Njihova visokopreosveštenstva Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije i Mitropolit budimljansko-nikšićki gospodin Metodije osveštali su danas, 28. septembra, novosagrađeni hram Svetih Sergija i Vakha u selu Đulići kod Andrijevice i u njemu služili Svetu Liturgiju.
Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je u toku Svete Liturgije miropomazao novokrštenog slugu Božijeg Đorđija.
U besjedi nakon pročitanog Jevanđelja, Mitropolit budimljansko-nikšićki gospodin Metodije je kazao da je najveći dar koji nam je Bog dao – dar postojanja, te da je cilj našeg hrišćanskog života da taj dar postojanja uvedemo u zajednicu svetih.
”To znači u život, u zajednicu sa Bogom, kroz Svete Tajne, kroz ovu Svetu Liturgiju, a ovaj hram koji je ovako divan, ovde sagrađen i postrojen, upravo služi za to i to je njegov osnovni smisao i njegova suština. Da u njemu, kad ulazimo i kad se Bogu molimo, ostvarujemo zajednicu sa živim Bogom i time osmišljavamo svoje postojanje. Sve one darove koje nam je Bog dao i ostale talante, pored postojanja, jedino ih možemo umnožiti blagodaću Božiju. A sticanje blagodati Božije i njegovih blagodatnih energija je cilj našega hrišćanskoga života, kako kažu sveti Oci. To nam je osnovni cilj. A onda kroz taj cilj sticanja blagodati osmišljavamo i ostvarujemo naš život; ostvarujemo Božije naznačenje za svaku dušu pojedinačno i za svakog od nas pojedinačno. ”
Podsjetivši na Gospodnje riječi da ”ko hoće da sačuva život svoj, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj mene radi i jevanđelja, onaj će ga sačuvati”, Mitropolit Metodije je rekao da je najvažnije da nas Gospod zatekne u zajednici sa Njim.
”Dakle, iako se trudimo, ne treba da se opustimo i da kažemo, već smo nešto zadobili, jer možemo u poslednjem trenutku sve izgubiti. Mnogih je takvih bilo. A i oni koji ne idu putem Božijem, nek ne padaju očajanje, do poslednjeg trenutka Gospod čeka.”
On je dodao da je prvi u Raj ušao razbojnik sa krsta, koji se u poslednjim trenucima svoga života smirio pred Gospodom, Njegovom istinom i pravdom, pred Njegovom ljubavi, ispovjedivši Ga riječima: ”Sjeti me se Gospode kad dođeš u Carstvo Svoje”.
”Dakle, to su prve oči koje su prepoznali Boga na Krstu postramljenog i raspetog, pod okolnostima u kojima ga kao Boga nisu prepoznali ni njegovi najbliži učenici koji su se razbježali i nisu bili pod Krstom kad je stradao. Dakle, velika je tajna ljudskoga života i ljudskoga spasenja, nikad od toga ne treba odustajati, smireno, imajući u vidu svoje slabosti i nemoći, a na prvom mjestu Božju ljubov, milost i svemoć da nas može održati na putu pravde i istine i stazi hodenja za Njim, ka carstvu Nebeskome, tako treba svaki svoj trenutak da prohodimo. ”
Mitropolit Metodije je naglasio da je rađanje tek ulazak u maticu života, ali da tu nije sve gotovo.
”Znao je da kaže blaženopočivši naš Mitropolit Amfilohije: ’Rađanje je na veresiju, ne zna se šta će posle od toga biti‘, pa je znao i da prigovara i da kori one koji slave rođendane. Crkva slavi tri rođendana: Hristov, kad je postao jedan od nas i ušao u ovaj svijet, to je Božić; Presvete Bogorodice, kroz koju nam je došlo spasenje i koja je rodila Spasitelja Hrista, i njen slavimo Rođendan, Malu Gospojinu; i najvećega od žene rođenoga, Svetog Jovana Krstitelja, onoga koji je krstio Hrista na rijeci Jordanu, kuma Hristovoga i Preteču, i njegov rođendan slavimo. Svi ostali su na veresiji.”
Vladika je pojasnio da je rođenje samo potrebni početak, ali ne i dovoljan uslov, već je potrebno život svoj zasnivati na riječima Gospodnjim, učešćem na Svetoj Liturgiji u hramovima, a ne, kako je rekao, na novcu, položaju, imanju i imetku.
