Na današnji dan u Tron cetinjskih mitropolita ustoličen Mitropolit Amfilohije

Slugo dobri i vjerni… uđi u radost Gospodara svoga!

 

Na današnji dan, praznik Prepodobnih mučenika igumana Pajsija i đakona Avakuma, 30. decembra 1990. godine, novoizabranog Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog Egzarha Sveštenog trona pećkog dr Amfilohija Radovića u Tron slavne Zetske i Crnogorske mitropolije uveo je Njegova svetost blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle.

Svojom besjedom na dan uvođenja u Tron cetinjskih mitropolita, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je predočio sve ono što će kao pastir i duhovni otac činiti narednih trideset godina.

“Ova Stolica je kroz vjekove zračila vjerom i svjedočila nadu, propovijedajući ljubav i pronoseći upaljenu i neugasivu svjetiljku nebesku…  Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje. A ima se utisak da nikada u istoriji nije bilo potrebnije to njeno zračenje, koliko u ovim vremenima pomračenosti i zbunjenosti, u vremenima raspamećenosti. U ovim vremenima, kada je bratska krv obagrila polja i doline Crne Gore, ognjišta i svete hramove. Ovo je vrijeme koje zahtijeva nove mirotvorce i svjetlonosce, nove istinske svjedoke svetinje na kojoj počiva svijet, i za kojom čezne i stremi sva tvar.

Otuda i ja, kao novi mitropolit crnogorsko-primorski, nemam drugog programa sem toga, da po mjeri svojih slabašnih moći, pridržim taj i takav Tron cetinjskih mitropolita, i da zajedno sa svojim saradnicima, i uz pomoć Vaših molitvi, nastavim to njegovo svjedočenje pred Bogom i ljudima.”

I tako je trideset godina ovaj istinski mirotvorac i svjetlonosac mirio zavađene, mrtve sahranjivao, vidao rane povjernog mu naroda stradalne i Bogom spasavane Crne Gore, ali i šire jer skoro da nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje nije stigla njegova apostolska noga i riječ Božija koju je sijao.

Svojom ljubavlju i trpljenjem, hristonosnim svjedočenjem vjere vratio je narod u crkve, obnovio oko 700 crkava i manastira, sveštenstvo i monaštvo, Cetinjsku bogosloviju…  vratio Crnu Goru sebi samoj. Umnožio je talente kojima ga je Bog bogato obdario, i posijano sjeme dalo je ploda.

Poslednju godinu svog zemaljskog života proveo je zakrštavajući Crnu Goru krsnim hodovima u kojima su bili i mladi i stari, i oni koji su godinama bili stariji od njega, ali i djeca u roditeljskom naručju. Ušao je u svaki grad, dom, njivu, školu…. Svi su voljeli i znali Đeda i sa njim branili i odbranili svetinje i vječito ljudsko dostojanstvo jer, kako je govorio, čovjek nije stvoren za prolazni, ništavni i propadljivi svijet, gdje danas jesmo, a sjutra nijesmo, već za vječito ljudsko dostojanstvo, vječiti i neprolazni život.

Trideset godina njegovog stolovanja na Tronu cetinjskih mitropolita su zapravo godine njegovog blagoslovenog stradanja, zahvaljujući kojem je svoj narod izveo iz ropstva i uveo u obećanu zemlju: Proslavljajući Boga živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj poslije osamdesetogodišnjega lutanja njivama gladi i bezbožništva, njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva, vrijeme je da se ponovo vratimo Bogu i kroz Boga da se vratimo jedni drugima, a vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se, ako Bog da, i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće. U to ime blagoslov Božiji svima, na mnogaja i mnogaja blagaja ljeta! (poslednje Mitropolitovo javno obraćanje – 9. oktobar 2020. godine Klinički centar CG)

I poslednje dane svog zemaljskog života kao mitropolit crnogorski, proveo je dijeleći sudbinu svoga naroda, noseći krst stradanja od nove pošasti koja je zavladala svijetom. Gospod ga je prepoznao i upisao u knjigu vječnoga života, dobio je priznanje zbog koga vrijedi i roditi se i umrijeti, kako mu je i prorokovao naš Sveti patrijarh Pavle, uvodeći ga u tron cetinjskih mitropolita: Slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost Gospoda svoga.

Vesna Dević

 

***

Podsjećamo na besjedu Njegove svetosti Patrijarha srpskog g. Pavla izrečenu prilikom uvođenja Mitropolita Amfilohija u tron cetinjskih mitropolita, kao i na pristupnu besjedu Vladike Amfilohija i slovo akademika Matije Bećkovića. Takođe, donosimo i intervju koji je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije dao povodom pola vijeka svešteničke i trideset tri godine episkopske službe, kao i njegovo poslednje javno obraćanje 9. oktobra 2020. godine iz Kliničkog centra CG.

