U januarsko-februarskom 389. broju „Pravoslavnog misionara“, zvaničnog misionarskog glasila Srpske Pravoslavne Crkve za mlade, objavljen je razgovor sa mr Smiljom Vlaović, sa kojom je razgovarao katiheta Branislav Ilić, član uređivačkog odbora ovog misionarskog glasila.
*Na samom početku našeg razgovora, zamolio bih Vas da se predstavite našim čitaocima, uz ukazivanje na detalje u pogledu Vašeg naučno-istraživačkog rada?
Radost mi je i zadovoljstvo što postajem dio ove divne porodice Pravoslavnog misionara, koja ima decenijski kontinuirani rad na polju ljubavi, nauke u i kroz Hrista Boga našeg. S obzirom na to kakav je položaj srpskog naroda u Crnoj Gori, a da pritom nikada nijesam mogla da se bavim politikom, samim tim i moj profesionalni angažman je bio mnogo teži, pa je moje utočište osim Crkve bila nauka. U crkvenoj zajednici sam od ranog djetinjstva, od momenta kada me je kao dijete moja pokojna baba, moj najbolji prijatelj i najjača životna podrška, prvi put odvela na Liturgiju, naučila postu i otkrila neka vrata koja su u tom momentu u Crnoj Gori bila dobro i vješto sakrivena. Od tog momenta, pa do dana današnjeg gdje god se u svijetu nađem, kad uđem u Pravoslavni hram, osjetim u srcu da sam u svom domu i da mi je tu dobro biti. Svetotajinski život, za mene, nije stil ili model života, to je način disanja i cjelokupnog bitisanja, tako da i sve ovo što se nama ,kao momentu u vremenu i prahu u prostoru, dešava doživljavam mnogo lakše nego moji prijatelji koji nemaju Hrista čiji je“ jaram blag, a breme lako“ (Mat 11, 28-30).
*Jedno vreme obavljali ste dužnost upravnika Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske. Kako ste doživeli ovo poslušanje i da li je ono uticalo na Vaš još usrdniji rad na polju istorije?
U Arhivu Mitropolije crnogorsko-primorske sam došla na poziv našeg blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, koji me je pozvao na razgovor jer mu se dopao moj magistarski rad koji se bavio proučavanjem starina Stare Podgorice, dominantno pravoslavnim nasleđem, jer ono i jeste bilo dominantno, ali zaboravljeno. Blagoslovom našeg dragog i poštovanog Đeda sam počela da istražujem našu Arhivu ili ono što se od nje uspjelo da sačuva. Osim Arhive, dostupna mi je bila i biblioteka Cetinjskog manastira, a pošto je Cetinje mali grad u blizini su mi bile i ostale državne arhive. Sami boravak u tom drevnom zdanju, pored moštiju Sv. Jovana Krstitelja, Sv. Petra Cetinjskog, razgovori sa Mitropolitom, druženje sa cetinjskim kaluđerima je za mene bio neopisiv blagoslov i privilegija i mogu reći da mi je veliki dio srca trajno ostao tamo. Imajući na raspolaganju dokumenta prvog istorijskog reda, kao i stariju periodiku proučavala sam prošlost i na osnovu toga pokušavala da sklopim neke mozaike koje bih kasnije u formi naučno-istraživačkih radova objavljivala kao knjige, tekstove, monografije.
*Budući da ste dugi niz godina sarađivali sa nezaboravnim blaženopočivšim prof. Predragom Peđom Vukićem, divna je prilika da se prisetimo na lik i delo ovog velikog čoveka?
Potonji Mohikanac, naš počivši Profa je bio čovjek djetinje i ranjene duše kojeg su boljele rane vaskolikog njegovog ljubljenog srpskog roda. Često je govorio da njegova pluća ne mogu da podnesu toliku nepravdu i mnoge njegove rečenice su se obistinile nakon njegove končine. U domu Sv. Oca Vasilija je i našao kraj svog ovozemnog života i otišao u Nebesku Otadžbinu, a tokom života je samo u svetom Ostrogu nalazio predah svojoj duši i uspijevao da malo radi, piše, jer ga je cetinjska sredina višestruko iscrpljivala i rastuživala, tako da nije slučajnost što ga je Gospod baš u Ostrogu pozvao k Sebi, gdje je i sahranjen i gdje će ako Bog da dočekati sveopšte Vaskrsenje.
*Priredili ste nekoliko impozantnih monografija, a za ovu priliku izdvojićemo samo neke od njih. Šta čitaoci mogu da pročitaju o Makavejskom hramu u podgoričkom naselju Tološi, o kojem ste podrobno pisali?
