Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh sveštenog trona pećkog gospodin Joanikije, služio je danas sa sveštenstvom i sveštenomonaštvom Liturgiju pređeosvećenih darova u Manastiru Dajbabe, povodom proslave praznika Prepodobnog Simeona Dajbabskog.
Nakoh pročitanog Jevanđelja besjedio je protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
On je podsjetio da je Jevanđelje blaga i blagoslovena vijest, koja nam otkriva da je Bog postao čovjek iz neizrecive ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom, da bi čovjek mogao postati zajedničar te božanske blagodati.
– Čuli smo nekoliko riječi tog i takvog Jevanđelja Gospodnjeg, koje su bile sasvim dovoljne da nam otkriju svu punoću i tajnu naše vjere. Zaista, u ovome svijetu postoje mnoge religije. Religije čiji su tvorci ljudi, ljudska umovanja, ljudska traganja, ljudska mašta, neki ljudski, empirijski, životni, opipljivi izraz, na osnovu koga ljudi prave i zamišljaju svoje bogove. Naša vjera nije takva. Naša vjera je vjera otkrovenja. Ko je vidio mene, vidio je Oca. I Otac moj nebeski mene je poslao. Dakle mi, draga braćo i sestre, draga djeco, vjerujemo, ne onako kako mi hoćemo da u svojim glavama i maštarijama stavimo i smjestimo Boga, nego onako kako nam se Bog otkrio i javio, a Bog se čovjeku otkriva od stvaranja svijeta.
Dodao je da se u Starom zavjetu Bog otkriva čovjeku kao savršeni roditelj i savršeni vaspitač, u onoj mjeri u kojoj to čovjek kao biće otpalo od Boga može da primi, te da je u tom smislu i sve ono što se dešava u Starom zavjetu, važno i za nas novozavjetne ljude, te da je svako od nas prizvan da iz stanja palog čovjeka, dođe u stanje punoće poznanja istine i zajednice sa Bogom.
Podsjetivši da je Prepodobni Simeon obrazac posta, molitve, smirenja i propovjedni svjedok vjere u Boga, kao i to da dan kada ga praznujemo pada uvijek u Velikom postu, on je skrenuo pažnju na važnost posta i na to da je potrebno da se dodatno potrudimo i ne odustajemo od posta ili ga sebi olakšavamo, bez neke prijeke potrebe.
– Ne može od posta ništa da nam bude loše, jedino u nekim krajnjim situacijama kada je neka zaista teška bolest i nemoć ljudska u pitanju. Jer, post je ono krilo koje nam pomaže da molitvom, kao našom vezom prema Ocu nebeskom i tim vječnim disanjem, kojim se već ovdje i sada učimo da dišemo, nas vaznosi u Carstvo nebesko, jer je i Gospod naš Isus Hristos, naučio nas da bez posta i bez istinske molitve i vapaja iz dubine srca, nema nam hoda i puta u ovom burnom žilištu.
Po pričešću vjernih blagosiljani su slavski darovi u čast Prepodobnog Simeona Dajbabskog, utemeljivača i nebeskog pokrovitelja ove svete monaške obitelji.
Mitropolit Joanikije se sabranima obratio po završetku svete službe, podsjetivši da je Sveti Simeon Dajbabski ktitor Manastira Dajbabe i da su se ktitori u Crkvi i narodu uvijek poštovali.
– Naročito oni koji su se proslavili svojim svetim životom. Odnosno oni koji su svojim životom proslavili ime Božije ovdje na zemlji. Ako je iko iz roda našega u poslednje vrijeme ugodio Bogu, prije svega postom, molitvom, dobrotom, vrlinama, milostinjama i prinošenjem svoga života na žrtvu živu i blagouhanu Bogu živome i istinitome, to je Prepodobni Simeon Popović, Cetinjanin, ktitor Manastira Presvete Bogorodice ovdje na Dajbabskoj gori.
Vladika je kazao da je Sveti Simeon od ogranka Popovića, koji korijene u Jabučanima, starim stanovnicima Cetinja, i da se ogranak Popovića isticao revnošću, te dao značajan broj sveštenika. Imali su blagoslov mitropolita crnogorskih, naročito Svetog Petra Cetinjskog. Iako je, kako kaže Mitropolit, i u tom, a i ponekom slučaju u ovom vremenu, bilo slučajeva prenevjeravanja i odstupanja od svete pravoslavne vjere, ono što je važno je da je ”ogranak Popovića od velikog bratstva Jabučana uvijek ostao vjeran Slavi Božijoj, Jevanđelju Božijem i mitropolitima Cetinjskoga trona.