Besjeda Njegove svetosti Patrijarha srpskog g. Pavla prilikom uvođenja Mitropolita Amfilohija u Tron cetinjskih mitropolita 1990. g.

Vaše Visokopreosveštenstvo, dragi u Hristu brate Amfilohije!

Pomolismo se evo zajednički Gospodu da blagoslovi današnji dan i delo zbog koga dođosmo, početak Vaše nove službe.

Prema evanđelskom učenju, izraženom u Sv. kanonima, sa Eparhije na koju je izabran i rukopoložen episkop može preći na drugu „umoljen od mnogih“, da uz blagodat Božju pomogne Crkvi i vernima duhovnom uzdizanju i održanju. Sa tim osećanjem i saznanjem, Vi ste u molbi sabraće arhijereja videli volju Božiju i pokoravajući se Njegovoj volji danas primate drevnu Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Dolazite kao pastir u krajeve u kojima ste ugledali svetlost ovog sveta, među verne sa kojima ste rasli i uzrasli. Dolazite kao svoj među svoje, onako isto kao što ste došli u Banatsku eparhiju i bili od vernih primljeni, kao svoj od svojih, jer svi mi, i ceo naš narod, bilo gde bio, zna i oseća da smo „jedno u Hristu Isusu“ (Gal. 3, 28).

Ceo naš narod zna za slavnu Eparhiju crnogorsko-primorsku u kojoj je rođen Stefan Nemanja, u kojoj je Sv. Sava zasadio eparhiju na Prevlaci i u kojoj su delala takva duhovna svetila kao što su Sv. Vasilije Ostroški i Sv. Petar Cetinjski, patrijarh Arsenije III Crnojević, mitropolit Danilo Petrović, patrijarh Gavrilo Dožić. Godinama tu je delao, na dobro Srpske Crkve, do svojih poslednjih snaga Vaš prethodnik mitropolit Danilo Dajković, kome i ovom prilikom, u ime Srpske Crkve, izražavam iskrenu zahvalnost. Biće Vam od pomoći njegovo iskustvo, a osobito će Vam biti potrebna pomoć Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog. Njihova ljubav prema Bogu i rodu, njihovo zalagnje za slobodu i narodnu i duhovnu, za slogu, mir i jedinstvo, da bude uvek pred svima nama kao uzor kako se evanđelski služi, živi i dela. Ne štedeći svoje snage, zapostavljajući i svoje zdravlje, Sv. Petar je išao zavađenim i osvetom zakrvljenim porodicama i plemenima po dvanaest i više puta jednoj strani, i toliko puta drugoj, da ih savetuje i moli, a i zapreti svojim prokletstvom, da se za svoju i opštu korist izmire i žive kao ljudi Božji i braća među sobom. Svakako da ga je na to pobuđivala evanđelska ljubav i vera da smo mi ljudi saradnici Božji, onako kako je učio i činio Sv. apostol Pavle, i kako on poručuje i nama i našem vremenu: „Jer mi smo Božiji saradnici, a vi ste Božija njiva, Božija građevina” (1 Kor. 3, 9).

Naše je, dakle, da pooremo duhovnu njivu, da sejemo i sadimo i zalivamo usev, to mi možemo i to je naša dužnost. Više od toga što treba, a što prevazilazi naše snage, da seme nikne i raste i plod donese, to će učiniti Bog, Gospodar njive i vinograda na kojima smo mi radnici. Veličina koja je Svete učinila velikim pred Bogom, a što nas danas može učiniti takvima, to je služenje Bogu i bližnjima, po reči Gospodnjoj: „Ko hoće da bude veliki među vama neka vam bude služitelj, i koji hoće među vama da bude prvi neka vam bude sluga” (Mt. 20, 26-27). Jer, ni On, Sin Božji, nije došao da Mu služe, nego da služi i dade život svoj u otkup za mnoge.

Obraćam se i svima vama vernim, braćo i sestre, da imate poverenja u svoju svetu Crkvu, da je sa ljubavlju prema vama i vašem duhovnom dobru izabrala novog mitropolita. Da imate poverenja da je on iz ljubavi prema svojoj Crkvi i svome rodu došao među vas i da će, ne štedeći svoje snage, kao što je to činio i u Eparhiji banatskoj, činiti sve na duhovno dobro sviju vas, a to znači za stvarno dobro sviju ljudi dobre volje, i onih drugih ubeđenja i drugih vera koji žive u ovim krajevima naše zemlje. Zato vas molim da ga primite sa bratskom i hrišćanskom ljubavlju, kao što priliči potomcima junačkih i svetih predaka, koji su ne samo znali izložiti u ime celog srpskog naroda šta je čojstvo i junaštvo, nego ih znali držati i vršiti sve do sada – uvek kao ljudi, nikad kao neljudi. Imajte u vidu da je u očima svega srpskog naroda Crna Gora uvek bila pojam slobode, pravde, čestitosti, čojstva i junaštva, onako kako je to nadahnuto izrazio naš najveći pesnik, Vladika Rade.

