Preosvećeni Mitropolite crnogorsko-primorski gospodine Joanikije, preosvećene vladike, časni oci, braćo i sestre, pomaže Bog.
Čast mi je, i radujem se veoma što sam u prilici da dam kakav skroman doprinos ovoj duhovnoj gozbi kako je zamišnjeno u prigodbi ovih razgovora, čime se možda i ne može dostojno opisati i objasniti ukupan značaj duhovnog, teološkog, intelektualnog, nacionalnog svetosavskog, lazarevskog, njegoševskog, najzad izbaviteljskog truda, blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija.
U slavu tih božanskih dostignuća, u ime dostojnosti Mitropolitove i poštovanja poslednje volje Vladike Njegoša, ovo susretanje u riječi, jeste naša obaveza, naše obavezivanje da ostajemo vjerni, duhovnom graditeljstvu, koga je preduzeo Mitropolit Amfilohije prije nekoliko decenija. Ostaje, dakle da dovršimo krov naše hramovnosti, krov Crne Gore, a upamćeno je kako je i godine 1925. Sveti Vladika Nikolaj na vrhu Lovćena rekao: „Evo nas na krovu srpske države, na koljena Vaše Veličanstvo.“ Kralj Aleksandar je kleknuo na koljena, a mi tek treba da to zaslužimo.
Tema večerašnjeg razgovora, uticaj Njegoševog djela na Mitropolita Amfilohija, na neki način djeluje očigledno, samorazumljivo, toliko da bi se čovjek zapitao ima li uopšte potrebe da to objašnjavamo. Međutim, kada pokupšamo da testiramo heremenutičku sumnju, dolazimo do suprotnog zaključka, odnosno do upitanosti da li ovako postavljenom temom može da se ovlada bez sazivanja multidiciplinarnog naučnog skupa… Prema tome, odmah da kažem, odustajem od krupnih ambicija večeras i pokušaću da markiram nekolika smjerova u kakvim bismo mogli sa više pažnje ili više pripreme da ispitujemo prirodu ovog duhovnog i intelektualnog srodstva, premda bi nas to neminovno dovodilo u mnogo širi kontekst pitanja i odgovora koji se tiču našeg ukupnog istorijskog, kulturnog, duhovnog i nacionalnog iskustva.
Uostalom, Vladika Njegoš i Mitropolit Amfilohije, jesu noseći stubovi našeg pravoslavnogi nacionalnog integralizma, ali svaki zauzima svoju autentičnu poziciju u održanju te cjeline. Dok se Njegoš može odrediti kao rodonačelnik naše nacionalne modernosti, Mitropolit Amfilohije se može tretirati kao spasitelj njegoševske Crne Gore, koji nam pored toga daje uput kako dalje da sebe sačuvamo. Nema sumnje, današnja i ne samo današnja već i neka buduća Crna Gora, bez Njegoša ne bi bila moguća osim kao nakazna tvorevina što u našem vijeku niko nije jasnije uvidio od Mitropolita Amfilohija, stoga je svaki svoj molitveni dah, svako svoje slovo izgovoreno ili napisano, smisilio kao invokaciju, kao zazivanje i dozivanje Vladike Njegoša. Da se on nama vrati kada smo mi od njega odbjegli. Bilo da je taj poziv stizao iz Morače, Berna, Pariza, sa Cetinja, sa Kosova i Metohije ili sa Svete Gore. Činili su tako i drevni pjesnici, kao i srednjovjekovni dijaci, želeći da za svoje verse, pohvalne pjesme, ili hagiografije, izmole arbitražu božanskog porijekla, da obezbijede milost trascedentnog prisustva, moleći dakle da sami Bog položi garancije. Da pjevaju i da svjedoče onako kako je sve u vaistinu bilo, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinitoga. Da uprostim, Njegoša Mitropolit Amfilohije doziva kao krunski dokaz za istinu koju je propovijedao, za naše unutarnje i bratske sporove koji nas progone više od jednog vijeka. Mitropolit Amfilohije, ne samo da je oživio strast za istinom, čežnju za pravdom, već je pošao i korak dalje, znajući da onaj što je vođen iskrom božanstvenom, bolje od nas samih zna ko smo i kakvi smo bili, kao što je mogao predvidjeti budući da je savremeniji od nas samih, u šta se