Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 13. septembra, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Crkvi Svetog arhangela Mihaila – Vasovoj crkvi na Nožici, kod Lijeve Rijeke, povodom zavjetne slave Vasojevića, praznika Prenosa moštiju Svetog Aleksandra Nevskog i 30 godina od obnove ove svetinje.
Sasluživali su protojerej Anđelko Boričić, jerej Miloš Lučić i đakon Ognjen Boričić, uz molitveno učešće vjernog narod.
Na kraju Svete službe Božije blagosiljan je i prelomljen slavski kolač.
Mitropolit Joanikije: Žrtva Svetih jasenovačkih mučenika nas opominje da ljubimo jedni druge
Čestitajući praznik Prenosa moštiju Svetog Aleksandra Nevskog, koga Vasojevići slave kao zavjetnu slavu od polovine 18. vijeka kada su njegovim zastupništvom odnijeli pobjedu nad nadmoćnom turskom vojskom koja je napala Lijevu Rijeku, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je podsjetio da u ovaj nedjeljni dan praznujemo i Sabor svih srpskih prosvetitelja i učitelja, od Svetoga Save i Svetoga Arsenija, do Svetoga Vasilija Ostroškoga i Petra Cetinjskoga, Svetoga vladike Nikolaja Ohridskog i Žičkog, svih onih koji su Bogu ugodili svojim vrlinskim životom i svojom svetom službom, koji su propovjedali reč Božiju i svjedočili svetu vjeru pravoslavnu i djelom i riječju.
„Danas, zajedno sa Svetim Aleksandrom Nevskim pominjemo i Svete jasenovačke mučenike. Veliki praznik. Velika žrtva koja se pretvorila u slavu. I Sveti Aleksandar Nevski, kao i srpski prosvetitelji i učitelji koji su se trudili da se ispune prije svega vjerom Božijom, da se nadahnu svetinjom, on se kao vladar ruske zemlje prvo ispunio božanskim vrlinama. I zadobio svojom ljubavlju blagodat Presvetoga Duha i mudrost Božiju, te je vodio narod ruski i privodio ga Hristu Gospodu, gradio velike hramove – prosvećivao svoj narod“, besjedio je Vladika Joanikije.
Po njegovim riječima ako bi Svetog Aleksandra Nevskog mogli uporediti s nekim u našem rodu, to je Sveti Simeon Mirotočivi: „Po mnogo čemu su slični, iako je Sveti Simeon poživio dugi niz godina i decenija, a Sveti Aleksandar Nevski mnogo manje. Međutim, obojica su vodili narod, privodili Hristu Gospodu, vojevali za slobodu svoga naroda i za utvrđenje svoga otačastva, i za njegovo objedinjenje. A na kraju i jedan i drugi primili su monaški čin da posluže Gospodu u svojim poslednjim danima života.“
Govoreći o ovom velikom Božijem ugodniku, Arhiepiskop cetinjski je kazao da je Aleksandar Nevski bio nepobjedivi vojskovođa i ratnik, koji je pobjedio Šveđane, zapadne krstaše, te da nije čudo što nekako nalazimo neku vezu između njega i mučenika jasenovačkih, koje danas proslavljamo.
„Zapadni krstaši su tada htjeli da pokore veliku Rusiju i da pokušaju da je razjedine, da je rascjepkaju, pa onda da je zauzmu. I uspjeli bi u tome sigurno, nego je Bog dao Svetoga Aleksandra Nevskoga, čovjeka punoga vjere koji je imao taj autoritet da objedini ruski narod i ruske velikaše, pa je pobjedio i Šveđane i papske krstaše, i utvrdio svoju državu. Međutim, to zlo sa tim nije iskorijenjeno. Zapadni krstaši su krenuli u novi pohod pod drugim imenom, ali sa istom namjerom i na našu otadžbinu u toku i Prvog i Drugog svjetskog rata, ali i na veliku Rusiju. I bogami, kako god bilo, da ne bi velike Rusije — zlo bi bilo. Kome pripada ta slava i čast za slamanje nacizma? Rusiji! Ali pripada i nama, i mi smo se borili, mada smo se bili razjedinili, ali smo bili protiv te bezbožne, krvožedne, krstaške ideologije“, podsjetio je Visokopreosvećeni Mitropolit.
