Svetom Arhijerejskom Liturgijom, litijom i lomljenjem slavskog kolača, te prigodnim kulturno-umjetničkim programom, na praznik Sveštenomučenika Atinogena, u ponedeljak 29. jula 2024. godine, proslavljena je hramovna slava crkve, koja je podignuta u spomen vučedolskim junacima, a posvećena je današnjem prazniku, i obilježena 148. godišnjica slavne bitke na Vučjem dolu.
Svetom Arhijerejskom Liturgijom načalstvovao je Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Eparhije zagrebačko – ljubljanske G. Kirilo, a sasluživali su mu Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski G. Dimitrije i Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije sa više sveštenika i sveštenomonaha ovih dvaju Eparhija i Mitropolije crnogorsko-primorske, uz molitveno učešće brojnog vjernog naroda Banjana, Nikšića i drugih mjesta u Crnoj Gori i Hercegovini.
Sabranju su prisustvovale brojne državne zvanice i predsjednici crnogorskih i hercegovačkih opština.
Liturgijskom propovjedi, nakon čitanja svetog Jevanđelja, obratio se Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije, ukazavši na riječi o. Vasilija Gondikakisa da Carstvo Božje nije neka metaistorijska sreća, nešto što u eshatologiji, posle gorba čeka, nego je Carstvo Božje blagodat Božja.
„Ona osmišljava i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, i dušu i tijelo čovjeka. To je tajna hrišćanska i tajna Hristove propovjedi i apostolske propovjedi, svetootačke propovjedi, to je tajna propovjedi Crkve Božje da se Carstvo nebesko kosnulo ovog svijeta i ušlo u ovaj svijet kad je sam Car nebeski naš Spasitelj Gospod Isus Hristos došao ovdje i uzeo našu prirodu, i dušu i tijelo i duh čovjeka, sve naše uzeo na sebe, osim grijeha i sve to uznio Ocu nebeskom. Čak govore svetitelji da u početku, u tom rajskom stanju prvosazdanim ljudima Gospod je govorio direktno u srce, riječ Božja je svoja slova ispisivala u srcima otvorenim tih prvostvorenih ljudi. Tu je Gospod pisao svoje prajevanđelje“.
„Međutim, kad se desio taj pad, kad se desila ta kosmička i duhovna i svakovrsna katastrofa kad je grijeh ušao u ovaj svijet, po nagovoru đavola, onda ta naša srca izgubila su tu direktnu komunikaciju sa živim Bogom, srdačnu i tu uprljanu ikonu, to što je poremećeno, uprljano u nama došao je Gospod da obnovi uprljanu ikonu da preobrazi u drevnu ljepotu, kako govore crkvene pjesme. To je Gospod došao da uradi. Mi, dolaskom Spasitelja, Njegovom propovjeđu, Njegovim čudesnim djelom, Njegovim raspećem, Vaskrsenjem, Vaznesenjem, Silaskom Svetog Duha, opet, imamo mogućnost da uđemo u tu komunikaciju, sad imamo napisano na stranicama ove knjige, čudesnog Jevanđelja, to što nam je Gospod rekao, ali i dalje Duh Sveti prebiva sa nama i samo ako se izborimo za Carstvo Božje u nama, ako tu granicu između dobra i zla u nama uspijemo da pobijedimo, da se izborimo da ono dobro prevlada i da se ta granica potre i da svo naše srce bude okrenuto dobru, mi smo već dobili taj rat“, besjedio je Vladika Dimitrije.
Kad je Gospod došao, od vremena Jovana proroka Preteče i Krstitelja Gospodnjeg, Carstvo nebesko se, naveo je Mitropolit Dimitrije, s naporom osvaja.
