Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije služio je danas, 10. juna, na Duhovski utorak Svetu liturgiju u crkvi Svetog Ilije u selu Velje Duboko, u Rovcima.
Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju sasluživali su: jeromonah Mihailo (Pajović) nastojatelj manastira Kostrikovača, jeromonah Gavrilo (Štrbac) sabrat Cetinjskog manastira, jerej Petar Milutinović, jeromonah Ahilije (Anđelović) sabrat manastira Kostrikovače i đakon Ognjen Boričić, uz učešće sestara monahinja i vjernog naroda.
U toku Liturgije Mitropolit Joanikije je miropomazao novokrštene djevojčice Milicu i Stevaniju.
U besjedi po otpustvu, govoreći o prazniku Pedesetnice – Trojčindanu, Vladika je kazao da ni Sveti apostoli Hristovi koji su bili Njegovi najbliži učenici, nisu na početku mogli da razumiju sve što im je Hristos govorio o Duhu Istine, Utješitelju kojega će poslati i koji će ih uvesti u svu Istinu, nego da su to shvatili kasnije. Kako su duhovno napredovali, ”oni su poimali smisao Njegovih riječi”, rekao je Mitropolit Joanikije.
”To govori o našoj situaciji – da smo mi zbog grijeha i zbog udaljenosti od Boga pomračeni, i da smo se otuđili od Boga. U onoj situaciji u kojoj su bili Sveti apostoli i mi smo svi, a oni su imali tu prednost što su bili neposredni učenici Hristovi, mogli su slušati i Njegove riječi i gledati Njegova djela i gledati Njegovo lice, svoga Spasitelja. Međutim, vidimo da su i oni imali dosta poteškoća, dosta prepreka da razumiju, da shvate, i ne samo da shvate, nego da prime Božiju istinu. I Gospod je na kraju obećao, dao im uputstva, prije nego što se vaznio ka Ocu Svome na nebo: – Nemojte se nikud razilaziti iz Jerusalima. Budite zajedno u molitvi, kao što su to poslije i učinili, dokle se ne obučete u silu sa visine, dokle ne primite obećanje Oca Mojega”, besjedio je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.
On je podsjetio da su dvanaestorica učenika Hristovih zajedno sa Presvetom Bogorodicom i malom zajednicom vjernih u Jerusalimu svakodnevno bili u zajednici, u molitvama i u iščekivanju, te da se Silazak Svetog Duha na apostole u vidu ognjenih jezika dogodio u nedjeljni dan, dok su bili na molitvi.
”Pokazao se vidljivo, kao plamičak ognja. Prosto da bi bilo svima uvjerljivije. Tada su se Sveti apostoli zaista obukli u silu sa visine, a to je sila Božije istine, pravde, ljubavi, dobrote, darova Božijih. Tada su Sveti apostoli bili nadahnuti od Boga, prožeti potpuno Božijom ljubavlju, Božijom istinom i pravdom. Ispunili se sile Duha Svetoga i tada su dobili punomoćstvo da ispune onu riječ Božiju, zapovjest Božiju, koju je rekao svojim učenicima: Idite i propovjedajte Jevanđelje cijelom svijetu i krštavajte sve narode u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.”
Vladika je skrenuo pažnju na to da su apostoli na koje je sišao Duh Sveti u vidu ognjenih jezika isti oni učenici Hristovi koji su se iz straha razbježali na Veliki petak, i time se ”na neki način obrukali”.
”Međutim ti isti apostoli koji su u jednom momentu pokazali slabost, kada su se obukli u silu sa visine, u silu Božije istine, pravde i ljubavi, oni su postali i neustrašivi i nepobjedivi i neodoljivi, nego su kroz cio svijet kao orlovi Duha Svetoga nadahnuti Božijom istinom propovijedali Jevanđelje Hristovo.”
On je dodao da je to isto Jevanđelje stiglo i u Rovca, u kojima je narod svjedočio vjeru i u najtežim vremenima kada se više živjelo od vjere i borbe za slobodu, od časti i ljubavi prema svome rodu, nego od hljeba.