U nastavku je posebno naglasio veliko stradanje našeg naroda, veliku žrtvu koju smo prinjeli kao narod zbog svoje vjere, a koju je Bog primio, istakavši Svete jasenovačke novomučenike Božije ugodnike:
„Ta žrtva nas, braćo i sestre, priziva da se objedinimo što više, da budemo složni, vjerni, da budemo narod Zavjeta Božijega, Kosovskoga zavjeta, da budemo vjerni Svetome Savi i Svetome knezu Lazaru. I da nas žrtva Svetih jasenovačkih mučenika stalno opominje da se ne dijelimo, da ljubimo jedni druge, da imamo što više bratske ljubavi i sloge među nama. I kada proslavljamo svete Božije ugodnike, a naročito svete mučenike, nikada nemamo taj poriv da pozivamo na osvetu ili na bilo kakvo zlo, nego na izmirenje, i na očišćenje, i na prosvetljenje. Jer znamo da je u jedinstvu i u međusobnoj ljubavi i slozi naša snaga, i tu je naš opstanak, i tu je naša i sadašnjost i budućnost, ako Bog da. Neka je srećna ova slava i ovo divno sabranje, koje nije samo vasojevićko – jer ovdje uvijek ima i gostiju iz drugih plemena i krajeva. Ko god dođe, dobro je došao! Takav je srpski običaj, ako slavimo — da želimo da nam dođu i gosti, da su nam dobrodošli, i da ih lijepo dočekamo i da im ukažemo mjesto i poštovanje svako.“
Na kraju svog arhipastirskog slova Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je blagoslovio i zablagodario domaćinima ovogodišnjeg slavlja g. Danilu Kojiću i bratstvu Kojić, kao i kumovima za sledeću godinu g. Ivanu Radeviću iz Berana i g. Željku Ćulafiću iz Andrijevice: „Neka bude srećno i blagosloveno, gospodine domaćine, predajte dio kolača. Neka bude blagosloveno, daj Bože i sledeće godine da se ovako lijepo saberemo. Srećno i na mnoga i blaga ljeta! Amin.“
Vasova crkva – mjesto gdje se spajaju vjera, pamćenje, stradanje, otpor i zavjet
Potom se prisutnima obratio g. Zoran Lakušić koji je naglasio da je ovogodišnja proslava zavjetne slave posebna, jer se navršava 30 godina od kada je, 1996. godine, započet veliki poduhvat obnove Crkve Svetog arhangela Mihaila na Nožici. Podsjetio je da Vasova crkva nosi pamćenje mnogo starije od nas, a da se jedan od najranijih dostupnih zapisa nalazi u časopisu Bratstvo iz 1892. godine.
„U njemu je zapisano predanje da je poslije spora sa bratonožićkim vojvodom Pejom Stanojevim, turska vojska prodrla u Lijevu Rijeku, koja je popaljena. Turska vojska stigla je do Nožice i tada je zapaljena i Vasova crkva. Ali tu se priča ne završava. Lijevorečani su organizovali otpor, kao vođe pominju se Vuk Brajotić i Vuk Marinković. Prema predanju i zapisima o Vasojevićima, taj boj odigrao se 1658. godine. Zapis kaže da su Vasojevići udarili na Turke 30. avgusta po starom kalendaru, na dan Svetog Aleksandra Nevskog. Turska vojska je razbijena i potisnuta iz Lijeve Rijeke. I upravo zbog te pobjede, kaže ovaj izvor, Sveti Aleksandar Nevski uzet je kao zavjetna slava Vasojevića. Zato se mi danas ne okupljamo ovdje samo radi jednog datuma. Okupljamo se na mjestu gdje se spajaju vjera, pamćenje, stradanje, otpor i zavjet“, naglasio je Lakušić.
Od vremena kada je stara crkva stradala, kako je kazao, nemamo zapis da je bila obnavljana prije 1996. godine, pa je zato 1996. godina veoma bitna. Tada je, sa blagoslovom Mitropolita Amfilohija, formiran Crkveni odbor za obnovu i izgradnju Vasove crkve, koji je preuzeo veliku obavezu da obnovi svetinju koja je vjekovima živjela u pamćenju Vasojevića:
„Imao sam čast i veliku odgovornost da budem sekretar tog Crkvenog odbora. Za mene to nije bila samo funkcija. To je bila obaveza prema precima. I obaveza prema onima koji će doći poslije nas. Crkveni odbor je okupio ljude koji su imali isti cilj: da se pronađu stari temelji, da se obnovi hram, da se oko njega ponovo okupe Vasojevići. “
Dalje se prisjetio dana kada su uoči praznika Svetog Vasilija Ostroškog, 11. maja 1996. godine, članovi Crkvenog odbora, počeli svojim rukama da otkopavaju stare temelje crkve.
