U manastiru Uspenija Presvete Bogorodice na Dajbabskoj gori u Podgorici danas, 5. februara, služena je Sveta arhijerejska liturgija sa pomenom blaženopočivšem arhimandritu Luki (Aniću) nekadašnjem igumanu ove svete obitelji, kao i Cetinjskog manastira i Manastira Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem Grblju.
Svetu službu Božiju i pomen služio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uz sasluženje: jeromonaha Rafaila sa sveštenomonaštvom manastira Podmaine, protojereja Zorana Đedovića, jereja Mladena Balaća, jereja Bojana Radunovića, jereja Blaža Petrovića, jereja Zlatka Vasića, jereja Velimira Bugarina i jerođakona Sionija (Zorića), i molitveno učešće Jelene, rođene sestre blaženopočivšeg o. Luke, kao i mnogobrojnog vjernog naroda.
Nakon odsluženog pomena na grobu blaženog spomena arhimandrita Luke, sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije, ističući da je ovo deveta godina od kada se okupljamo oko počivišeg i prisnopamjatnog, nikad ne zaboravljenog, našega oca Luke, koji je ostavio duboki trag ne samo u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, nego u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i šire, kao naročiti, poseban lik među našim monaštvom i sveštenstvom. On je kazao da je to teško objasniti, ali oca Luku, iako je bio čovjek nenametljiv, vrlo jednostavan, svi koji su ga sreli makar jednom, zapamtili su za cio život. Podsjetio je da je o. Luka bio čovjek velikog obrazovanja, velikih mogućnosti,” bila mu je otvorena sjajna mogućnost dobre karijere kao univerzitetskog profesora Beogradskog univerziteta, što mu je i pripadalo i po njegovom obrazovanju i po njegovom vaspitanju od roditelja, koji su bili vrsni intelektualci, ugledni ljudi u Beogradu”.
“Ali otac Luka je izabrao nešto mnogo uzvišenije. On je obrazujući se tragao zapravo za Bogom i posebno za Božanskom ljepotom, a sveti oci govore da je Bog savršena ljepota. On je sa te strane pristupio i vjeri i Bogu, i nosio je tu Božiju ljepotu u sebi, imao je i urođenu ljepotu duše i misli i osjećanja, ali je to sve oplemenio ljepotom Božijom. Iako je čovjek velikog obrazovanja, vidio svijeta dosta, bio je čovjek, kao što rekosmo, vrlo jednostavan, čak i do te mjere da je mnogima izgledao nekako malo naivan, a to je ona vrlina koja nas zaista približava Bogu – ta jednostavnost i otvorenost”, besjedio je vladika Jonikije, dodavši da je zato otac Luka bio nekako svima blizak, svima interesantan i drag.
Njegovo visokopreosveštenstvo govoreći o ocu Luki, još jednom je ukazao na dubok trag koji je on ostavio u Mitropolija crnogorsko-primorskoj, naročito u Cetinjskom manastiru i u Cetinju:
“Kao pastir niko tako nije imao uspjeha na Cetinju kao duhovnik, kao što je to naša otac Luka, pa neće biti, i po tome se vidi, da pastiri ovome narodu moraju biti baš iz njihovoga sela ili mjesta. Samo ko nosi ljubav Božiju u sebi, taj je pravi i taj je najbliži. Niko od nas, bili smo tamo zajedno sabraća i sveštenici i monasi, nije tako znao da razgovara sa Cetinjanima i niko nije imao toliko uspjeha kao pastir, kao što je otac Luka.”
Naglašavajući da blaženopočivši arhimandrit Luka sa Cetinjem nije imao nikave veze, posebno ne krvne veze, kazao je da to potvrđuje da veze u Crkvi nijesu po krvi, ni po tlu, nego po Duhu Svetome te da su to prave, istinske veze, koje ne blijede nikada, za razliku od drugih veza pa i rodbinskih gdje se vremenom srodnici polako udaljavaju jedni od drugih u prvom, drugom, trećem koljenu… Polako svi idu svojim putem, tako je to Bog ustrojio, a tamo gdje su duhovne veze, te veze ne prestaju nikada. A da se one sve više i više učvršćuju, Mitropolit je kao primjer naveo o. Luku.