Čuvajući sve te uzvišene osobine, budimo dorasli svome vremenu i ovim teškim prilikama u našoj zemlji i celom svetu. Dosta je bilo muka i nevolja. Bilo što je bilo – sada uputiti snage da bude bolje, u jedinstvu, slozi, pokajanju i ispravljanju.

Uvodeći Vaše Visokopreosveštenstvo u tron velikih i svetih prethodnika, molimo se Gospodu i želimo Vam da idući njihovim stopama, putem koji vodi u Carstvo nebesko, zajedno sa poverenim Vam vernim narodom, dospete pred lice Gospoda Slave i da mu sa radošću i blagodarnošću možete reči: „Evo, ja i deca koju si mi dao, Gospode!” A od Njega da čujete priznanje zbog koga vredi i roditi se i umreti: „Dobro, slugo dobri i verni… uđi u radost Gospodara svoga!”

Amin.

Cetinjski manastir, 30. decembar, 1990.

(Glasnik, Službeni list SPC, Beograd, 1. januar 1991, broj 1, str. 24-25)

***

Besjeda Mitropolita Amfilohija sa Trona mitropolita crnogorskih

Vaša Svetosti,
Poštovana braćo u služenju Gospodu,
Arhijereji Crkve Pravoslavne;
Gospodine Predsjedniče Crne Gore,
Draga braćo i sestre,

Uveli ste me, Vaša Svetosti, u drevni Tron zetskih episkopa, u jednu od najstarijih stolica svetosavske Crkve Božije Pravoslavne. Uveli ste me u Tron cetinjskih mitropolita.
Zetska mitropolija je imala svoje prvo sjedište na Prevlaci u Primorju. Mudri, bogonadahnuti Sveti Sava nije slučajno baš na tom mjestu postavio sjedište te episkopije. Od tog trenutka, pa sve do danas, ta mitropolija je bila i ostala saborna i sabirna mitropolija, koja je imenom Gospodnjim sjedinjavala nebo i zemlju, Boga i ljude; sjedinjavala Istok i Zapad: drevno hrišćansko predanje svetoga grada Jerusalima, Carigrada i Svete Gore i hrišćansko predanje Latinske crkve, preko svetinje manastira Svetih Arhangela na Prevlaci.

To njeno prvo sjedište, od davnina je osveštano podvizima divnih duhovnih potomaka Svetog Benedikta Nursijskog, velikog prosvjetitelja Zapada i Istoka.

Ova Stolica je kroz vjekove zračila vjerom i svjedočila nadu, propovijedajući ljubav i pronoseći upaljenu i neugasivu svjetiljku nebesku. Ova Stolica držala je lik Gospoda našega Isusa Hrista, onaj Lik, za koji je veliki slovenski prorok Dostojevski rekao, da „nema ničega divnijeg, ničega uzvišenijeg, ničega savršenijeg i poštovanja dostojnijeg, od lika Hrista Gospoda“, dodavši: „ako bi mi ljudi dokazali da je On van istine, ja bih radije ostao s Njim, negoli s istinom!”

Onu svetu Ličnost, o kojoj pjeva moj bogonadahnuti prethodnik Petar II, kome nijesam dostojan da odriješim ni remenje na obući njegovoj:

O preblagi tihi Učitelju
Slatka li je sveta bistra voda,
S istočnika Tvoga besmrtnoga…

Taj sveti lik Bogočovjeka Hrista predstavlja temelj ovog svetog žrtvenika, pored kojeg stojimo i oko kojeg smo se sabrali. Njegova sveta žrtva, prinijeta i svagda prinošena „za život svijeta”, bila je i ostala propovijed i misija ove episkopske stolice kroz vjekove.

Ovaj „oltar pravi“ podignut „na kamenu krvavom“, na tom i takvom nepokolebivom temelju utemeljen, sagrađen je i na svetim stubovima, koji se neće pomjeriti vavijek vijeka.
Prvi od tih svetih stubova jeste Sveti Jovan Vladimir, zetski kralj mučenik. Njegova sveta i mučenička žrtva, njegovo nevino zaklanje za pravdu i istinu, stameni je stub ove Stolice i njenog svjedočenja kroz istoriju. Njegova mučenička krv se pomiješala s krvlju Golgotskog mučenika, postavši svjedočanstvo istinskog načina postojanja i vjernosti do krvi istini, a time – primjer i stalni imperativ svima onima koji su služili istini na ovom mjestu i na ovim prostorima.

