Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svetog Stefana despota Srpskog i Obretenja moštiju Svetog Serafima Sarovskog, u petak 1. avgusta 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Zlateš.
Tokom Liturgije, na malom vhodu, Mitropolit Metodije je igumana Vladislava proizveo u arhimandrita.
Osveštan je i prelomljen slasvki kolač i blagosiljano žito.
Praznik i slavu paraklisa, posvećenog Svetom Serafimu Sarovskom, čestitao je Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije.
„Srećan praznik i slava ovog paraklisa u ovom blagoslovenom manastiru, u ovoj svetoj obitelji kod našeg oca Vladislava, koji je danas uzdignut u čin arhimandrita, milošću i blagodaću Božjom i odlukom Svetog sinoda, a svojim trudom i podvigom da nastavi na ovoj njivi Gospodnjoj, koju mu je Gospod dao da se na njoj trudi, prije svega, o spasenju svoje duše i svoga bratstva, a onda na usluzi da bude i kao dar Božji svima onima koji dolaze u ovu svetu obitelj iz bilo koje potrebe, da im se nađe i bude od pomoći. Ovdje da služi, dogorijeva kao svijeća kao i dosad što je gorio. Da mu bude uzor Sveti i Prepodobni Serafim Sarovski, čiji prenos moštiju danas spominjemo i da se sjetimo njegovog divnog života, tog malog Prohora koji je pošao još kao dijete, a kome su se čuda Božja još u mladosti dešavala.
Svi znate, čitali ste njegovo žitije, on je jedan od najdivnijih svetitelja novijeg vremena. Iako je živio u 19. vijeku, polovinom 18. i početkom 19. vijeka, kao da je danas među nama i naš savremenik. Toliko se njegovo prisustvo osjeća u Crkvi Božjoj i među narodom, toliko je poštovan i toliko se njegove molitve osjećaju da uopšte pada u drugi plan to kalendarsko vrijeme u kojem se on rodio i živio, ovdje, na zemlji. Čim se pređe u vječnost, ovdje i to privremeno i zemaljsko ide u drugi plan i sa silaskom tog nebeskog parčeta neba na zemlju, molitvom gdje je Gospod prisutan, tu su prisutni sva vremena i svi vjekovi, i ovi budući koje čekamo. Taj eshaton, odnosno taj pogled iz budućnosti na današnji dan, pogled iz perspektive vaskrsenja svih nas koji to čekamo da vaskrsnemo Hristovim vaskrsenjem i silom Oca Njegovog nebeskog, da nas podigne iz praga zemaljskog i ponovo da nas konstituiše kao bića kako je On nas i za šta nas je naznačio. Zato smo se ovdje danas ovdje okupili“, besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo.
Osvrnuo se na riječi iz pročitanog Jevanđelja da je temelj svih vrlina siromaštvo duhom, odnosno smirenje, smirenje koje gradi trpljenje.
„Kad trpljenje imamo i smirenje i ta blagodat Božja, koja se u tom momentu izobilno izlije na nas, onda ćemo imati ljubavi za sve. Osjećaćemo Boga u svom srcu, a kad Njega osjećamo, Njegovo prisustvo onda ćemo tom silom Njegovog prisustva sagledati i sebe, svu svoju grešnost kao što je govorio Sveti Serafim, ubogi Serafim; što je bio oblagodaćeniji, sve je više govorio ubogi Serafim, ubogi Serafim. Iako mu je Bog dao tolike darove da proriče i budućnost i ne malo proroštva je izrekao, koja su se, većina njih, do današnjeg dana i ostvarila, uključujući i onu kad je rekao da će onaj car koji bude njega proslavio, posle 70 godina od njegovog upokojenja, kad su ga kanonizovali i otkrili njegove mošti, da će taj car postradati, ostavio mu, čak, i pismo iz svog vremena čiju sadržinu jedino taj car, to je car Nikolaj Romanov, zna šta mu je on poručio i napisao.
Kad je pročitao, gorko je plakao, vjerovatno nad sudbinom, koja se spremala, ruske zemlje, ruskog naroda, sebe i svoje porodice, ali kao što to uvijek biva kroz stradanje Hristovo, znajući vaskrsenja ne biva bez stradanja i bez smrti. Uvijek i svi moramo tim putem poći kojim smo krenuli za Hristom da koračamo i da budemo Njegovi sledbenici, slušajući Njegove riječi od prije dvije hiljade godina, koje i danas tako jasno i zvonko odzvanjaju da Ko hoće za mnom da ide, neka uzme krst svoj i pođe za mnom, Ko hoće život svoj da sačuva ovaj zemaljski, misleći, i ovaj ovdje položaj, ugođaj po svaku cijenu, izgubiće ga, izgubiće onaj istinski, pravi život za koji smo naznačeni, A koji život svoj mene radi izgubi i Jevanđelja, to znači ovdje u ovom životu kad podredimo sve Njemu i Njegovoj riječi, cijeli svoj život prepustimo u Njegove ruke, dobićemo život vječni i život u Carstvu nebeskom. Imena će nam biti zapisana kao što je govorio svojim učenicima u Carstvu nebeskom“, naveo je Vladika Metodije, poručujući na kraju svoje besjede:
„Molitvama Svetog Serafima da vas Gospod sve spasi, pomiluje i da najdivniju od svih vrlina, koju je On tako izobilno imao, smirenje, skrušenje i krotost kao temelj svih ostalih vrlina, a kao kruna svih vrlina koja treba da dođe to je ljubav koju Bog treba da nam da i da nas tako bogato njome obdari da bismo pravi učenici Njegovi bili, da bi cio svijet poznao po toj ljubavi koju treba da imamo da smo Njegovi istinski, pravi učenici.“
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpetu ljubavi.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