“Otac Luka, upijajući Božansku ljepotu, zapravo upijajući darove Duha Svetoga, on je bio pravi duhovnik i mnogima je pomogao, mnoge je utješio i mnoge je na pravi put uputio, mnoge priveo Hristu, mnoge priveo Crkvi. I to je njegova velika zasluga! Pa nam je drago da se i oko njegovoga groba okupimo i ovdje se kod njegovoga groba utješimo. Tako je to Bog ustrojio, da je njegov spomen sveti, a i njegov grob nam daje utjehu, što znači da Gospod polako njegovom grobu daje blagodat i silu”, poručio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Na kraju svog obraćanja Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije se pomolio Gospodu da utješi njegove najbliže po srodstvu krvnome, sestru Jelenu, ali i druge sabrane oko njegovoga groba, koji osjećaju nedostatak njegovoga prisustva među nama. Međutim, kako je kazao, o. Luka je sa nama i među nama.
Osvrnuvši se na činjenicu da je otac Luka najviše poslužio na Cetinju, i tamo mnogo svijetlu uspomenu ostavio, posebno je istakao kako je Bog ustrojio da počiva pored najvećeg Cetinjanina novih vremena, pored Prepodobnog Simeona Dajbabskoga u njegovoj svetoj obitelji.
“Evo, hvala Bogu, ova sveta obitelj, zahvaljujući Božijem blagoslovu i molitvama Prepodobnoga oca Simeona, ona cvjeta, a jedan od njenih najljepših cvjetova je otac Luka. Neka ga Gospod upokoji u svome životonome vječnome naručju i da se moli za nas pred prestolom Božijim, jer je bio čovjek molitve i pažnje, saosjećanja i sastradanja, dok je bio među nama. Pa se nadamo da ga je Bog udostojio tih darova i na nebu, da se za nas Bogu moli i da sa nama sastradava i da sa nama bude uvijek. Neka Gospod njemu da daruje Carstvo nebesko, a nama svima blagodat, milost, život, mir, snagu i hrabrost, da nosimo svoj krst, da ne posustanemo, da idemo za Hristom u sve dane života našega, nadajući se večnome Carstvu Božijem, gdje je naša prava, istinska, vječna i nerazoriva otadžbina”, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
+++
Arhimandrit Luka (Anić), iguman manastira Dajbabe, upokojio se u Gospodu u 54. godini zemaljskog života na praznik Ksenofonta i Marije, 8. februara 2013. godine.
Otac Luka je rođen 17. 09. 1959. ljeta Gospodnjeg u Dubrovniku. Sedmu beogradsku gimnaziju završio je 1977, a studije istorije umjetnosti na Filosofskom fakultetu u Beogradu 1983 godine. Već naredne, 1984. izabran je za asistenta na istom fakultetu. Magistrirao je 1991. godine na temu „Život i delo vajara Đorđa Jovanovića“.
U julu 1991. g. došao je u Cetinjski manastir i postao iskušenik. Mitropolit Amfilohije je u Cetinjskom manastiru iskušenika Uroša Anića zamonašio na Ivanjdan, 7. 07. 1993. godine i dao mu monaško ime Luka.
Jerođakonski čin primio je na Krstovdan, 27. septembra 1995. godine u Cetinjskom manastiru, a čin jeromonaha 22. oktobra iste godine u Crkvi Svetog Luke u Kotoru. Za namjesnika Cetinjskog manastira postavljen je na Lučindan, 31. oktobra 1995, a u čin igumana proizveo ga je Mitropolit Amfilohije na Petrovdan, 12. jula 2000. godine. Zvanje arhimandrita dodijeljeno mu je na Lučindan, 31. oktobra 2008. godine. Iguman Manastira Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem Grblju postao je 13. januara 2010. Nešto više od godinu dana nakon toga, 1. aprila 2011. g. postavljen je za nastojatelja manastira Dajbabe.
Važio je za jednog od najobrazovanijih i najuglednijih klirika Mitropolije crnogorsko-primorske i pripadao je prvoj generaciji monaha od dolaska Mitropolita Amfilohija na Cetinjski episkopski tron.
U rano jutro 8. februara 2013. godine otac Luka se upokojio u svojoj skromnoj monaškoj keliji u Dajbabama. Dva dana kasnije njegovi zemni ostaci sahranjeni su na manastirskom groblju u Dajbabama nakon Svete zaupokojene liturgije sa opelom koje su služili Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i gospoda episkopi: budimljansko-nikšićki Joanikije, zahumsko-hercegovački Grigorije, raško-prizrenski Teodosije i lipljanski Jovan, uz sasluženje mnogobrojnog sveštenstva, sveštenomonaštva i vjernog naroda iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