možemo premetnuti, kako naizad možemo i nestati. Zato je blaženopočivši Mitropolit pohitao da se vrati iz evropskih metropola, i svetih zemalja,da nas dozove pameti, kako ne bismo iskakanjem iz svetosavske, lazarevske i njegoševske slovesnosti, potpisati cijenu sopstvenog nestanka. Mogli bismo mi u biološkom smislu možda još dugo poživjeti, ali odricanjem od sopstvene duhovnosti, od nas do vječnosti ne bi preteko nijedno adamovsko rebro. U ovom svom pisanom ekspozeu, postavio sam ovdje ekskurs, pa koristim to vrijeme da ukažem, ova zapažanja i sve što ću dalje reći, ne govorim samo kao neko ko to govori iz perspektive vjernika, jer ja mislim da je ovo razmišljanje, da bi moglo biti obavezujuće za svakog kultivisanog čovjeka. Dakle, kulture propadaju, a sa propašću kulture propadaju i narodi. Mi smo svi mogli da posvjedočimo, da su se i u ovom duhovnom pokretu kojeg smo mi nazvali litije, pridružila i naša braća koja nijesu privržena vjeri ili crkvi, ili koji su doslovce ateisti, ali su mogli da prepoznaju kakva se to opasnost nad nama nadvila. Istorijsko iskustvo čovječanstva je to mnogo puta pokazalo, pa bismo se mogli prisjećati i Siorana koji upozorava kada kaže „Jedan narod kada izgubi potrebu da vjeruje svojim bogovima, da izmišlja nove mitove i kojekakve sanjarije, prestaje da postoji.” Dakle biološski opstanak nije nikakva garancija ili trud za nekakve vrijednosti koje se mogu mjeriti kantarima, litrima i metrima da ćemo mi zaista i preživjeti. Sve te opasnosti, blaćenopočivši Mitropolit je to mnogo prije nas sagledao. Još krajem sedamdesetih godina,Amfilohije piše molbu molitvenu ocu Justinu. Citiram: „Kaži nebesnoj, Svetoj Srbiji, i ono što je najstrašnije, ono zbog čega je tako duboko tugovao i patio zalivajući ovo sveto tlesvojim svetim suzama, kaži im da se gasi sveta vera u deci srpskoj. U našoj školi, ubija se Bog, na našem univerzitetu na kojem si i sam predavao, razapinju Hrista, iz naše prosvete izbacuju Svetog Savu, njenog tvorca.“
Kada sam čitao rukopis knjige „Štap Mitropolita Amfilohija“ Dragana Lakićevića, koja je nedavno objavljena kao unikatna knjiga, što će nesumnjivo živjeti na radost mnogih čitanja, jedino što ću kao blagi prigovor uputiti, bilo je to što u knjizi nije više naglešena uloga Mitropolita Amfilohija kao dobrotvoritelja i duhovoditelja mnogih đaka i studenata. Vidjevši prije mnogih kuda ide naša prosveta, on je preuzeo brigu o mnogim stvarima, darovite stipendirao i upućivao na grčke i ruske katadre. Pa i onda kada smo ostali iznenađeni brojnšću omladine, i njihovim kreativnim učešćem u duhovnom pokretu što je ostao upamćen kroz jednu riječ ”litije” i kroz jedan poklič „Ne damo svetinje“, shvatili smo da to nije došlo bez neke pripreme, bez Mitropolitovog učešća, ali i našeg ostalog sveštenstva.
Dok su decenijama sprovođene svakovrsne indokrinacije i inkluzije, neke su lekcije učene ne u školama, već u crkvama, u roditeljskim kućama, a ima i nas što smo do vjere i do kulture stizali i čitanjem progranih pjesnika, prognanih iz školskih programa, ali ne i iz našeg pamćenja.
Radeći i svojevremeno u biblioteci Matice srpske u Crnoj Gori, u vrijeme kada je bila smještena u parohijiskoh domu Sveti Vasilije Ostroški u Nikšiću, u određenim danima ja sam znao čuti i nekakav radosni žagor omladine, po hodnicima tog zdanja. Jednom sam upitao:„Jeste li vi iz nekog crkvenog hora?“ Neko mi je odgovorio, kako jesu ali kako žure na časove vjeronauke. Bila je to prilično brojna omladina, što me je začudilo veoma, mislio sam kao se u ovim razduhovnjenim vremenima, Boga više niko ne sjeća osim na Božić ili na Krsnu slavu.
