Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 2. februara, u 32. nedjelji po Duhovima, na praznik Prepodobnog Jevtimija Velikog, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Ćelija piperska, uz sasluženje jeromonaha Amfilohija, sabrata Cetinjskog manastira i Nikolaja, sabrata manastira Ostrog i đakona Ognjena Boričića.
Odgovarale su monahinje ove svete obitelji, uz molitveno učešće vjernog naroda.
U arhipastirskoj besjedi po pročitanom jevanđelskom začalu o pokajanom Zakheju, Visokopreosvećeni Mitropolit je rekao da vidimo kako grešan može odjednom da spere i skine sa sebe svoje grijehe, kako čovjek koji je u grijesima i u blatu ovoga svijeta odjednom može da zablista svojim licem, svojom bogolikošću.
Zakhej je bio carinik iz Jerihona, trgovačkog grada koji je bio čuven po razvratu od davnina, mjesto koje je po svemu bilo antipod Jerusalimu, koji je kao grad svijetlosti, grad slave Božije, dok je Jerihon poiman kao grad mraka, tame, razvrata, grijeha. Takođe, Zakhej je imao zanimanje koje je bilo prezreno od Jevreja, jer su carinici, kao sakupljači poreza, bili povezani sa podmitljivošću i nečasnim radnjama, i on u tome po svoj prilici nije bio izuzetak od ostalih carinika. Još je bio malog rasta i neugledan čovjek.
„Međutim, kada je čuo da Gospod Isus Hristos prolazi kroz Jerihon i vidjeći narod kako ide za Njime i kako se tiska oko Njega, i on je dobio, to je sigurno božanskim dejstvom, neku čudesnu, neodoljivu želju da Ga vidi. A budući mali rastom, on se kao kakvo dijete popeo na smokvu, na neki način se ponizio jer ono što priliči djeci ne priliči odraslim, starijim ljudima. Ali, on nije mislio na to, već samo o tome kako će da vidi Isusa. I nije on postao veliki pošto je izašao na visinu toga drveta da vidi Isusa, nego što se već u srcu svome bio odrekao svoje nečistote i svojih sramnih želja, dobio je odjednom jednu želju koja je jača od svih drugih želja i ona je bila bogougodna – da vidi Isusa“, besjedio je Vladika.
Nakon ovoga prvog Zakhejevog koraka, Gospod mu se obraća po imenu: „Zakheju, siđi brzo; jer mi danas valja biti u domu tvome“ i to je potpuno preporodila ovog grešnika:
„Gospod je vidio već svojim božanskim prozorljivim, svevidećim očima da je njegovo srce spremno da primi Gospoda, pa onda je lako bilo reći: Danas ću biti i u domu tvome – biće kod njega. I sigurno da su se svi zaprepastili kako Gospod, Učitelj kakvoga nijesu do tada vidjeli, koji vaskrsava mrtve svojom riječju, koji čini čuda, koji raspolaže riječju Božije istine koja preporađa, čisti ljudske savjesti i misli prosvećuje, preporađa ličnosti ljudske, kako sada On da ide kod jednog carinika, grešnoga čovjeka. Ali pokazalo se da je On došao kod jednog velikog čovjeka, velike duše i velikog srca, velike ličnosti.“
Svoju veličinu projavio je Zakhej, koji je do maloprije bio neki gramzivi carinik i čovjek bez ikakvog ugleda, riječima „Gospode, evo pola imanja svoga daću siromasima, i ako koga nečim oštetih, vratiću četvorostruko.“ Dakle, on se odriče svega nepravednog dobitka koji je nagrabio kroz prethodne godine svoga nečasnog rada i odjednom postaje plemeniti čovjek.
„On se iz dubine svoga bića preporodio. Vidite prosto to se dogodilo sve u jednom trenu. I zato nikada ne gubimo nadu u bilo kojeg čovjeka, draga braćo i sestre, i ne treba ni jednog čovjeka tako lako odbaciti, a kamoli prezreti jer vidimo nije samo tome sjedok Zakhej, nego i mnogi drugi“, poručio je Arhiepiskop cetinjski, dodavši da si mnogi svetitelji bili grešni ljudi koji su odbacili, savladali, pobijedili svoje grijehe i mane i tako postali sveci.
Po njegovim riječima čovjek se kroz pokajanje uzdiže, a čovjek ima pravo pokajanje kad je spreman da odbaci, iskorijeni potpuno iz sebe ono što je loše, ono što je nečasno. To je prvi potez, a kasnije, kada očisti svoju dušu od grijeha, on će se dalje usavršavati pa će njegova bogolika duša zablistati slavom i ljepotom Božijom:
„Svi mi imamo, draga braćo i sestre, tu mogućnost, samo nam trebate te odlučnosti i spremnosti da odbacujemo sve ono što ne valja, da svoje loše navike ispravljamo. To je mnogo važno jer čovjek je biće koje se nekako navikava i na ono što je loše, pa ono što je loše toliko sraste sa njegovim srcem, sa njegovim mislima da on i ne može više da sagleda da je to loše, a kamoli da odbaci. Međutim, ima kod čovjeka uvijek neke duboke, iskonske snage da to sve odbaci i krene Božijim putem.“
Potom je Mitropolit Joanikije ukazao na još jedan aspekt priče o pokajanom Zakheju. Zakhej se ponizio tako što se popeo na drvo i time je nekako postao veliki, a veliki je zapravo što je napravio kontakt sa Bogom, što se Bogu približio. Ukazuje li to drvo na krst Gospodnji koji nas je sve podigao, ukazuje li to drvo na krst svakoga od nas, zapitao se Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i zaključio:
„Preko krsta, preko samoodricanja, zapravo mi se uzdižemo, ali odricanja radi Boga, jer odričemo se da bismo se Bogu približili i da bismo se s Bogom sjedinili. Odričemo se onoga što je malo, da bismo primili ono što je neopisivo i neizrecivo bogatstvo, da bismo se sjedinili sa Gospodom. U ime Njegovo i Njega radi se odričemo onoga što je loše, da bismo se s Njime sjedinili. Bogu našemu slava koji je uvijek blizu našeg srca, blizu naših misli, mnogo bliže nego što to mi možemo i zamisliti. I uvijek spreman da nam pruži svoju ruku pomoći, da nas okrijepi svojom silom, istinom i ljubavlju. Njemu slava čast i poklonjenje sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin!“
Vesna Dević
Željko Drašković