”Više su imali duhovnoga bogatstva, nego ovoga zemaljskoga. U svemu zemaljskome su očigledno bili poprilično oskudni, ali su bili bogati: čašću, istinom, dobrotom, ljubavlju, hrabrošću, rodoljubljem i borbom za svoju vjeru, za svoju Crkvu; za svoju kulturu; za svoj identitet; za svoje pretke i za svoje potomke. Tako da je iz ovog velikog rovačkog plemena izrastao veliki broj uglednih velikih ljudi, značajnih istorijskih ličnosti.”
Mitropolit je poučio da se precima treba ponositi, ali da je važno misliti i o tome kako danas živimo, da bi oni koji dolaze poslije nas imali po čemu dobrom da nas pamte.
”To je veoma važno. Znate kako je kad odrasta dijete koje ima dobre roditelje, koje ima dobre pretke, pa uvijek može sa ponosom da kaže čiji je i otkuda je i kako je, a drugo je bogami… Teško je to za djecu kad roditelji nemaju nikakvog autoriteta i to dijete osjeća i nema nikakvoga oslonca, čvrstine. Takvo dijete se mnogo muči. Može i ono da izraste da bude veliki čovjek, ali je njemu mnogo teže, nego onima koji su odrasli u zdravim porodicama. Danas je porodica u krizi, treba da vodimo računa o porodici, treba da vodimo računa o djeci što više, jer u njima je i naša nada i naš oslonac, i Bog će nas pitati kako smo se odnosili prema djeci, prema mladom pokoljenju i šta smo im ostavili”, zaključio je Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije u svojoj besjedi.
Mitropolit je potom odslužio parastos kod Časnog krsta postavljenog na starom kućištu Bećkovića u zaseoku Vukodo, u Veljem Dubokom, koji su u spomen na svoje roditelje Vuka i Zorku i svoje časne pretke koji su položili svoj život za Krst Časni i slobodu zlatnu podigli njihovi potomci – veliki srpski pjesnik Matija Bećković, njegov pokojni brat Ljubo i sestra Ljubica sa porodicama 2010. godine.
U besjedi nakon odsluženog parastosa, Mitropolit Joanikije je kazao da sjećajući se Vuka Bećkovića i njegovog stradanja na bojnom polju sa još 30 000 svojih saboraca, važno pomenuti i sjetiti se teškog krsta koji je Vukovim stradanjem ponijela i njegova čestita udovica Zorka.
”Ostala je Zorka sa malom djecom, sa Matijom, Ljubom i Ljubicom. Ostala sirotinja, ali ona nije bila sirota u duhu, ona je takođe bila veliki junak i veliki vitez. Naoružala se vjerom i nadom i ljubavlju, podigla svoju djecu, izvela ih na put, pravi, istiniti, i oni su sve troje išli stazama kojima su išli i njihovi roditelji.
Mitropolit je podsjetio da je ovo krsno znamenje na ognjištu svojih predaka podigao pjesnik Matija Bećković, u spomen na svoga pokojnog oca kojem se danas ne zna ni groba niti mramora, ali i u spomen na svoju majku i ostale čestite i velike pretke, među kojima je uvijek bilo velikih junaka.
On je dodao da stradanje Bećkovićevih roditelja podsjeća na najpotresniji roman, ali i da se kroz to njihovo stradanje vide i darovi Božiji na njihovoj djeci.
”Preko Krsta Hristovoga koji je ova porodica uvijek cjelivala i kome se klanjala došli su i darovi Božiji na našeg velikoga pjesnika, koji je nadahnut od Boga napisao poeziju koja se uči napamet, i koju i umni ljudi ne mogu baš tako lako svu dubinu da razumiju, a i prosti ljudi razumiju onoliko koliko im treba, a svi – i umni i obrazovani i prosti i neuki, svi uče iz djela Matije Bećkovića. Nije slučajno, ne bi te darove Matija mogao razviti da nije imao takve roditelje, takvoga oca, junaka, viteza i takvu blagorodnu, čestitu i pobožnu majku”, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
O. B.
