Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije boravio je u periodu od 19. do 22. oktobra u posjeti Eparhiji zapadnoevropskoj Srpske Patrijaršije u njenom sjedištu u Parizu.
Još od prvog dana posjete je Mitropolit sa svojom pratnjom bio bratski i gostoljubivo dočekan od strane nadležnog arhijereja ove Eparhije Preosvećenog Episkopa zapadnoevropskog gospodina Justina sa saradnicima.
Tokom svog boravka, posjetio je dom Vladike Justina u gradu Pjerfitu u okolini Pariza, na nedavno kupljenom imanju koje je predviđeno za izgradnju novog hrama Svetog Vasilija Ostroškog, koji će biti važni duhovni centar za veliki broj vjernika Srpske pravoslavne Crkve iz svih naših krajeva, koji žive u blizini ovog sjevernog predgrađa Pariza. Episkopi su, nakon molitve u paraklisu posvećenom Svetom Vasiliju Ostroškom u kojem se svake nedjelje služi sveta Služba Božija pri već osnovanoj četvrtoj pariskoj parohiji, u konstruktivnom razgovoru razmatrali mogućnosti saradnje radi daljeg razvoja ovoga mjesta kao duhovnog centra naše svete Crkve, kojom prilikom je Mitropolit obećao podršku Mitropolije crnogorsko-primorske ovom blagoslovenom djelu.
Vladika Justin je Mitropolitu predočio izazove sa kojima se suočava Eparhija zapadnoevropska u mnogim sferama svoje evanđelske misije, između ostalog i činjenicu da pastirski djeluje u više država Zapadne Evrope sa različitim pravnim sistemima i ustrojstvima i da je sveštenstvo prinuđeno da prelazi velike razdaljine da bi došli do svakoga kome je potrebna duhovna utjeha i riječ Božija.
Mitropolit je imao i više susreta sa našim tamošnjim iseljenicima koji su sa njim podijelili svoje životne priče, brige i radosti sa kojima se suočavaju daleko od svoje otadžbine.
Takođe, Mitropolit Joanikije je posjetio više znamenitosti Pariza, među kojima i one koje su u vezi sa našim narodom. Tako se, na ivici Bulonjske šume, koju nazivaju i ”pluća Pariza”, pomolio kod spomenika kraljevima Srbije i Jugoslavije Petru I Oslobodiocu i Aleksandru I Ujedinitelju, koji je, u prisustvu tadašnjeg predsjednika Francuske Albera Lebrena, otkriven 9. oktobra 1936. godine na drugu godišnjicu atentata na kralja Aleksandra u Marseju. Motiv Francuske za podizanje spomenika je najbolje izražen u riječima koje stoje uklesane na spomeniku: ”Omaž Pariza i Francuske svojim velikim prijateljima”.
U Muzeju lijepih umjetnosti smještenom u Maloj Palati (Petit Palais), inače izgrađenoj za potrebe Svjetske izložbe održane 1900. godine, mitropolit je posjetio stalnu postavku istočno pravoslavnih ikona, među kojima su najbrojnije one iz Grčke, ali su svoje mjesto našle i neke iz Srbije, pa i jedna iz Crne Gore. Mitropolit je iskoristio priliku da u istom muzeju posjeti i neke aktuelne izložbe Direrovih, Rembrantovih i Gojinih djela.
Središnji bogoslužbeni dio ove posjete je bila Sveta Liturgija u Srpskom pravoslavnom hramu Svetoga Save u Parizu koju je Mitropolit Joanikije, u nedjelju, 22. oktobra, služio uz sasluženje Episkopa Justina i sveštenstva iz Eparhije zapadnoevropske i Mitropolije crnogorsko-primorske, kojem je prisustvovao veliki broj vjernika iz Pariza, a Služba Božija je bila praćena pojanjem mješovitog hora pri ovome hramu.
U besjedi nakon pročitanih odlomaka iz Apostola i Evanđelja (koji se zbog prisustva i drugih naroda, kao i zbog potomaka naših iseljenika čitaju i na srpskom i na francuskom), Vladika Justin je skrenuo pažnju na gubitak smisla kod savremenog čovjeka što dovodi ljude do depresije i straha i iščekivanja kraja života, iako je Gospod rekao da je došao u svijet da nam da život da živimo i to da ga živimo u izobilju.