Podgorica je specifična sredina, za koju bi se na prvi pogled reklo da je nezanimljiva i prozaična. Međutim, kad se samo blago zagrebe naiđe se na toliko dragocjenosti, vrijednog nasleđa, kao što je i Makavejska crkva u Tološima, prigradskom podgoričkom naselju. Osim same crkve tu su i druge starine, čak i iz antičkog vremena. Nepoznato pleme Lužana ili Španja koji su prvobitno podigli ovu crkvu, a obnovio je kralj Nikola, rađanje freske na temu bombardovanja Podgorice, gdje se ispostavilo da je freskopisac tokom noći naslikao ženu i djecu koji su stvarno postojali, koji su sahranjeni na groblju kod crkve, kao i sam broj djece, izgled žene koji je identičan onom na fotografiji o čemu se saznalo tek nakon osvećenja freskopisa, jer su njene unuke bile dirnute ovim čudom i donijele fotografiju svoje babe i njene djece koja su poginula tokom bombardovanja, jedino je njihov otac preživio jer je bio u utrobi svoje majke, su neke od tema kojima se bavila ova skromna monografija. Vjerujem da bi tu bilo i više podataka da naše arhive nijesu stradale tako kako jesu.
*Crkva Sv. Kirika i Julite i Sv. Georgija u Donjoj Gorici i druge lješkopoljske starine, naslov je još jedne monografije. Upoznajte nas ukratko sa njenim sadržajem?
Ove dvije svetinje se, takođe, nalaze u prigradskom naselju Donja Gorica, a nekad je to bilo sve selo koje se zvalo Lješkopolje. Crkva Sv. Kirika i Julite je dugo bila saborna podgorička crkva, posebno dok je crkva Sv. Georgija, pod Goricom bila pretvorena u džamiju. Ona je podignuta kao zavjetna crkva jer su seljani tražeći spas od kuge koja je odnijela mnogo dječjih života zavapili Sv. Kiriku i mati mu Juliti i na mjestu Litka podigli ovu svetinju. Osim nje crkva Sv. Georgija je mnogo mlađa, ali je napravljena od priloga iz starije crkve i sada je saborna lješkopoljska crkva, sa najvećom crkvenom portom, uređenim crkvenim životom, horom, vjeronaukom i drugim sadržajima. Osim crkvenog nasleđa u ovom dijelu su postojale i antičke vile, jedna je djelimično arheološki obrađena pod nazivom Vila rustika, zatim mlinovi, jaže, škole, mostovi, hanovi i drugi vidovi nekadašnjeg života koji sam pokušala da rekonstruišem kroz različita poglavlja ove knjige.
*Jedna od novijih monografija koja je nastala iz Vašeg pera, jeste i Monografija Stari pečati i pečatnjaci iz Arhive Mitropolije crnogorsko-primorske. Možemo li reći da je ova monografija jedinstvena, osobito kada je reč o temi?
Reklo bi se da se ovom temom dosad rijetko ko bavio, a meni je pažnju skrenula ljepota tih pečata i umjetnost izrade. Ovaj utisak sam podijelila sa počivšim protosinđelom Isakom, kaluđerom iz Cetinjskog manastira i istoričarem umjetnosti, i našim dragim u Hristu bratom, prof. Cetinjske bogoslovije, Aleksandrom Vujovićem i obojica su mi dali jaku podršku da se to sakupi i opiše u nekom lijepom katalogu. Počivši Predrag Vukić je čak krenuo da piše i predgovor za Monografiju, ali nije uspio da ga završi. Da se ne bih bavila nečim što ne znam i da bih bila poštena i pred Bogom, svojom savješću i čitaocima, posao oko stručnog dijela sam povjerila dr. Benjaminu Hekiću, koji je kao sfragističar i čovjek koji je na tom polju i doktorirao, prihvatio da opiše pečat po pečat i napiše studiju o pečatima uopšte. Istoriju pečata kroz istoriju, pa i na našim prostorima je u svom predgovoru opisao dr Žarko Leković, koji je završio ono što prof. Predrag Vukić nije stigao. Značaj i važnost pečata kroz istoriju je velika, tako da je i ova Monografija samo mali prilog onoga šta sve ima u našim crkvenim arhivama i bibliotekama i što će se, jednog dana ako Bog da, sabrati, a možda i uvezati u jedinstven crkveni sistem što je moja želja i vapaj- da imamo neku vrstu crkvenog Kobisa, bibliotečkog i arhivskog, da znamo gdje se koji sadržaj može naći, za sve istraživače, predavače, studente, sveštenike… ljude koji ljube nauku i crkveno i drugo nasleđe. Ova skromna Monografija je posvećena našem blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju, duhovnom ocu i arhipastiru.
*Koliko su važni pečati i pečatnjaci u pogledu istraživanja?
