Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, danas, 17. septembra 2026. godine, sa sveštenstvom i vjernim narodom, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Manastiru Rođenja Presvete Bogorodice u Brskutu, nedaleko od Podgorice, povodom hramovne slave ove svetinje.
Prije početka službe Mitropolit Joanikije je zamonašio u rasu dosadašnje iskušenice Branku, davši joj ime Paraskeva,Tamaru, davši joj ime Jakova i Elenu, od danas Jefimija. Takođe, postrigao je za čteca monaha Mardarija iz manastira Donji Brčeli.
Na kraju Svete službe Božije, prelomljen je slavski kolač i osvećeno slavsko žito.
„Sabrali smo se danas, draga braćo i sestre, ovdje u ovom predivnom mjestu u Brskutu, u obnovljenome hramu, uoči slave ovoga svetoga hrama — velikoga praznika Rođenja Presvete Bogorodice. Znamo tu čudesnu povijest o rođenju Presvete Bogorodice. Njeni sveti i pravedni roditelji dugo nijesu imali djece i dostigli su poodmakle godine kada ih je Bog blagoslovio i obradovao, te su dobili Presvetu Bogorodicu, djevojčicu koja je postala Majkom Spasitelja svijeta, Gospoda našega Isusa Hrista. Kao što je rođenje Presvete Bogorodice bilo veliko obnovljenje duhovno i velika radost, radost neba i zemlje, ali prije svega velika radost za njene blažene roditelje, Svete Joakima i Anu, tako je obnovljenje preko nje došlo u ovaj svijet rođenjem Gospoda Isusa Hrista, i spasenje rodu ljudskome“, kazao je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije besjedeći po otpustu.
Rođenje Presvete Bogorodice na neki čudesni način ukazuje i na Hristovo rođenje. Po njegovim riječima njezino rođenje jeste bilo na prirodni način, ali po posebnom dejstvu i po posebnom promislu i blagodati Božijoj. Njezino rođenje je posvjedočilo onu istinu: gdje Bog hoće, tu se pobjeđuje zakon prirode, jer su njezini roditelji već bili prestarili, nijesu bili za rađanje, ali Bog je tako htio i blagoslovio da upravo od tih prestarelih, ali svetih i pravednih roditelja dođe u ovaj svijet Presveta Djeva Bogorodica. Tako je, objasnio je Visokopreosvećeni, nastalo obnovljenje cijelome svijetu:
„A evo vidimo, draga braćo i sestre, da je i u ovome mjestu nastalo obnovljenje veliko sa obnovom ovoga svetoga hrama. Jer znamo kako je to bilo prije nekih desetak-petnaest godina, ovo selo se raseljavalo, zamiralo i tonulo u nestajanje. Ali Bog tako dade, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije blagoslovi da se pri ovome svetome hramu osnuje manastir. I to je, sigurno, neki posebni Božiji blagoslov vaših predaka koji su ovdje živjeli, koji su Bogu ugađali i koji su ovu svetinju podigli — lijepu crkvu za to vrijeme, lijepu i veliku, lijepo urađenu. Vidi se da je nijesu radili samo za sebe, ni za svoje vrijeme. Radili su je i podizali za svoje potomstvo i za budućnost, za sreću i blagoslov ovome mjestu. I tako se ta njihova dalekovidost potvrdila baš u ovo naše vrijeme — da preko ovoga svetoga hrama dođe obnovljenje ovome mjestu. Sa obnovom hrama obnovi se i duša ovoga sela i duša narodna, svih dobrotvora, priložnika.“
U nastavku Arhiepiskop cetinjski je istakao da je najljepši i najblagosloveniji način kada obnavljamo svetinju, to što se obnavlja i pamćenje, to najviše prija ljudskoj duši — da se preko svetinje obnovi pamćenje i sjećanje na velike ličnosti, a odavde je bilo veoma mnogo velikih, značajnih ličnosti i sveštenika, Božijih ugodnika i mučenika:
„Danas ovdje, uoči slave ovoga svetoga hrama, imali smo divnu svečanost — monašenje tri monahinje i proizvođenje u prvi stepen sveštenstva našega brata, novoga monaha Mardarija, sabrata manastira Donjih Brčela. Ako Bog da, ubrzo će postati đakon, vidjećemo, i za jeromonaha će se pripremiti, pa će i to biti jednoga dana. Sada, čestitao bih novoj nastojateljici manastira u Brskutu, mati Marini, umnoženje sestrinstva u ovoj svetoj obitelji. Neka nove monahinje, koje su danas primile monaški postrig i uzele svoj krst i krenule za Hristom Gospodom veoma odlučno i sa velikom ljubavlju, neka ih Bog štiti i krijepi u sve dane života njihovoga, a neka se one lijepo trude, pa će ih i Bog nagrađivati i ukrepljavati u sve dane života njihovoga.“
Potom je iz dosadašnjega svoga monaškoga iskustva i iz onoga što smo naslijedili, uputio jednu kratku pouku. I monasi i monahinje i svi hrišćani treba da se trude, da se mole Bogu, da se bore sa svojim strastima, manama, da se nauče služiti Bogu i Crkvi Božijoj i narodu Božijem radi spasenja svih; da redovno idu u crkvu, da poste, da se smiravaju, ali kada osjete prve darove duhovne, kada ih dožive, da ne misle da je to sve.