”Ne u izobilju materijalnog bogatstva ovoga sveta prolaznoga, već u smislu da nađemo ispunjenje svoga života, da nađemo smisao svoga života, a taj smisao koji nađemo i započnemo da živimo u ovome svetu nije ništa drugo nego večni život i nastavak ovoga života. A šta je smisao, šta je put, istina i život, sreća, zadovoljstvo, bogatstvo, milost, ljubav, šta je to za čim tako danas čovek čezne? Mir, praštanje, milosrđe, sve je to, draga braćo i sestre, sažeto kao u kakvom levku u ličnosti Gospoda našeg Isusa Hrista. I to je naš podvig u ovome životu. Ne da se bogatimo materijalnim bogatstvima, ne da stičemo diplome, učimo jezike, putujemo na razne destinacije, sve je to potrebno, svi to činimo i hvala Bogu, ali ne da nam to bude na prvom mestu i prioritet svih prioriteta u ovome životu, nego da znamo šta je na prvom mestu – a to je Gospod Isus Hristos. Kada je on na prvom mestu sistema vrednosti našega života sve ostalo će biti na svome mestu, i onda ovaj život neće proći u muci i depresiji, u strepnji i strahu, u iščekivanju njegovoga kraja, zato što ako sa takvim raspoloženjem budemo živeli neće nam biti drugačije ni u budućem životu”, rekao je Episkop Justin.
Govoreći o čudu vaskrsenja sina nainske udovice o čemu se govorilo u evanđelskom odlomku pročitanom na Liturgiji, preosvećeni Vladika Justin je svoju besjedu završio rekavši: ”A šta je u tome svemu čudo što je Gospod činio? Život, draga braćo i sestre! Sami život je najveće čudo, najveći dar i izraz savršene i božanske ljubavi Božije koji je sam život i svima onima koji u Njega veruju i Njega slede želi da daruje život koji ovde i sada počinje i koji je zalog budućega života. Neka Gospod u nama svima vaskrsne radost života, blagodarnost za život, život ispunjen Hristom i Njegovim svetim vrlinama i zapovestima a pre svega i iznad svega ljubavi, jer onaj koji voli niko i ništa pa čak ni sama smrt mu ne mogu nauditi, kao što je i On sam pokazao kada je u centar svoje nauke stavio Krst a na Krstu svoje raspeće, što je potvrda Njegove ljubavi. Toj i takvoj ljubavi i mi da se učimo, da živimo život ispunjen Hristom, ljubavlju jednih prema drugima, da bi i nas Gospod vaskrsao i uveo u život večni. Amin, Bože daj!”
Na kraju Svete Liturgije, Episkop Justin je zablagodario Mitropolitu Joanikiju na njegovoj ljubavi koja nije samo na riječima nego i djelom i što je došao da obiđe, vidi, blagoslovi i podrži njihov trud i napore i podsjetio da su plodonosnu saradnju imali i blaženopočivši Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i blaženog spomena Episkop zapadnoevropski Luka.
Vladika Justin je zamolio da se Mitropolit moli za njih pred ćivotom Svetoga Vasilija: ”Hvala Vam, Vaše visokopreosveštenstvo, na ljubavi, na svemu što ste činili do sada, hvala Vam što ste nam preneli blagoslove Svetoga Vasilija Ostroškoga Čudotvorca danas ovde i ovome sabranome narodu koji je došao da zajedno sa svima nama moli se Bogu i isprosi spasenje i život i utehu i ukrepljenje. Sve je to ono što Vam i dalje stavljam u praksu i zadatak i moja molba jeste da se molite Gospodu i posebno pred ćivotom Svetoga Vasilija Ostroškoga čiji ste i Vi čuvar, da nas ukrepi da ostanemo narod Božiji i da u ovome šarenolikome svetu svedočimo istinu Hrista i one koje je On iz roda našega proslavio, kao što je bio i veliki Sveti Sava u čijoj smo crkvi.”
Mitropolit je, nakon toga zablagodario Episkopu Justinu na pozivu za ovu posjetu, osvrnuvši se na nedavnu godišnjicu ustoličenja Vladike Justina.
”Želimo Vam od srca, preosvećeni Vladiko, da Vaša sveta služba milošću Božjom, blagodaću Duha Svetoga bude plodonosna, uspješna, na slavu svete pravoslavne vjere, slavu imena Božijega i na radost Srpske pravoslavne Crkve, srpskog naroda i svih predstavnika drugih naroda koji su se našli pod Vašim sveštenim omoforom, jer Vi ovdje služeći Bogu, moleći se, sabirajući svoj narod, sabirate i sve one koji žele da se upoznaju sa svetom pravoslavnom vjerom i da njoj pristupe. Jer, ona nije namjenjena samo jednom narodu nego istina Božja, ljubav Božja, sveta vjera pravoslavna je namjenjena svim narodima ovoga svijeta, jer je Gospod Isus Hristos došao radi cijelog potomstva Adamovog, radi svakoga čovjeka, radi sve tvorevine, da sve spase, osveti, privede u naručje Božije.”