”I upravo nam je to Hristos u Jevanđelju rekao, ko na tome bude zasnivao život izgubiće ga – ono istinsko, unutrašnje svoje biće. Ako cio svijet zadobije a duši svojoj naudi, odnosno tom dijelu svoga bića koje je stvoreno za vječnost i za Boga, a stvoreni smo u svoj svojoj sveukupnosti za Boga, i tjelo i duša, ako budemo dakle, zasnivali na tim prolaznim stvarima, izgubićemo život vječni. Ako budemo na Hristu krajeugavnom kamenu, onda ćemo ga zadobiti i imaćemo život u Saboru Svetih, u zajednici svih onih koji su od apostola i prije Hrista, od proroka i svetih Božijih ljudi, pravednika od postanja svijeta do danas, od Adama spašenoga Vaskrsenjem Hristovim, do danas, biti s njima u zajednici. Svim našim najmilijim koje smo ispratili. Preminuti znači preći na drugu stranu. Premini je prelaz, dakle, preminuti nije prestajati postojati, nego preći na drugu stranu. Bićemo, dakle, sa svima njima zajedno na okupu, samo i jedino u Hristu, ako ostanemo i u zajednici života sa njim”, zaključio je Mitropolit Metodije.
Mitropolit Joanikije: Sve što činimo trebalo bi da ima pečat ljubavi Božije i bratske ljubavi na našim djelima
Na kraju Svete službe Božije sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Mitropolit Joanikije je podsjetio da se pokojni brat ktitora ove svetinje, koja je i sagrađena u spomen na bratsku ljubav, zvao Srđan, a kako ime Srđan dolazi od imena Sergije, onda je odlučeno da ova svetinja bude posvećena upravo Svetima Sergiju i Vakhu. On je dodao da su Sveti, po duhu braća, Sergije i Vakh u svoje vrijeme bili ljudi u velikoj slavi i moći, ali da su sve to prezreli radi Slave Božije, jer su bili hrišćani.
”U tim vremenima biti pravoslavni hrišćanin značilo je sledeće: biti uvijek spreman da položiš život svoj za Hrista Gospoda, za svoju svetu vjeru. I oni su, naravno, iako su bili veoma poznati ljudi, kao i Sveti Georgije, kao i Sveti Dimitrije, prezreli slavu ovoga svijeta radi slave Božije i postradali za Hrista u davna vremena, ali njihov spomen je ostao da svijetli i svijetli kroz sva vremena.”
Mitropolit je kazao da su mnoge crkve oko Manastira Mileševe i u Hercegovini bile posvećene Svetima Sergiju i Vakhu, blagodareći tome što je Sveti Sava u Manastir Mileševu donio dio moštiju ovih svetih ugodnika Božijih.
On je dodao da se pri gradnji ovoga hrama razmišljalo o tome da hram ne bude sagrađen samo u Slavu Božiju, kao i svaki drugi hram, nego i u spomen na bratsku ljubav koja je danas sve potrebnija.
”I evo, podiže se ovaj sveti hram u slavu Božiju, ali ima i taj pečat bratske ljubavi. I ovo neka nam posluži za pouku. Sve što činimo, trebalo bi da ima pečat ljubavi Božije i bratske ljubavi na našim djelima. Da ništa ne činimo iz mržnje, iz zavisti, iz pakosti ili nekog zlopamćenja ili nečega drugoga, nego da sve činimo u slavu Božiju i sa bratskom ljubavi. Kad se tako nešto čini, ta djela imaju veliku vrijednost, i za naše spasenje, ali ostaju i za pamćenje. Imaju vječnu vrijednost.”
Mitropolit je zaključio da iako ovaj hram nije velikih dimenzija, koliko god ljudi se u njemu u budućnosti bude sabiralo na svetim bogosluženjima, on će imati toliko širine i prostranstva i bogatstva da sve zakrili i nahrani Božijom ljubavlju.
”Neka bude sa srećom. Neka ovaj hram bude za Slavu Božiju i za spomen bratske ljubavi između Zorana i Srđana. Neka bude za pokoj Srđanove duše, ali i za zdravlje Zoranovo i njegove porodice i njegovoga potomstva i na radost svima nama. Amin Bože, daj”, poželio je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
Potom je Visokopreosvećeni Mitropolit budimljansko-nikšićki gospodin Metodije zablagodario Mitropolitu Joanikiju na službi i lijepim riječima, a ktitora ovog svetog hrama, gospodina Zorana Đerkovića, odlikovao najvišim odlikovanjem Eparhije budimljansko-nikšićke – medaljom Svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija prvog stepena, za pokazanu ljubav i dobročinstvo prema svojoj Svetoj Crkvi, a naročito prilikom izgradnje hrama Svetih Sergija i Vakha u Đulićima kod Andrijevice.
O. B.
Foto: Željko Drašković
