
Na takav način se ostvaruje ta veza, a posebno, recimo, poslije Liturgije. To treba njegovati u hramu: da majke koje dolaze na Svetu službu budu pripremljene, da daju nešto djeci, a djeca da ih vežu i ne puštaju dok im nešto ne daju. Tako se, njegujući ovaj blagosloveni običaj u slavu Rođenja Hristovog, na najjednostavniji, ali suštinski ispravan način pripremamo da proslavimo Božić.
Dakle, već unaprijed slavimo Božić. I čim počnemo da postimo, mi, zapravo, imamo tu perspektivu praznika.
Priredila Olivera Balaban