„Iako je On došao, iako nas je On objektivno spasao, iako postoji Njegovo spasenje, iako je vaskrsao za sve nas, objektivno je to urađeno, i subjektivno mi moramo da uđemo u to spasenje našim razumom, našim osjećanjima, našom voljom, svim onim što nam je Bog dao mi ulazimo u to spasenje i zato Gospod kaže, tumačeći ovu priču da razlog zašto mi otpadamo od Carstva Božjeg i zašto ne razumijemo riječ Božju i zašto ne živimo po riječi Božjoj, zašto ne želimo, ne volimo Carstvo Božje je upravo to. Kad padne pored puta, mi ne razumijemo dakle naš razum nije primio riječ Božju, kad padne na kamenito mjesto, naša volja nije dorasla tome, a kad brige mnoge dođu i kad uguše u naše srce ne uđe riječ Božja, ljubav Božja, jer mi volimo nešto drugo, poklonili smo srce nečemu drugom“, kazao je Vladika, dodavši da je jedan mudri čovjek rekao da granica između dobra i zla ne prolazi među civilizacijama, među narodima, rasama, klasama, zemaljskim granicama, nego ona prolazi kroz srce čovječije.
„Tu se vodi prva borba između dobra i zla i tu ako pobjedimo onda imamo mogućnost da pobjedimo sve ostale bitke. Naravno, istorija je čudna, tajanstvena, teško se može do kraja spoznati, ali naši stari su to znali. I znali su šta je Crkva Božja i znali su šta je sloboda, znali su da je Crkva mjesto gdje mi imamo slobodu da se borimo za Boga, za ljubav, za istinu, za pravdu, za poštenje, za obraz, znali su da je to svetinja, pa padali ili otpadali znali su da to treba braniti i zato su kad je trebalo ustajali u borbu da oni osvajači ne bi, ne samo tijela naša pogubili i naših bližnjih, nego da ne bi pogubili duše naše, da nas ne bi odvojili od Jevanđelja, da nas ne bi odvojili od vjere, da nas ne bi odvojili od nade, ljubavi i zato su oni ustajali u boj i borili se protiv osvajača, tako i Turaka ovdje na ovom svetom i sveštenom mjestu da bi mi živjeli u slobodi“.
„Oni su ponovili tu žrtvu Hristovu. To je bila njihova tajna srca i Svetog Lazara mučenika i ovih ovdje junaka sa Vučjeg dola. To je bila tajna srca, da život svoj su polagali za bližnje svoje. Zavolede Carstvo nebesko car,a ne carstvo zemaljsko. To je tajna srca Svetog Lazara Kosovskog, a onda posle njega svih junaka koji su se rađali u našem rodu i to nije bilo samo za Carstvo nebesko, pa se on ovdje nije borio, kažu u pjesmama junačkim da je tri konja Lazar promjenio, da je sedam rana zadobio. Posle toga se on odlučio, dakle, borio se, nije odvajao ovaj svijet od Carstva nebeskog, nije ga ostavljao osvajačima, nije ga prezirao nego se itekako borio za ovaj svijet zato što je znao dau ovom svijetu postoji sloboda, da postoje njegova braća i sestre za koje se traba boriti i da postoji Crkva Božja u kojoj se mi spasavamo, jevanđelska, spasonosna propovjed“, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije.
Narod je shvatao da je kralj Nikola pobjedom na Vučjem dolu osvetio kosovsku ranu, zacijelio je, kao osvetu Kosova i tako je, smatra Vladika Dimitrije, do današnjeg dana.
„Najvažnije je da mi iskoristimo tu mogućnost što smo rođeni u slobodi, što živimo u slobodi i što imamo šansu da živimo u Crkvi Božjoj i da se tu molimo Bogu i preobražavamo, da tu imamo prostor i da padnemo ali i da ustajemo, imamo prostor za pokajanje, imamo prostor da se Carstvo nebesko dotakne našeg života i da osvijetli sve naše, i dušu i tijelo, i bližnje i djecu našu, i one sa kojima živimo i one sa kojima radimo i sa kojima se srećemo. To je Carstvo nebesko, Duh Svetiž, blagodat Božja, milost Božja, blagoslov Božji koji tražimo od sveštenika. To je Carstvo nebesko, ono treba da uđe, ali za njega u ovom životu treba se boriti. Podvižnici ga zadobijaju jer ta rasjelina koja se desila posle grijeha ona se samo može zacijeliti našom voljom, dakle, zacjeljena je Hristovim djelom i most postoji, ali da li ćemo mi preći preko njega, da li ćemo razgrnuti te naše strasti, pomračenja, neistine, laži, licemjerja, hoćemo li se izboriti da dođemo do tog spasonosnog mosta, do tog puta istine i života koji je Hristos, preći i krenuti prema Carstvu nebeskom zavisi samo od nas“.
