Monašenje u manastiru Svetog apostola Luke u Župi Nikšićkoj

Monašenju je prethodila večernja služba, koju je služio arhimandrit Arsenije (Samardžić), iguman manastira Kosijerevo.
Bogosluženju su prisustvovalo brojno sveštenstvo i monaštvo Eparhije budimljansko-nikšićke, vjerni narod nikšićkog kraja i rodbina monahinje Vasilije.

Monahinju Vasiliju na monašenje je privela igumanija Župskog manastira mati Efimija,

Poslije čina monašenja Episkop Metodije se sabranima obratio besjedom, uputivši pouku novoj monahinji Vasiliji da je blagoslov Božji prati u sve dane njenog života.

„Čovjek kad biva priveden iz nebića u biće u ovaj svijet, i u postojanje na sebe uzima ono što mu je od Boga dato, rađajući se u određenom prostoru, u određenoj sredini i određenoj porodici na određeni način, onako kako mu je Bog to dao, uzimajući na sebe sva ta obilježja spoljašnjeg identiteta. Onda, sve to što je biološko i genetsko, što smo uzeli na sebe i sve te rodbinske veze, i kumovske, prijateljske koje nosimo, one su relativne jer krštenjem postajemo srodnici  Božji i Hristovi. Ostvaruje se tada, umjesto one rodbinske, relativne veze apsolutna veza naša sa Bogom rođenjem u Hristu, to jeste našim krštenjem, kada postajemo članovi Crkve“, kazao je Vladika.

Dodao je da se životom u Svetim tajnama čovjek uspinje duhovno, koliko je to moguće, blagodaću Božjom, stepenik po stepenik.

„Gospod određenim dušama da priziv, a to ne mogu ljudske snage, po svojoj moći, da krenu određenim putem, neko putem braka, a neko putem bezbračnosti i monaštva. Kada dođe trenutak, kao što je došao bivšoj Justini, a sadašnjoj sestri Vasiliji, ona se monašnjem spušta u nultu tačku svog identiteta, odbacuje sve ono što je činilo i krasilo ovdje na zemlji, i sva ona spoljašnja obilježja koja je imala kao biće i spustivši se u tu nultu tačku dubokog smirenja, počinje da živi, ne više ona, nego Hristos u njoj. Ali, opet ne po ljudskim moćima ograničenim i slabim, nego, opet, po milosti i blagodati Božjoj“, besjedio je Njegovo Preosveštenstvo.

Naveo je da je Gospod u današnjem Jevanđelju, na Svetog Nikolu, propovjedao na Gori narodu i učenicima svojim šta treba da učine i kakvi treba da budu da bi bili Njegovi istinski sljedbenici, da bi bili svjetlost koja svijetli ovom svijetu, a zbog koje će oni, koji budu vidjeli tu svjetlost, proslaviti Oca našeg na nebesima.

„Na prvom mjestu je rekao: Blaženi siromašni duhom jer je njihovo Carstvo nebesko. Upravo to je nulta tačka u koju se spušta i u koju se spustila sestra Vasilija, dubokog smirenja u kojoj se, otpavši kao krljušt sve ono spoljašnje, identifikacija sa kojom se dosad poistovjećivala, u toj tački se susreće sa Hristom i počinje novi kvalitet svog života. Zato smo u ovom svetom činu monašenja svi saborno učestvovali, jer to nije djelo jednog čovjeka, nego saborno djelo Crkve, i svi smo govorili za nju: Gospode, pomiluj, za sve ono što treba i što je zavjetima svojim, kojima se obavezala Gospodu, potrebno da ona ispuni“.

„I zato, svi nosimo bremena jedni drugih, nema nikog koji treba i može da živi samo za sebe, zasebno, pojedinačno, i da sam za sebe nosi svoje breme. Tako se ne možemo spasiti, niti je pedagogija Božja takva. Samo saborno i u zajednici se možemo spasiti. Oni koji treba da što intenzivnije posvete svoj život Bogu, treba da budu so ovome svijetu da se ne ukvari i da projavljuju i propovjedaju svojim životom, svojim djelima svjetlost o kojoj Gospod govori, da treba u nju da se, ako Bog da, obučemo“.

„Gospod neka blagoslovi sestru našu Vasiliju i utvrdi na putu njenog spasenja, i sve vas ovdje koji ste se sabrali da zajedno učestvujemo u ovom divnom i blagodatnom činu njenog angelskog lika i monaškog postriga, mati igumaniji da da snage da divno, kao i dosad, mudro i dubokim smirenjem i trpljenjem rukovodi ovim divnim sestrinstvom, ovom svetom obitelji, a svim sestrama da nose bremena jedni drugih i svih nas koliko nas je“, poručio je Vladika budimljansko-nikšićki G. Metodije.

Potom je sestrinstvo Župskog manastira priredilo trpezu ljubavi za sve prisutne.