„Mnogi se tu prevare, pa čim osjete malo utjehe od Boga i blagoslova Božijega i milosti Božije, da ih je Bog nagradio za njihove trudove, misle da su time dostigli savršenstvo. A to nije savršenstvo, to je samo Gospod dahnuo malo svoga Duha da krenete još odlučnije i istrajnije i da se spremite za nova iskušenija koja će doći. Jer Gospod na putu spasenja svih nas, vrlo često dopušta da se postave i neke prepreke, manje ili više teške. Tada se treba održati, tada treba posvjedočiti vjeru, tada se treba iznova smiriti i iznova naći duhovne sile i snage, a sve ono što ste dobili ranije kao utjehu, to samo može da vam posluži da se junački i hrabro borite. I ova borba traje cio život“, poručio je Vladika.
To je potkrijepio pričom o jednom monahu, kome su govorili da je sve ispunio i da ide u naručje Gospodu, pošto je ispunio i godine života na zemlji, a on je govorio: „Ništa nije sigurno. I tek sam počeo. Tako se osjećam, da sam još uvijek na početku.”
„A to su znali i naši preci. I to jako dobro, ali su govorili malo na drugačiji način. Kad čovjek ostari i stekne lijep ugled i sve lijepo bude u njegovome životu, bude poštovan i od svoje porodice i od svoga plemena i naroda, pa kažu: Eto, ti si sve dobro uradio i ispunio smisao ovoga života. — Neka te, đeco, neka te. Nije to još ništa. — Kako nije ništa? — Nikad čovjeku nije kasno da se obruka. Dakle, toliko su bili oprezni.“
Posebno je naglasio da su taj oprez imali blaženopočivši Vladika Atanasije i Mitropolit Amfilohije:
„To je čudesan primjer, to su dva brata koja su orali njivu Gospodnju, učenici oca Justina, otišli u naručje Gospodu, jedan za drugim. Velike ličnosti! Bili su različiti, ali su bili jedno u Duhu Svetome. Vladika Atanasije je govorio o toj pažnji: — Pazi na sebe! Pazi na svoje misli, na svoje riječi i na svoja djela! Pazi gdje staneš, gdje sjediš, kako sjediš! Kako ustaješ, kako se ponašaš, kakvi su ti pokreti, kakve su ti misli! On je o tome govorio. Vidite koliko je to značilo, a mi nismo shvatali šta je on to radio. E, pazite na sebe, djeco! I ne gubite nikada vjeru u Boga. U dobru je lako dobro biti, treba se spremiti za one teške momente koji dolaze u životu. A biće ih, i oni su korisni radi nas i radi našega spasenja.“
Na kraju svog arhipastirskog slova Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je blagoslovio sve prisutne, naglašavajući da je ovo selo ranije bilo mnogo zapušteno, a da je sada zaživjelo:
„Neka Gospod blagoslovi ovu svetu obitelj, neka blagoslovi Gospod ovo predivno selo i mjesto. I koristim priliku da se zahvalim ljudima koji su mnogo učinili za obnovu ovoga mjesta i ove crkve. I ovaj put što su pravili i sve što su ovdje radili i što su se okupljali, neka ih Bog blagoslovi za njihove trudove i za njihovu ljubav. Evo sad je i lijep put, i obnovljena crkva, i ovo sestrinstvo ovdje zaživjelo. Ove monahinje kao pčele u košnici, vrijedne i čestite, i Bogu služe i dočekuju ovdje narod, sve sa Božijim blagoslovom. I neka se Božija milost izlije na ovaj sveti hram i na sve vas koji se ovdje okupljate i u ovu svetinju dolazite. Amin, Bože daj, na mnoga i blaga ljeta!“
Fotografije
Vesna Dević