Kada se najzad, život iz crkvenih hramova počeo izlivati po ulicama i trgovima, kao sama realizacija epifanije, kada su srpski sveštenici počeli da besjede učeno i bogougodno kao da slušamo starozavjetne proroke, počeli smo da razumijevamo smisao graditeljstva kao što ga je prije nekoliko decenija poduzeo Mitropolit Amfilohije. Znao je dobro ovaj graditelj duha da zidanje, da obnova hramova počinje iznutra iz same suštine graditeljstva. Svaki sagrađeni ili obnovljeni hram bio je dokaz da svako može opet da izgradi ili da obnovi sebe po mjeri predačkog učenja. Dokaz da u sudaru represije i kreacije uvijek pobjeđuje ovo drugo. Dabome u početku ostaje jedina nepoznanica: koliki je ulog žrtve.
Citiram riječi blaženopočivšeg Mitropolita: „Mjera patnje je mjera znanja“, to važi za pojedince, ali važi i za narode. Mora da prođe period sazrijevanja, pa čak i nekog udaljavanja od sebe samoga, da bi onda kroz to otuđenje čovjek shvatio prave vrijednosti. Kao što je jevrejski narod posle egipatskog ropstva lutao četrdeset godina po pustinji, tako je trebalo i srpskom narodu četrdeset, pedeset godina, da se vrati svojoj zemlji obećanoj, svome Jerusalimu. Mi smo tu negdje na granici novog početka, gdje su zaista ova pokolelja proizvedena da krenu u utuemeljivanje nove budućnosti, ali na provjerenim osnovama, svetosavskog i lazarevskog opredeljenja za ono što to je vječno i neprolazno.
Da, mogu evo da kažem, obično izbjegavam, da čitam nekakav ekspoze, svjestan sam da to zna da bude često zamorno i dosadno za slušanje, večeras sam ipak osjećao jednu vrstu nedostojnosti lične da govorim na ovu temu pa sam se u cilju neke ambicije da ipak budem precizan,opredijelio da čitam i zapravo stao na onom što je otprilike bila jedna od nekih, mojih da kažem finalnih poruka. Dragocjeno je što možemo da čujemo od preosveštenog Vladike Jovana kako je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije imao jedan uticaj na popularnu i urbanu kulturu još osamdesetih godina, ali on je zasigurno to uspio da postigne i u ovom našem vremenu, što samo svjedoči kako je to bio čovjek univerzalnih dometa i to bi bila tema koja bi bila značajna u kontekstu pitanja koje bi profesor Jelušić postavio: Da li čovjek koji nema neko religijsko iskustvo ili nije vjernik može da čita ili da na pravi način razumije jedan eminetni religijski tekst, kakvi su manje više svi Njegoševi tekstovi?
