Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 10. decembra, u Sabornom hramu Hristovog Vaskresenja u Podgorici, služio je godišnji pomen blaženopočivšem Mitropolitu Arseniju (Bradvareviću), koji se na današnji dan prije 61 godinu (1963) upokojio u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice u Beogradu, gdje je i sahranjen.
Po odsluženom pomenu sabranima se obratio Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, čije obraćanje prenosimo u cjelosti:
Bog je tako ustrojio, baš na dan kada se sjećamo stradalnog puta Mitropolita Joanikija (Lipovca), velikog broja sveštenika i vjernog naroda, njihovoga uzlaska na Golgotu i puta bez povratka, kada rasvjetljavamo tamu naše prošlosti, da se na ovaj dan upokojenja svetopopočivšega Mitropolita Arsenija saberemo i da mu izvršimo pomen. Stradanje Mitropolita Joanikija bilo je hristoliko stradanje i završilo se njegovom mučeničkom smrću, a ništa manje hristoliko, i još je duže trajalo, bilo je i stradanje naslednika Mitropolita Joanikija, Mitropolita Arsenija Bradvarevića, s tim što se nije završilo mučeničkom smrću, nego se, poslije devet godina mučenja u zatvoru i u kućnom pritvoru i u poniženju, mirno upokojio kao ispovjednik Hristov.
Samo ću istaći nekoliko detalja iz tog sramnog suđenja Mitropolitu Arseniju, koji ne služe na čast sudstvu tadašnje jugoslovenske države, ali njega pokazuju kao apostola Hristovoga koji je bio riješio da radi Hrista i radi Crkve Božije i odbrane svete vjere pravoslavne primi svako stradanje i svako poniženje. Kada su ga, pošto su ga oklevetali i izveli na sud, koristeći lažne dokaze, osudili, u jednom momentu su mu ponudili, govoreći da oni poštuju njegove godine i njegov čin i njega kao čovjeka, da ako se pokaje, kaznu od jedanaest i po godina zatvora, koje je zaslužio svojim djelovanjem protiv države, mogu da ublaže i da smanje na pola. A ovo je rekao: „Ja sam se u mojoj arhijerejskoj zakletvi zakleo da ću štititi svetu vjeru pravoslavnu i da ću je propovjedati i svoju Crkvu braniti. A vi ste tu moju djelatnost okarakterisali kao antidržavnu i kao opasnu po državu i po narod. Pa ako bih se ja sad ovdje, pred ovim sudom kajao, ja bih izvršio moralno samoubistvo i obrukao bih svoju Crkvu. Prema tome, gospodo, osudite me vašom najstrožijom kaznom!“ To je rekao, starac od 70 godina, već obolio, ali je bio tako jakog karaktera i nesalomivog duha.
Ipak se dogodilo nešto što je pomrsilo konce tome suđenju, jer su kroz to suđenje htjeli da poberu i političke poene pa su sudnicu vlasti prethodno napunile mladih učenika policije i ostalih službi i saradnika Udbe. Pa kada je izrečeno suđenje, onda je nastao urlik: „Dolje izdajnik! Smrt fašizmu!“ i ostale stvari da ga što više ponize i da što više ugroze Crkvu, da Mitropolita proglase kao izdajnika. U čitavoj toj gunguli i u tom užasu od prizora, starom Mitropolitu, kako je pričao Novak Ražnatović, prišla je jedna starica iz Katunske nahije, sva u crnini, u koroti, i pred svima od Mitropolita osuđenog i poniženog uzela blagoslov. Nastala je pometnja u sali i tu jednu babu su izbacili kao kufer iz sale, ali bilo je kasno, propala im je ta priredba. I ta baba, ko god da je ona bila, tražićemo njeno ime, zaslužila je da se pomene u žitiju Ispovdjednika Hristovoga Arsenija Bradarevića.
Mitropolit Arsenije je postradao i Bogu ugodio svojom nezlobivošću, ali i svojom vjerom. Zasluge toga svetoga Božijega ugodnika, koji je ispovjedio vjeru znajući da će mu to ispovjedanje donijeti veliko stradanje, u našem vremenu je veliki duhovni kapital. Pamjat je spomen pravednika sa pohvalama i nama nedostaju riječi da bi smo istakli sve vrline i zasluge blaženopočivšega Mitropolita Arsenija. On se ugradio u istoriju Mitropolije crnogorsko-primorske, u istoriju Srpske pravoslavne crkve, u njeno stradanje posleratno, ali on kako vrijeme prolazi, sve više svijetli i njegova ličnost i njegove vrline i njegove zasluge.
Partijarh German je na njegovoj sahrani rekao sledeće na Terazijama: „Vječne Božije pravde, pobijediće pravda Mitropolita Arsenija!“ Ta riječ blaženopočivšega i mudroga Partijarha Germana je istinita i ona dobija na snazi i značaju vsaki dan kako vrijeme prolazi. Bio je osuđen da se njegovo ime zaboravi i da se ne spominje. Međutim, biće zaboravljena imena, to je neka istorijska pravda, onih koji su ga sudili i onih koji su ga ponižavali, a njegovo ime će se pominjati i svijetliti svima nama, Crkvi Božijoj, u ovom vremenu i u sva buduća vremena’.
Tekst, foto: Boris Musić