„Svjedoci tog događaja su i danas ovdje prisutni članovi Crkvenog odbora: Momo Adžić i Miomir Kojić. Htjeli smo da taj posao urade upravo Vasovi potomci. Da ruke potomaka otkriju temelje koje su ostavili preci. I upravo dok smo otkopavali stare temelje, naišli smo na Vasov grob. Ono o čemu se vjekovima govorilo, što je bilo zapisano u knjigama i što se prenosilo sa koljena na koljeno, bilo je pred nama. Pred nama su bili temelji stare crkve, a kraj njih grob za koji je vjekovno predanje govorilo da je grob rodonačelnika Vasa. Kao da su se u jednom trenutku spojili vjekovi. Vasovi potomci otkopali su temelje stare crkve i tu našli grob svog rodonačelnika. To je bio trenutak koji je čitavom poduhvatu dao još veći smisao. Jer više nismo obnavljali samo zidove, obnavljali smo vezu sa našim početkom“, besjedio je Lakušić.
Danas Vasove kosti počivaju kraj starih temelja unutar ove crkve i zato ovo mjesto, naglasio je, za nas ima posebnu duhovnu i istorijsku vrijednost: „Vasova crkva je duhovna vertikala Vasojevića. Nepun mjesec nakon otkopavanja starih temelja, 9. juna 1996. godine, osveštani su temelji obnovljene Vasove crkve. Bio je to veliki dan i za Crkveni odbor i za sve Vasojeviće. Ono što je Odbor započeo sa blagoslovom Mitropolita Amfilohija, dobilo je i svoj čvrsti temelj. Od tog dana na starim temeljima počeo je da raste novi hram. Sa svakim kamenom raslo je i vasojevićko jedinstvo. Svako je dao koliko je mogao: neko rad, neko prilog, neko pomoć, neko dobru riječ. A Crkveni odbor je imao obavezu da sve to poveže i da započeto djelo dovede do kraja. Zato danas, poslije 30 godina, posebnu zahvalnost dugujemo članovima Crkvenog odbora za obnovu i izgradnju Vasove crkve, svim priložnicima i svima koji su dali deo sebe u njenu obnovu.“
Naglašavajući da blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju, čijim je blagoslovom Odbor i krenuo u ovaj poduhvat, pripada posebno mjesto u svemu tome, zahvalio je na dolasku i ljubavi Mitropolitu Joanikiju, istakvši da se time duhovna nit ove svetinje nastavlja.
„Braćo i sestre, kada danas pogledam Vasovu crkvu kao nekadašnji sekretar Crkvenog odbora, pred očima mi je 1996. godina: članovi Odbora, otkopavanje temelja, Vasov grob, osveštanje temelja i velika vjera da će na ovom mjestu ponovo stajati hram dostojan naših predaka. Danas znamo da ta vjera nije bila uzaludna. Naša generacija je obnovila hram. Nove generacije treba da sačuvaju zavjet, da znaju ko je započeo obnovu, da znaju šta je uradio Crkveni odbor, da znaju kako je otkriven Vasov grob i gdje su im korijeni. I da jednog dana svojim potomcima kažu: Ovo smo dobili od predaka, a mi smo znali da to sačuvamo. Neka nam zato ova tridesetogodišnjica bude dan zahvalnosti, pamćenja i novog zavjeta. Neka nam je srećan veliki jubilej — 30 godina od početka obnove Vasove crkve. Neka nam je srećna i blagoslovena zavjetna slava, Aleksandrovdan. Neka Vasova crkva traje i okuplja Vasojeviće i neka djelo započeto 1996. godine živi u generacijama koje dolaze“, poručio je g. Zoran Lakušić.
U ime domaćina slave, porodice Kojić, srdačnu dobrodošlicu sabranima je poželio g. Danila Kojić: „Posebnu zahvalnost dugujemo naša Mitropolitu Joanikiju koji nas je svojim blagoslovom i služenjem Svete liturgije sabrao i duhovno ukrijepio i isto tako podsjetio na ono što su nam preci ostavili: vjeru u Boga, čast, ljubav prema rodu i zavičaju svome. Pozivamo vas da svi zajedno u miru i slozi nastavimo današnje slavlje. Živjeli i dobro nam došli!“
Proslava zavjetne slave – Aleksandrovdan, nastavljena je uz trpezu ljubavi.
Vesna Dević
Foto: Saša Dedić