Stao sam maločas na citiranju dva pasusa iz jednog intervjua Mitopolita Amfilohija, gdje mi je bilo važno da pokažem te dvije strane iste ličnosti, taj prvi pasus u kome Mitropolitgovori o tome kako je mjera patnje mjera znanja, dakle što je ipak jedan drevni topos, znamo to još iz antičkih vremena, ali potom govori o jednoj vrsti otuđenja čovjeka, kako bi čovjek morao da se otuđi. Ja bih to dovodio u vezu sa intelektuanom klimom Evrope ili svijeta nakon drugog svjetskog rata, dakle jednog ambijenta koji je svjedočio i sam Mitropolit, boraveći u tim evropskim metropolama. Dakle, on je prepozao senzibilitet svog vremena, dok su istovremeno nekakvi zastupnici, navodno urbane kulture u Crnoj Gori, još učili da šišaju ovce. Dakle, s druge strane nije slučajno ova aluzija, ona možda nije primjerena i elegantna, možda je nekome i jasno na koga ja aludiram i zašto baš tako kažem, a s druge strane ovaj pasusgdje se govori o predačkom učenju, potvrđuje još jednu veliku vještinu našeg Mitropolitakoji je mogao da napravi sinergiju klasičnog, drevnog i urbanog idioma i to je otprilike jedna važna spona duhovna i intelektualna i sa Vladikom Njegošem, jer ja njega vidim kao nekakvog rodonačelnika našeg modernog identiteta u nacionalnom smislu riječi, jer jasno je šta on čini u tom vremenu. On vrši kodifikaciju te vidovdanske etike, ali i pravi tu integralnu cjelinu, on je istovremeno blizak i Vuku Karadžiću, dakle ne vidi tu sukob nikakav, nekakav klasni, nego ta oba smjera našeg iskustva srpsko-vizantijski, i ovaj koji dolazi preko našeg folklornog ni paganskog iskustva, gleda da ucjelovi i postavi kao jednu cjelinu, koja je komplementarna a nije suprostavljena, iako se mnogo puta kasnije težilo, da se te dvije struje suprostave. Ono što sam htio reći, tvrdeći da su litije, ono što je zaista jedini urbani pokret, koji se pojavio u Crnoj Gori, to se može pratiti upravo iz više smjerova, i zahvaljujući jedino blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju, jer mlad čovjek veoma lako je mogao da se indentifikuje sa jednom takvom vanserijskom prirodom, čovjekom izuzetne erudicije. Pazite ovo je možda korisno i neformalno, a ja koristim dosta taksi prevoza pošto nisam vozač, slušam u tom jednom momentu na radiju ”Antena M” čini mi se, poznati novinar ima nekog sagovornika, mada nisam ni pamtio ta imena, jer sam se zgozio, slušajući kako govori kako naši episkopi nisu učeni, kaže ”tu je nešto Atanasije, učio, učio je nešto i Mitropolit”, a mi govorimo o blaženopočivšem Mitopolitu Amfilohiju koji je toliko dobio počasnih doktorata, ordenja, povelja, priznanja, koji nije govorio samo žive jezike, nego poznavao mrtve jezike, koji piše jednu doktorsku disertaciju na grčkom jeziku koja se u momentu njenog objavljivanja odmah svrstava među deset najznačajnih knjiga objavljenih na grčkom jeziku. Dakle govorimo o čovjeku koji ima toliki međunarodni ugled, koji su u našem modernom iskustvu, a o tome mogu baš temeljno da govorim, dostigli samo Vuk Karažić, Nikola Tesla, Mihailo Pupin i možda Jovan Cvijić. Dakle za njih to nije bio učen čovjek. Uz to, govorimo o čovjeku koji je imao nevjerovatnu harizmu nekog buntovnika, pa možemo govoriti o poetici i o etici bunta, pobune, nepristajanja da budeš od sebe čovjek koji ima pravo da se sjeća. Govorimo o jednoj ličnosti koju hapse panduri, evo da koristim i taj kolokvijalni izraz. Pa kako da se mladi čovjek ne indentifikuje sa jednom takvom ličnošću, pogotovo kada se pronikne da porijeklo te pobune zappravo dopire iz samoga Njegoša? Ima jedan kot, veliki tumač tragedija ima jednu kljigu koja nosi naziv „Šekspir naš savremenik“, te jasno aludira na tu univerzalnu vrijednost takvog stvaraoca. Možemo mi reći i Njegoš naš savremenik, možemo reći Mitropolit Amfilohije naš savremenik, ali bez udjela Mitropolita Amfilohija koji je bio negacija ovom vremenu koje nas je tjeralo da zaboravljamo i očeve i sve što smo učili. Alaida Asman kaže pamćenje po pravilni nazivamo zaboravom nazivamo po pravilu latentno pamćenje, za koje smo izgubili šifru, a mi govorimo o jednom graditelju koji je sagradio, i obnovio skoro hiljadu hramova. Pa zapravo je time i obnovljena jedna duhovna geografija, i istorija našeg ukupnog iskustva. I brzo ću finiširati, zato što vidim, ta poetika bunta, da je njeno porijeklo zapravo u Njegošu, pa kad kaže: „Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka“, to bi se u savremenom smislu moglo tumačiti kao jedno praktikovanje ove real politike, gdje pravo jačega treba da znači nekakvu garanciju pravde. Nema toga. Već nas je Mitropolit upravo usmjerio na nastavak toga, kaže: „Tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.“
Trenutak kada ja nisam imao nikakvu dilemu da je to upravo trenutak kreacije u kojoj sam govorio, meni je bio garant da ćemo pobijediti svo poštovanje, kada su se političari povukli iz tog otpora prema represiji sa kojom smo se suočili. Slušajući i profesora Jelušića, opet se javilo nekakvo obilje tema, ne znam ni odakle bih sve počeo, ali ostao sam na ovom utisku te proste vjere. Mi smo maločas i u nekom internom razogovoru, nešto spominjali, ja sam isticao kako posebnu vrijednost vidim u tome što sam blaženopočivšeg Mitropolita vidio kao praktičara, možda ja nisam u razogoru to dobro ni pojasnio, jer velika je nevolja što mi o tome ne možemo govoriti, ako ne referišemo na ogromne teme, dakle na cjelinu našeg vremena, ako imamo u vidu da je to vrijeme Drugog svjetskog rata do danas, ili vrijeme od Svetoga Save do danas.
