Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je jutros, 3. marta, u Nedjelju bludnoga sina, sa sveštenstvom Svetu službu Božiju u Crkvi Svete Trojice u Pelinskim Rudinama u Gornjem Grblju.
Tokom Svete službe Božije Visokopreosvećeni Mitropolit je u čin protojereja proizveo o. Branka Bogojevića, koji već 17 godina činodejstvuje i vjerno služi oltaru Božijem i svome narodu, ističući njegove dosadašnje svešteničke zasluge:
“Da mu zablagodarimo za njegov dosadašnji trud, ali isto tako i da ga postaknemo da i ubuduće još više uloži truda i obrati što više pažnje na narod koji mu je u Duhu Svetome povjeren. Da sa svojim narodom dijeli i zlo i dobro, da se moli za sve, i za prijatelje i za neprijatelje, i za one koji su u crkvi i za one koji još nisu i za one koji dolaze u crkvu i za one koji još ne dolaze, jer su svi povjereni od Boga i za svakog će pred Bogom odgovarati kao pastir i kao staratelj ljudskih duša. Neka ti, dragi oče Branko, Bog daruje sile, snage da ubuduće, kao i do sada, i još više ako to bude moguće, služiš ovu svetu službu sa svakim trudom, sa svakom čestitošću, sa velikim strpljenjem i pažnjom i sa velikom ljubavlju prema Crkvi i svetinjama i prema dušama koje ti je Bog povjerio. Na zdravlje i spasenje i na mnoga i blaga ljeta.”
Potom je o. Branko kratkim obraćanjem zablagodario na ukazanoj časti.
Mitropolit Joanikije: Riječ oprosti rešava mnoge probleme
Riječima arhipastirske besjede Vladika Joanikije je pred pričešće poučio sabrani narod, podsjetivši ih da je ova nedjelja jedna od onih pripremnih nedjelja uoči Časnoga posta prije Vaskrsenja Hristovog, kojima se pripremamo da časno i kako valja započenemo Vaskršnji post, koji je osnova svim drugim postovima u toku godine, jer nas on uvodi u tajnu Hristove ljubavi, u tajnu Njegove žrtve, Njegovoga vaskrsenja i našega spasenja.
Tumačeći današnju jevanđelsku priču o bludnome sinu, koji je od oca zatražio i uzeo dio imanja koji mu je pripadao i otišao u daleku zemlju i sve potrošio, Mitropolit je naglasio da se u starim vremenima to smatralo jednim od najtežih grijehova – rasuti imanje koje si naslijedio, naročito ako je to bila posledica nemoralnog ili nečasnog života te da je takav čovjek uvijek bio prezren i odbačen. Kada sa duhovne strane gledamo na to, svi smo mi negdje u toj poziciji grešnika koji je zgriješio i svojim roditeljima i bližnjima.
Visokopreosvećeni Mitropolit je kazao da nam Gospod, koristeći tu sliku iz našega života, daje velike i spasonosne pouke i da se čovjeku često učini da kada se udalji od svoje porodice, raziđe sa njima, da će mu sve na dobro krenuti, da se oslobodio i da je tek onda svoj čovjek.
“Nažalost krenuo je pogrešnim putem, nije samo njegov grijeh bio što je tražio dio imanja i što je otišao, nego što je naopako krenuo. Utonuo je u razvrat i rasipništvo i svo bogatstvo začas potrošio”, besjedio je Vladika, objasnivši da je, kada se nastanio kod nemilosrdnoga gazde, lišen svega, bio u takvom stanju da je zavidio i svinjama koje su se tamo lijepo hranile.
Ukazavši na činjenicu da smo svi bili ponekad u nekoj zabludi, na nekom pogrešnom putu te da tada razmišljamo o tome šta nam je to trebalo i kako da se što prije vratimo na pravi put, Mitropolit Joanikije je podsjetio da je i bludni sin došavši sebi kazao: „Koliko najamnika u oca moga imaju hljeba isuviše, a ja umirem od gladi! Ustavši otići ću ocu svom, pa ću mu reći: Oče, sagreših nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim: primi me kao jednoga od najamnika svojih. I ustavši otide ocu svom”:
“I prišao je sa pokajanjem svome ocu, a otac je slika Boga, i ljubav očeva ili ljubav majčina slika je Božije ljubavi. Otac kao otac obradovao se što mu se vratio njegov sin i ne pita ga ništa: šta je bilo, gdje si bio i šta si radio… Ne sudi mu, zna on unaprijed, ali se raduje i njegovoj radosti nema kraja što mu se vratio sin.”
