U rodnim Drušićima na groblju kod Crkve Svetog Nikole, danas, na praznik Vozdviženja časnog Krsta, 27. septembra, sahranjen je umirovljeni protojerej Petar Dajković, koji se upokojio u Gospodu 18. septembra u Berlinu, u 76-oj godini života.
Opijelo nad odrom novoprestavljenog sluge Božjeg služio je sa sveštenstvom i sveštenomanaštvom Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Prota Slavko Zorica: Otac Petar dostojni svjedok Hristovog Jevanđelja
Od oca Petra se oprostio protojerej-stavrofor Slavko Zorica, koji ga je poznavao još od bogoslovskih dana kada su zajedno pohađali Bogosloviju Svetog Save u Beogradu, prije skoro 60 godina. Tada je, kako je kazao, prvi put čuo za njegovo selo Drušiće i bratstvo Dajkovića, koje je dalo velike ljude i Crkvi i narodu te su se svuda pročuli kao pravi i čestiti ljudi.
“Takav je bio i naš vrli pokojnik protojerej Pera. On je ispunio onaj zavjet koji je Njegoš preporučio kad je rekao gdje je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom počine. On je to ispunio i danas kada ga ispraćamo sjećamo se i tih riječi, sjećamo se i njegovoga života koji je bio veoma težak”, kazao je otac Slavko.
Podsjetivši da je to bilo vrijeme kada su se za upis u bogosloviju odlučivali samo oni koji su zaista imali vjere, nade i ljubavi prema Bogu i svome rodu, naglasio je da je otac Petar izabrao taj put koji vodi u život, nasleđujući svoje slavne pretke, između ostalih naročito velikog arhijereja Danila (Dajkovića):
“Znao sam ga kao veoma čestitoga i pobožnog onda dječaka, a kasnije kao odraslog čovjeka i vrlog sveštenika. On je kao truba jerihonska raznosio glas i nauku Hristovu po svoj vaseljeni i na taj način pokazao da je dostojni svjedok Hristovog Jevanđelja.”
Istakao je da je otac Petar, ispunjavajući Hristovu zapovijest da idu u svijet i uče sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, i u najtežim trenucima uvijek to imao na umu i uzdao se u Boga, koji mu je izobilno pomagao. Na taj način je nosio Hristov lik u sebi pa se zato s pravom može reći da je bio velika ličnost.
“Danas kada ga ispraćamo, malo smo sjetni i tužni što se rastajemo sa njim, jer svaki rastanak je težak i po našaj slabosti plačemo i tugujemo. Međutim, istovremeno se i radujemo jer smo ubijeđeni da je naš dragi pokojnik u zagrljaju Avrama, Isaka i Jakova, u Carstvu nebeskom. Dragi naš Pero, neka ti je vječna slava i neka ti Bog dušu prosti. Pomolićemo se za tebe i zadržaćemo te u molitvenom sjećanju, a molimo i tebe da nas se sjetiš kada dođeš u Carstvo Božije. Svima vama koji ste se došli da odate poštu dragom pokojniku, hvala. Pomolimo se Bogu za pokoj njegove plemenite duše, da ga Bog primi u rajsko naselje. Neka mu je vječan pomen i Bog da mu dušu prosti”, kazao je protojerej-stavrofor Slavko Zorica.
Mitropolit Joanikije: Uvijek sa svojim narodom i sa svojom Crkvom
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u oproštajnom slovu nad grobom usnulog sluge Božijeg oca Petra, govorio je o njegovom životu koji je bio posvećen Bogu i bližnjima.
“Naš prota Pero Dajković završi svoj zemaljski život i pređe u novi život, napušta ovaj svijet i, kako se nadamo, prelazi u bolji svijet u naručje Božije, u Carstvo nebesko da se pridruži svojim velikim i časnim precima. Čeka ga i njegov omiljeni stric blažene uspomene Mitropolit Danilo (Dajković) koji je došao u teška vremena u Crnu Goru za arhijereja, za vladiku crnogorsko-primorskoga”, besjedio je Mitropolit.
Podsjetio je da je Mitropolit Danilo zatekao mali broj sveštenika te da je malo je ko htio učiti bogosloviju, a veći dio onih koje je slao na bogoslovske škole, više nije htio da se vrati u Crnu Goru niti da primi sveštenički čin. Tako je on bio sve do pred kraja svoga života na velikoj muci kako da održi sveštenički kadar, manastire i parohijske hramove i ono malo vjerujućeg naroda, koje ni u vrijeme komunizma nije napustilo svoje svetinje i ugasilo krsnu svijeću, što je blaženopočivši Mitropolit mnogo cijenio. Borio se, kako je jednom rekao, “da sačuva taj oganj svete pravoslavne vjere pod pepelom pa će jednoga dana, ako Bog da, da se razgori i zablista taj oganj da se na njemu svi ogrijemo”.
“Ali Pero je ostao vjeran svome stricu i velikom mučeniku toga vremena Mitropolitu Danilu (Dajkoviću). Nije htio da ode nekim drugim putem, nego se vratio u Crnu Goru i poslužio Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i svom stricu Mitropolitu bio duže vremena na pomoći. Kasnije, kada je sveštenstvo počelo da se obnavlja, on željan slobode od mladih dana, a budući i lijepo školovan, otišao je u zapadni svijet i tamo časno i čestito vršio svešteničku službu i ostao vjeran Srpskoj pravoslavnoj crkvi i svome stricu Mitropolitu Danilu”, kazao je Vladika Joanikije.