On je skrenuo pažnju na to da se Sveti Simeon učio bogoslovlju i nadahnjivao podvizima i svetošću u Svetoj kijevo-pečerskoj lavri, jednom od najsvetijih mjesta na planeti,o kojem pjeva i Njegoš u Gorskom vjencu.
– I on se tamo nadahnuo čitajući žitija Svetih kijevo-pečerskih Božijih ugodnika, učeći se bogoslovlju, uranjajući svoj um u tajne Božije, u tajne spasenja roda ljudskog, u domostroj spasenja. On je kao mlad, ugledajući se na Svetoga Savu i Svetoga Vasilija Ostroškoga, odlučio se da cio svoj život posveti Gospodu i da ga prinese na žrtvu živu blagouhanu Bogu živome. Krenuo je Hristovim putem, Hristovim stopama, da se kroz post i molitvu uspne na Hristovu Golgotu, da se sarazapne iz ljubavi Hristu Gospodu, da bi doživio i slavu Njegovoga Vaskrsenja, i zaista, njegova duša se do te mjere prosvjetlila, da je postao novi apostol Hristov. Bogonosac i svjetlonosac i čudotvorac, još za života.On je ukras ne samo ove svetinje i Crne Gore, nego cijele Crkve pravoslavne i već se po svojoj svetosti pročuo ne samo ovdje i u ovoj okolini, nego svuda u svijetu.
Govoreći o tome da onima koji odluče da idu pravim, istinitim Božijim putem, životni put je najčešće veoma trnovit, a njihova slava i spomen rastu poslije upokojenja, on je kazao da je to razlog i današnjem sabranju u Manastiru Dajbabe, oko kivota Prepodobnog Simeona Dajbabskog, koji je imao jednostavnu riječ, ali riječ punu Božije istine i sile, i zato ga je narod tako volio i slušao, a prije svega gledajući njegov sveti život.
– Zbog toga smo se danas ovdje sabrali, na ovome čistome i bistrome izvoru duhovnosti Prepodobnog oca našeg Simeona Dajbabskoga, duhovno se bogatimo, učestvujemo na ovim svetim bogosluženjima, ispunjavamo njegov zavjet. Da se molimo Bogu da se sabiramo u hram Božiji na molitvu, što češće, što više i u što većem broju.
Mitropolit je čestitao i slavu Dječijem horu Svetog Simeona Dajbabskog, poželjevši djeci i vjeroučiteljici da i dalje uzrastaju duhovno, da se duhovnosti, znanju, naukama i da postanu vrijedni i dobri ljudi, da donesu radost svojim roditeljima, Crkvi Božijoj i svojoj otadžbini.
Vladika je prisutne podsjetio da je iguman ove svete obitelji, otac Danilo, na pravdi Božijoj protjeran iz Crne Gore, iako je u Manastiru Dajbabe proveo oko dvije decenije, sa blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, a da nikada na njegov rad i njegovo ponašanje kao sveštenog lica, nikada nije bilo nikakvog prigovora, nego naprotiv oduvijek samo riječi pohvale.
– Na pravdi Božijoj, bez ikakve svoje krivice, protjeran je odavde. Izmislili su nekakve razloge koje nikako nisu mogli dokazati. Protjeran je samo zato što je Rus porijeklom, ali čini mi se još više zbog toga što se ovdje oko oca Danila, jednoga dobroga i čestitoga duhovnika, sabiralo mnoštvo naroda cijelo vrijeme. Nekome je to ipak zasmetalo, pa su našli lažni razlog. Našega oca Danila, igumana ovoga manastira, nije interesovala nikakva politika. Imao je prilike za to, ali se nikada za politiku nije interesovao, nego se interesovao za bogoslovlje.
Na kraju je čestitao slavu ocu Simeonu, pohvalivši njegov trud oko svetinje, da, kako je kazao ”ne bude zapuštena, nego da bude još ljepša, kada se iguman Danilo vrati”.
– Neka Bog blagoslovi našega oca Simeona i sve vas koji ovu svetinju pomažete. Vidimo da jedan veliki broj ljudi dolazi u ovu svetinju i da je od sveg srca pazi i pomaže i zato ona tako lijepo i napreduje. To je na korist svih nas i daj Bože neka bude na korist i na radost našega potomstva i budućim generacijama. Amin Bože daj!
O. B.