Vladika je podsjetio da je otac vidjevši sina iz poizdaleka, šta znači da otac ide u susret, kao što i Bog svojom ljubavlju ide u susret svakome onome koji se kaje, potrčao, zagrlio i poljubio sina. A sin mu reče: „Oče, nisam dostojan nazvati se sinom tvojim.” Naziva ga ocem i svjestan je svojih grijehova. Otac se raduje što mu je došao sin i naređuje da se napravi veselje i da se obuče u nove haljine i da se pozove cijela porodica. Ali drugi sin, koji je bio uz svog oca sve vrijeme, nije se obradovao povratku svog brata, zapravo ne smatra ga svojim bratom, nego kaže ocu: Ovaj tvoj sin, koji ti je sve imanje prosuo, ti njemu praviš veselje. Reklo bi se, pojasnio je Vladika, da je on u pravu, ali on je lišen ljubavi i ne razumije ljubav oca i na neki način otpada i on od ljubavi svoga oca. I otac ga blago opominje: Treba, sine, da se obraduješ, sve što je moje, to je i tvoje. Sve dijelimo, sve nam je zajedničko, šta tebi fali u domu tvoga oca.
“Draga braćo i sestre, naglasak je na pokajanju. Riječ oprosti rešava mnoge probleme u našim životima, ako je to iskrena riječ, kao što je iskrena bila pokajnička riječ ovoga razvratnoga sina. I kao on, koji je došao sebi, vratio se svome ocu, oslobodio se od zablude teške, vratio se u prvobitno dostojanstvo, tako i svaki onaj koji se kaje pred Bogom, a i pred svojim bližnjima, dobija oproštaj. Prema tome svi smo mi negdje, manje ili više, u poziciji toga bludnoga sina – čovjeka grešnika”, poučio je sabrane Vladika.
Izmirimo se jedni sa drugima da bi početak našega posta bio blagosloven
Gospod nas opominje, naročito to Crkva ističe prije Časnoga posta, dalje je naglasio Mitropolit, da jedni od drugih treba da tražimo oproštaj.
“Da se jedni sa drugima izmirimo da bi početak našega posta bio blagosloven i da bismo postili na slavu Božiju, a ne na slavu ljudsku, prolaznu i da bi nam taj Časni post, koji postimo i prinosimo Gospodu kao žrtvu, bio na dar i na spasenje, na radost i obnovljenje naše prirode, na obnovljenje našega zajedništva”, kazao je Mitropolit i objasnio da se ljudi kad poste smire i počnu drugačije da razmišljaju – misli se oplemene, osjećanja se prosvijetle te se drugačije odnose jedni prema drugima.
Kao razlog svađa i razdora, Mitropolit Joanikije vidi to što su se ljudi udaljili od Boga, od izvora ljubavi, nestalo je ljubavi među braćom i u porodici, pa se zato porodice rasturaju.
“Ali kad se vratimo Bogu – izvoru života i ljubavi, radosti vječne i neprolazne – onda se vraćamo i jedni drugima. I kada imamo otvorena srca, svi mi griješimo, lako ćemo zatražiti oproštaj od svojih bližnjih, a i lako ćemo ga dati, jer treba i jedno i drugo. Da budemo sposobni i za jedno i za drugo, da tražimo oproštaj i isto tako da dajemo oproštaj i tek tada će se naše zajedništvo utvrđivati i biće blagosloveno, i Gospod će biti sa svakim od nas koji Njemu služimo”, poručio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Otac Lazar Krstić novi gornje-grbaljski paroh
U nastavku svog obraćanja Mitropolit Joanikije je upoznao sabrane da dosadašnji gornje-grbaljski paroh o. Anđelko Boričić ide na novu parohiju i Grbljanima predstavio novog paroha o. Lazara Krstića, koji je dijete ove parohije, sin počivšega o. Jova Krstića.
“Mnogo je važno što ste dobili sveštenika koji je odrastao u Crkvi, koji je odrastao zajedno sa vama, što poznaje narod u ovome kraju, jer je postao dio ovoga naroda i zna svako selo, svaku crkvu… većinu porodica i domova. I to je lijepo i samo da se lijepo potrudi i Bog će mu biti na pomoći. Njegova milost i Njegova slava će ga ukrepljavati da služi ovu svetu službu časno, čestito i na svoje spasenje i na spasenje naroda koji mu je od Boga povjeren na duhovno staranje.”
Naglasio je da se od sveštenika, kada se šalje na parohiju, traži da bude sa svojim narodom, i sa vjerujućima i sa nevjerućima, da svima bude sve, da dijeli sa svojim narodom i zlo i dobro, naročito tamo gdje treba da se pomogne, da utješi ožalošćenoga, da pomogne siromahu ili bolesniku…
“Božija milost i Božiji blagoslov i Božiji anđeli su sa sveštenicima i tamo gdje sveštenika lijepo primaju, primaju anđela Božijega i dolazi sa njime svaki blagoslov i svaka sreća u dom koji lijepo i otvorenog srca prima sveštenika. Isto tako kada narod dolazi u crkvu na Svetu službu Božiju, koju služi sveštenik, oni su tada dio Crkve Božije i jednim ustima i jednim srcem proslavljaju ime Božije i Božija svijetlost i milost ih obasjava i očišćuje, okrepljuje i ozdravljuje i od duševnih i od tjelesnih nemoći, stradanja i muka. I čovjek se vraća svome domu obnovljen duhovno, budući da se na Svetoj službi ukrijepio Svetim tajnama Hristovim, molitvom i Božijim blagoslovom. Neka našem o. Lazaru bude srećna ova sveta služba, neka mu bude na spasenje i vama na radost. Amin, Bože daj”, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