Ja sam u martu ove godine u Čačku imao priliku da držim jedno predavanje koje je nosilo naziv „Žanr molitve u srpskoj književnosti od Svetoga Save do našeg vremena“, ono je bilo posvećeno i tada blaženopočivšem Mitropolitu, dakle ne samo prigodno, već što je u kontekstu te teme Mitropolit imao izuzetno važnu ulogu. Dakle moram vrlo kratkim potezimada kažem šta je tu važno, što je molitva jedini žanr srpske knjiženosti koji je od Svetoga Save do danas prisutan u svim epohama, i ne samo da je prisutan, nego su ga praktikovali eminetni autori epoha. Postoji jedno razdoblje kada je taj žanr bio ugrožen, dakle to je razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata, i mi danas učimo da je ’52. ili ’53. godina posebno važna, i jeste zato što se tada raskrstilo sa tim utilitarnim ratom i vanknjiževnom doktrinom oformljenom poetikom. Zapravo je ključna ’58. Godina, jer tada pjesnici Vasko Popa i Miodrag Pavlović, a oba su veoma važna ako posmatramo tu ideju kontinuiteta, jedan vrhunac koji će doći sa Mitropolitom Amfilohijem, odlaze na Svetu Goru i tada u Hilandaru nastaje molitva Trojeručica Vaska Pope, gdje on kaže: „Prispeo sam s puta, prašnjav i gladan, i željan drugačijeg sveta“, a ne mogu nikog sada da opterećujem tumačenjem zašto je to bitno, ali to je vrijeme kada stasavaju dakle pjesnici, teoretičari, istoričari, teolozi, koji pokušavaju da nam vrate to srpsko, vizantijsko nasleđe i u formi teorije i estetike onidistižu zaista svjetske mogućosti, dok sa dolaskom Mitropolita Amfilohija, mi vidmo jednu samu realizaciju svega onoga što je mogao biti ideal tih pjesnika, tih teoretičara i tih teologa. Miodrag Pavović, cjelina, nevjerovatno važna figura u našem pjesništvu, mogla bi se odrediti kao poetika hramovnosti. Svi ti njegovi ideali ostvareni su u životu samom Mitropolita Amfilohija. Dakle to dizanje hramova, pa Mitropolit je negdje rekao, hram je važan zato što ga mi dižemo zajedno, on je htio da nas vrati toj sabornosti, da nas pomiri. Meni je nevjerovatno sve ove godine, dok sam slušao ove protivnike, ove progonitelje njegove, kakve su oni sve samo kvalifikative koristili, kako su oni ostali siromašni samim tim što sve to nisu čuli, i nisu razumjeli. Maločas sam i to spominjao, čitam danas jedan inrervju iz ’90. godine u kome Mitropolit govori o značaju ekologije. Znamo šta su ovi zeleni od ’90. do danas učinili i kako su samo imali ambiciju na neke evropske grantove, a koliko je to imalo univerzalnog usmjerenja. Dakle to je bila jedna urbana figura, a nisu ovi koji sebe zovu post modernistima i praktičari smjeha, evo da ne budem drzak na ovom mjestu da im pominjem imena,a spomenuću ih na nekom drugom bez problema.
(Izlaganje na “Danima Mitropolita Amfilohija”, Podgorica, 1. novembra 2021. godine)