„Koliko se budemo borili u našem srcu tako će nam biti i u ovom istorijskom bivstvovanju. Koliko se budemo borili u našem duhu, u našoj duši, koliko budemo živjeli po Jevanđelju toliko će nam Bog dati dobra. Ako bude Bog imao kome da pomogne, kao što je govorio Svjatjejši Patrijarh Pavle, onda će i pomoći. Ako ima nekome da da blagodat, On će i dati, kaže Sveti Vladika Nikolaj: Ljudi traže Boga i bogove razne a šta Bog traži? Bog traži čovjeka, Bog nebeski gleda u naše srce, u svakog od nas, u neponovljivu našu dušu, naš razum, neponovljivu ikonu Božju koju je stvorio i voli je jedinstvenom ljubavlju. Mi smo Njemu svi jedinsveni i svi imamo perspektivu da dođemo do visina Svetog Vasilija, ali nažalost, velika je naša sloboda i ogromni su rasponi ljudskog bića pa od Svetog Vasilija do onog zločinca, juče smo bili u Velici, koji ubija malu djecu to je raspon čovjeka i zato treba živjeti ozbiljno, hrišćanski, treba živjeti vjerno ali treba živjeti i radosno, jer imamo najljepšu vjeru, imamo najljepšeg Boga Hrista Spasitelja i Oca i Duha Svetog, imamo Crkvu Božju, imamo ovakve Arhijereje, kao što je vaš domaćin Vladika Metodije i naš Vladika Kirilo, koji nam je ovdje domaći, služio sa nama godinama i sad je blizu srcu našem. To je naša radost, to je naše spasenje i to je vjera naša, hrišćanska, pravoslavna“, poručio je Vladika Dimitrije.
Hramovna slava proslavljena je litijskim ophodom oko hrama, nakon čega je osveštan i prelomljen slavski kolač i žito.
Sabranje je pozdravio Episkop domaćin Vladika Metodije, koji je kazao da veliku radost i blagoslov predstavlja prisustvo i zajednička molitva sa Vladikama Kirilom i Dimitrijem. Napomenuo je da je za Vladiku Dimitrija dolazak na Vučji do obaveza, kao što su i Hercegovci bili prisutni i borili se u bici na Vučjem dolu.
„Iskivali su sabljama i krvlju slobodu naši preci ovdje na današnji dan 1876. godine. Svi mi koji se okupljamo ovdje na ovom saboru i sjećamo se te bitke i Bogu se molimo, a sve što se za nebo veže to ima smisao i vječno trajanje, tako i mi, okupljajući se ovdje, moleći se Bogu molitvama, pokajanjem, hrišćanskim vrlinama , a nadasve međusobnom ljubavlju i zajedništvom,iskivamo slobodu da je održimo i da bude još sjajnija i blistavija, onu za koju su se naši preci borili“.
„Vladika naš Kirilo, koji je u Buenos Ajresu u Južnoj Americi i Centralnoj, pastirstvuje i duhovno rukovodi Srpsku Crkvu na tom terenu, a uz to još i administrira zagrebačko-ljubljanskom Mitropolijom, došao je ovdje da nas sve zagrli, blagoslovi i utješi njegovom riječju i besjedom, pa ga molim da nam se obrati“, naveo je Vladika Metodije.
Preosvećeni Episkop Kirilo je zahvalio na pozivu da učestvuje u crkvenim sabranjima, koje se, ovih dana, održavaju u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj.
„Juče smo imali divan sabor sa našim Svjatjejšim Patrijarhom na Velici, a evo sada ovdje na Vučjem dolu gdje se odigrala jedna od ključnih bitaka koja je garantovala nezavisnost Crne Gore. Moguće da je bitka na Grahovcu bila početak jer se tada Crna Gora razgraničila od Otomanskog carstva, to jeste Otomansko carstvo je moralo priznati granicu Crne Gore, a onda je i ovdje konačno Crna Gora pokazala da je bitan faktor u Evropi na ovom balkanskom tlu i to je dovelo do međunarodnog priznanja tadašnje naše države na Berlinskom kongresu“, kazao je Vladika Kirilo, dodajući da nam je Hristos donio, prije svega, slobodu od đavola, grijeha i smrti, a ta sloboda se može obresti samo u pravoj vjeri.