Prisjetivši se svojih ranijih dolazaka u ovaj hram, koji ranije nije bio živopisan, Mitropolit je podsjetio da se na službi toga dana proslavljaju Sveti oci Sedmog vaseljenskog sabora koji su se upravo borili za poštovanje ikona, te rekao da je dovoljno ukazati na ljepotu fresaka i ikona u tome hramu da bi se znao smisao te borbe.
”Vidimo na ovome svetome hramu kako je dobra zamisao urodila plodom i ovaj hram blista u svojoj ljepoti, punoći iako još nije sve završeno. Mi ukrašavamo hramove i slikamo ih, pozlaćujemo, da bi ljepota hrama Božjega uticala i na našu dušu, da bi se naše duše i naša srca ogrnuti ovom ljepotom hrama Božijega osposobile da prime i božansku ljepotu koja je nevidljiva, a to su darovi Duha Svetoga, to je sveta vjera pravoslavna, to je istina Božja, ljubav Božja, radost, mir i sve ono što je potrebno da bi naš život dobio puni smisao. I na takav način se pokazuje da svaka briga o našoj duši da bismo ugodili Bogu, da bismo se Bogu približili, mnogo znači u našem životu. Ponekad jedan korak može da promijeni cio čovjekov život.”
Nadovezujući se na ovaj motiv o mogućnosti velikih promjena malim korakom, Mitropolit se obratio našim iseljenicima sledećim riječima: ”Mnogi od vas ovdje kad su dolazili u ovaj grad koji je bio, a čini se i ostao, prijestonica kulture cijeloga svijeta, možda su došli nekim slučajnim povodom ili misleći da će tu ostati privremeno. Ali od tog jednoga koraka mnogo šta se mijenja i naravno nije ni ovdje lako, iako ova zemlja i ovaj grad nude čovjeku velike mogućnost, ali nije lako bez svoje otadžbine. Mi imamo taj fenomen da mnogi ljudi koji su otišli iz naše otadžbine, tek su tada upoznali koliko je ona lijepa, pa su joj se stalno vraćali i nikada je nijesu zaboravljali. Pa imamo primjer da mnogi koji su otišli da su više pomogli našem narodu nego oni koji su tu stalno živjeli. Takva veza sa otadžbinom, sa zavičajem naših otaca je uvijek jaka i pokazuje se da je jaka. Svakako je čovjek jači kada osjeća čvrstoću svoga korijena i svoga nasljeđa, i ako poznaje dobro svoje nasljeđe i ako ga poštuje, on će biti sposoban da poštuje vrijednosti i dostignuća svih drugih naroda i drugih kultura. Biće prijemčiv i za ostale kulture! A kada je čovjek bez korijena, on je nesposoban da vidi ljepotu i da vidi vrijednosti u nasljeđu drugih naroda.”
Rekavši da je svaki hrišćanin u svako vrijeme odgovoran za svjedočenje hrišćanske vjere pred onima sa kojima živi, Mitropolit je dodao: ”Mi kada govorimo o vjeri ne govorimo samo o našoj prošlosti, nego i o našoj sadašnjosti. Gospod Isus Hristos, kao što je dao silu Svojim apostolima, tako daje silu i blagodat Duha Svetoga svojim vjernim služiteljima Jevanđelja kroz sva vremena i onda On dejstvuje kroz njih. Naravno, episkopi imaju najveću odgovornost i najuzvišeniju službu, ali dejstvuje i preko sveštenika i đakona i preko svih vjernih, jer istim svetim tajnama se pričešćujemo i mi arhijereji u oltaru i vjerni narod u hramu. Istu blagodat Božiju dobijamo i crpimo.”
Pozvavši vjerne da pomognu gradnju novoga hrama Svetoga Vasilija Ostroškog, Mitropolit je kazao: ”Sigurno je da vama ovdje u Parizu treba još hramova, jer ima dosta Srba, ali ima i drugih naroda koji su privučeni ljepotom pravoslavlja i ljepotom duše srpskog naroda i drugih pravoslavnih naroda, i koji žele da prime pravoslavlje. I vi ste dužni, naravno ne namećući nikome ništa, jer vjera se ne može na silu niti bilo kojom manipulacijom utjerivati, nego samo otvorenošću i ponajviše svojim djelom, da izađete u susret svima koji od vas traže da im pokažete sadržinu i ljepotu pravoslavne vjere. Da tako živite u zajednici ne samo tamo gdje radite sa drugim narodima, nego i u Crkvi. Na takav način se ispunjava riječ Božja, jer je Jevanđelje namijenjeno svim narodima.”
Mitropolit je prilikom ove posjete darivao Vladiku Justina arhijerejskom patericom i arhijerejskim činovnikom, a od Vladike Justina je na dar dobio ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice.
Hram Svetoga Save u Parizu je u ove dane uoči praznika Svetoga Oca našega Petra Cetinjskoga dobio ikonu ovoga svetitelja na blagoslov i ukrijepljenje.
I.B.