Prota je znao koje je muke pretrpio Mitropolit Danilo na stolici mitropolita crnogorsko-primorskih i o tome je često pričao, naročito o onim vremenima kada su komunističke vlasti bile označile Mitropolita Danila (Dajkovića) kao glavnoga krivca i protivnika rušenja Lovćenske kapele i skrnavljenja groba Njegoševog i gaženja njegovog amaneta. On i jeste bio najveći protivnik toga zlodjela, a poznato je, prisjetio se Vladika, da su crnogorske vlasti tražile od Josipa Broza da se on ukloni sa mitropolitske stolice:
“Takvo je to bilo vrijeme, i u tim vremenima biti vjeran Crkvi i vjeran Mitropolitu Danilu, značilo je veoma, veoma mnogo! A Pero je ponio iz svojih Drušića, od svojih velikih, časnih predaka, sve one najljepše vrline koje krase Crnu Goru: tačan, pošten, odmjeren, čestit, na njegovu riječ si se mogao osloniti…”
Ističući da je i sam bio svjedok kada je u jednoj prilici prota odgovorio onima koji su svojim pričama podrivali duhovno, i tada i sada, Crnu Goru, Mitropolit Joanikije je posebno naglasio da je on tu bio jasan, izričit i nepokolebljiv, kao i njegov stric Mitropolit Danilo:
“Čovjek poživje svoj vijek, vidio svijeta, išao u onim vremenima gdje ima više slobode, ali uvijek sa svojim narodom, sa svojom Crkvom. I završivši svoju službu, okončavajući svoj zemaljski vijek sve se rađe vraćao svojoj Crnoj Gori. I ne pamtim da je došao u Crnu Goru, a da nije posjetio Cetinjski manastir, bratiju manastira, sveštenike u Mitropoliji i naravno, ako je bilo prilike, da se sretne i sa Mitropolitom, i ranije i sada. Ja sam mu na tome mnogo zahvalan, a posebno što je odlučio, poslije svoga životnoga puta koji je prošao, da se vrati Crnoj Gori i svojim Drušićima, svojim precima, da se vrati ovoj svetinji koju su svi mnogo voljeli i gledali da je očuvaju, održe i hvala Bogu evo obnovljena je. Znam da se tome mnogo radovao.”
Visokopreosvećeni Mitropolit je primjetio da taman kada je obnovljena crkva, a na veliki praznik, što je posebni blagoslov, Vozdviženja časnog Krsta Gospodnjeg, koji je svjedok Hristovoga raspeća i vaskrsenja i pobjede Hristove nad smrću, on odlazi u novi život noseći znamenje krsta na svome srcu i na svom dosadašnjem životu.
“Siguran sam da će u tom znaku ući i u novi život, u Hristovo naručje jer je ostao vjeran Gospodu i Njegovome Jevanđelju do kraja. Dragi Pero, hvala ti na tome što si bio vjeran svojoj Crkvi i u najtežim vremenima, što si ispoštovao svoga velikoga strica Mitropolita Danila, mučenika i stradalnika, što si uvijek imao blagu i lijepu riječ, bio si čovjek od velikog poštenja i čovjek zdrave pameti, čistog razuma, čistoga obraza, naravno, i čiste duše. Posebno ti hvala što si se vratio svome zavičaju i ovoj svetinji, da ovdje u sijenu svoje crkve počivaš do vaskrsenja mrtvih”, kazao je na kraju Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
+++
Otac Petar Dajković rođen je 21. avgusta 1948. godine u Drušićima kao peto dijete oca Krcuna i majke Zlatane rođ. Strugar. Njegov otac Krcun je bio rođeni brat blaženog spomena Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila (Dajkovića).
Otac Petar je osnovnu školu završio u Drušićima i Rvašima, a potom Bogosloviju Svetog Save u Beogradu, nakon čega se 1970. vratio na Cetinje kod svog strica, pomažući mu u crkvenim administrativnim poslovima Mitropolije. U međuvremenu je morao da odsluži i obavezni vojni rok, a na Petrovdan 1974. biva rukopoložen u čin đakona. Iste godine se upisuje na Bogoslovski fakultet u Beogradu, na kojem i diplomira 1980. godine, sve vrijeme studija obavljajući dužnosti u Sekretarijatu Mitropoliji.
Po ranijem dogovoru svoga strica Mitropolita Danila i Mitropolita lenjingradskog (Sankt Peterburg) Nikodima (Rotova) 1982. godine odlazi na postdiplomske studije na Lenjingradskoj duhovnoj akademiji u tadašnjem Sovjetskom Savezu, gdje boravi oko dvije i po godine. Rektor te akademije je u to vrijeme bio današnji Patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril.
Nakon boravka u Rusiji, odlazi u zapadnu Evropu, nastanivši se najprije u Regensburgu, a potom u Berlinu, u kome će poživjeti blizu četrdeset godina. Kao sveštenik Eparhije britansko-skandinavske Srpske patrijaršije u to vrijeme služi u Dižonu (Francuska), Londonu (Velika Britanija), u Danskoj i drugdje po potrebi.
Nakon odlaska u mirovinu, uglavnom je služio u Hramu Svetog Save u Berlinu.
Ocu Petru vječan spomen i Carstvo nebesko!
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