„Zato je Vladika Dimitrije naglasio da su naše vojskovođe, vojnici polagali živote svoje što je najveća jevanđelska ljubav da bi mi u slobodi mogli da sprovodimo tu svoju vjeru. U uslovima ropstva, kako je govorio ruski filozof Iljin, nije moguće duhovno napredovanje jednog naroda. Mi smo to osjetili na svojoj koži u toku tog dugog turskog ropstva, ali opet nismo odustali, nismo pali nego smo istrajali do kraja i dočekali to slavno oslobođenje. To je i naš veliki, najveći um srpskog naroda pjesnik i Vladika Rade lijepo opisao u svojim spjevovima Luča mikrokozma i Gorski vijenac, gdje u Luči on govori o toj duhovnoj borbi, duhovnoj vertikali koju moramo da steknemo, o toj misaonoj borbi. Ovih dana slavimo velike svetitelje Božje, Sveštenomučenika Atinogena, Kirika i Julitu mulenike, Vladimira ravnoapostolnog ruskog, ali, među njima ovih dana smo slavili Nikodima Svetogorca koji je napisao knjigu „Nevidljiva borba“, koju preporučujemo svima da je pročitaju“.
„U Luči mikrokozmi Njegoš je morao da nađe motiv, mada ja mislim da je on Gorski vijenac prvo sastavio, ali on je morao da nađe motiv tom našem otporu, istrazi poturica o kojoj se govori u Gorskom vijencu, a našao je taj motiv u toj neprekidnoj borbi dobra i zla koja traje od stvaranja svijeta, taj jedan pobunjeni denica koji je postao satanail i postao izvor svake laži, prevare, jer je on izvor svakog zla. Gospod nije stvorio zlo, laž i prevaru, on je nagovorio čovjeka, kako to opisuje Njegoš Adama u Luči, da uđe na početku na njegovu stranu u toj borbi, ali za razliku od palih anđela čovjek ima taj bescjeni dar pokajanja kojim se on preusmjerio ili bar jedan dio ljudskog roda na stranu Boga i time te slavne podvižnike, svetitelje Božje, ali i ratnike slavne, kojima se naročito kiti naš i drugi narodi, od Kosova pa na Vučjem dolu, koji su ispunjavali najveću jevanđelsku zapovjest o ljubavi prema bližnjemu i polagali svoje živote da bi mi u slobodi mogli da primimo taj dar Hristov. Carstvo nebesko neće doći da se vidi, nego je Carstvo nebesko unutra u nama“, rekao je Vladika.
To, poručio je on, ostvarujemo u zajednici prije svega sa Svetom Trojicom, a onda i u zajednici sa Crkvom svetom koja je prisustvo Carstva nebeskog na zemlji.
„Vrlo je važno da to znamo, da se držimo zajedno, da slušamo svoje arhijereje i pastire, jer ima, nažalost, i nekih, to s bolom govorim, koji se predstavljaju kao lažni pastiri i arhijereji, koji zavode ljude za goleš planinu, koji prave nekakve svoje crkve kao što je i odbjegli anđeo krenuo da stvara nešto mimo Boga, svoje carstvo, svoj poredak. Dakle, u Crkvi i ta borba, to nam Gorski vijenac kazuje, je prije svega bila usmjerena na odbranu te pričasne Čaše, prisustva Boga među nama, a koje se ostvaruje u Crkvi, znamo da se Gorski vijenac završava pozivom igumana Stefana da se svi pričeste“, zaključio je Preosvećeni Episkop Kirilo.
Kao što su prošle godine, prilikom obilježavanja bitke na Vučjem dolu, sporazum o saradnji i bratimljenju potpisali Nikšić i Trebinje, ove godine su bratsku saradnju uspostavile Opštine Plužine i Bileća.
Najavljeno je da će ova tradicija biti nastavljena i naredne godine, bratimljenjem Žabljka i Gacka.
Održan je potom prigodan program u kojem su nastupila kulturno-umjetnička društva iz Bileće, Plužina i Banjana.
Izvor: eparhija.me