Važnost pečata je nekada bila mnogo veća nego što možemo da zamislimo, zbog pečata se i glava gubila. Sjetimo se kako je pečat na dokumentu sv. Vasilija Ostroškog, pomogao da se otkrije da je dokument o uniji lažan. U našoj, mitropolijskoj istoriji, postoje parohijski pečati sa različitim predstavama svetitelja čak iako su crkve odavno porušene, ali čuvaju sjećanje da su postojale i kome su bile posvećene.
*Na radost redakcije Pravoslavnog misionara od ovog broja postajete zvanično stalni saradnik. Šta čitaoci mogu da očekuju od Vas, koje su teme o kojima planirate da pišete?
Pokušaću, Bože zdravlja, da naše čitaoce provedem kroz jedan vremeplov u kojem će biti teme naših zaboravljenih svetinja, njihovih materijalnih svjedočanstava, predanja, moštiju, relikvija i svega onoga što čini pravoslavno nasleđe na prostoru naše Mitropolije i šire.
*Povereno Vam je da vodite rubriku Tragom starih svetinja, šta nam ova rubrika poručuje?
Ova rubrika će, iz broja u broj, prikazivati i opisivati neke nepoznate ili manje poznate manastire, crkve, događaje iz vizure različitih istraživača, putopisaca, ljubitelja starina, kao i trenutnim stanjem na terenu. Spajajući više nauka i naučnih djelatnika, pokušaćemo da napravimo što cjelovitiji mozaik različitih tema, koja će, vjerujem, skrenuti pažnju i nekih drugih kolega iz različitih naučnih oblasti, da je dopune, poprave, prošire.
*Koja bi bila Vaša poruka čitaocima Pravoslavnog misionara?
Možda bi to mogla da bude rečenica iz Memoara prote Matije Nenadovića, koju je on izrekao nakon strašnih svojih životnih iskušenja, a koja glasi – U dobru se ne ponesi, u zlu ne očajavaj.
Razgovor vodio:
katiheta Branislav Ilić
Kratka biografija
Hadži mr Smilja Vlaović je prof. srpskog jezika i književnosti, magistrirala je na fakultetu za Turizam, na smjeru – Valorizacija arheološkog, arhitektonskog i kulturno-istorijskog nasleđa.
Doktorand je na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, odsjek Istorija. Potpisnik je mnogih naučno-istraživačkih radova koji su objavljivani u naučnim zbornicima i crkvenim časopisima: Svetigora, Sveviđe, Pravoslavlje. Učesnik je brojnih naučnih skupova i okruglih stolova.
Osim naučno-istraživačkih radova i putopisa, autor je i sledećih knjiga: „Makavejska crkva u Tološima kroz vjekove“; „Crkva Sv. Kirika i Julite i Sv. Georgija u Donjoj Gorici i druge lješkopoljske starine“; „Crkva na Trsi (Piva), njeni ktitori i obnovitelji“; Monografija – „Stari pečati i pečatnjaci iz Arhive Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinju“.
Saradnik je na knjizi „Bogorodica, Pećka Krasnica“ saradnik je na sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske (dio za podgorička manastirišta). Priredila je reprint izdanja knjiga:“Spomenica sjeni podgoričkih Srba“ i „Zbirka primjera i pouka od Neša Stanića“.
Neki od radova objavljivala je u raznim časopisima:
Naučni tekstovi: Srpska baština : Mošti svetog Haralampija u Crnoj Gori,
Vladika Ilarion Šišojević, prvi episkop zetski, Manastir Sv. Marka u Podgorici i
dr.
Prikazi: Radovan Bećirović, stvaralački fenomen, Bukvar Save Dečanca iz
Paštrovića, Prikaz Hrestomatije za djecu, Prikaz zbornika Srbi na prostoru BIH od 15-20 vijeka i dr.
Svetigora; „Manastir Svetog Marka u podgoričkoj Staroj varoši“ Podgorička
Jusovača „carstvo muka“, Manastir Sv. Simeona, na Nemanjinom gradu, Manastir Morača
i mošti sv. Haralampija, Krst sv. Jovana Vladimira u Ohridu, Crkva u Džafer mahali u
Podgorici, Pop Radovan Novović, premćanski Diogen, Sveti Mardarije i manastir
Kornet, Crkva na Čepurcima i Ljuboviću i dr.
Sveviđe: Obodska crkvišta i staro latinsko groblje u dva nastavka, Povratak u vjeru
pradjedovsku, Toponimi sela Žari i Obod u bjelopoljskoj i mojkovačkoj opštini i dr.
Putopisi: Sjaj Judejske pustinje (Sveviđe), Putopis s Jordana (Sveviđe), Jaši, Petkin
grad radosti i djece, Pravoslavni dom za stare, iz Bukurešta, Pompeja prije i poslije
Njegoša (Pravoslavlje), Iz vizure Petrovih pinjola (Pravoslavlje)
Srpske novine: Jermeni i Srbi obnovili podgoričku crkvu, Sveti Sava opet u Podgorici…