Drugi stub – evo ga ovdje pored nas. Od njega upravo što sam uzeo blagoslov, da bih primio iz ruku Vaše Svetosti ovaj žezal Mitropolita crnogorsko-primorskih, postajući time, iako nedostojan, i njegov nasljednik.

Taj stub je Sveti Otac naš Petar Cetinjski, veliki mirotvorac i čudotvorac. On je hodio neumorno od sela do sela, od porodice do porodice, od bratstva do bratstva, od plemena do plemena s časnim krstom u rukama, i mirio zavađene Crnogorce mačem riječi i snagom prokletstva. On je bio i ostao veliki izmiritelj i neustrašivi borac za slobodu zlatnu i istinsko, neprolazno ljudsko dostojanstvo, koje je potvrđivao svojom svetošću, kao najvišom njegovom mjerom i dometom.

Zajedno s njim, ova Stolica stoji još na jednom divnom i nepokolebivom stubu. I ne samo ona, već i cijela Crna Gora i Hercegovina, i šire – vascijeli srpski narod.

To je veliki Ostroški čudotvorac – Sveti Vasilije, koji je suzama svojim grijao hladne ostroške stijene. I stijene se od njegovih podviga i suza rastapale! Prije svih, stijena ljudskih patnji i nevolja. Tako on, evo više od trista godina, iscjeljuje u Ostroškoj gredi, tješi i nadahnjuje čitava pokoljenja svojim blagodatnim dejstvom i prisustvom. Samo je Bogu znano, i Majci Božjoj, koliko je njih prinijelo svoja bremena pred njegov sveti ćivot; koliko ih se neutješnih vratilo od njega utješeno, koliko bolesnika iscijeljeno od duševnih i tjelesnih boljki; koliko beznadežnih – okrijepljeno nadom i snagom, da nose svoj životni krst i stradanje, čovjeka dostojno!

Pored četvrtog stuba – Episkopa zetskog, Svetog Evstatija, potonjeg Arhiepiskopa pećkog, na kome počiva ova Stolica, postoje i drugi sveti stubovi koji joj daju čvrstinu i stamenost. Jedan od njih je i Sveti novomučenik ostroški Stanko. Ovo Hristu Bogu vjerno crnogorsko čobanče (radije je prihvatilo da ga Turci posijeku, nego da se odrekne hrišćanske vjere!), miluje svojim svetim rukama, u Ostrogu sačuvanim, svakog Crnogorca i svakoga poklonika Ostroških svetinja, pokazujući da je u čednosti, nevinosti i vjernosti dobru – čovjekova nepropadljivost i istinsko dostojanstvo!
Postoji još jedan divni i veliki stub, ponikao u Paštrovićima.

To je pravedni despot – Sveti Stevan Štiljanović, pun bogoljublja i predivnog čovjekoljublja. Njegovo zračenje se naročito osjetilo s one strane Dunava i Save: dušu svoju i žitnice svoje otvorio je da nahrani gladni narod. Mošti mu se danas čuvaju u prestonom gradu Beogradu.

Bio bi nemali propust, kad ne bismo naveli još jedan stub – stub žrtvenosti i smjernosti, na kome svi počivamo, iz koga se rađamo, koji je utkan u nas: to je stub sestrinsko-materinske ljubavi, svojstven Crnoj Gori i njenoj naravi, oličen u – za mnoge nepoznatoj, ali Bogu veoma znanoj – prepodobnoj materi Stefanidi (Určević). Ova smjerna duša je poslednji sveti izdanak Skadarske zemlje, iz Vrake, okoline prve zetske prestonice.

Prepodobna Stefanida, naša savremenica (+1945), bila je čudesna podvižnica ljubavi i nositeljka svetog stida. Onog stida, za koji jedan savremeni mudrac kaže, da je u njemu jedini spas ovoga svijeta.

Vjekovna pak, čuvarka i njegovateljka tog stida i čednosti, duhovne ljepote i vjernosti neprolaznoj istini i pravdi Božjoj; čuvarka i njegovateljka duha samopožrtvovanja, uzvišenih vrlina čojstva i junaštva, u srcu Crne Gore – bila je, upravo, ova apostolska Cetinjska mitropolija. Sve je to ona kroz vjekove čuvala i time zračila i time hranila Crnu Goru, a ako Bog da, ona će time i dalje da zrači, dokle god bude bilo svijeta i vijeka.

Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje. A ima se utisak da nikada u istoriji nije bilo potrebnije to njeno zračenje, koliko u ovim vremenima pomračenosti i zbunjenosti. U vremenima raspamećenosti. U ovim vremenima, kada je bratska krv obagrila polja i doline Crne Gore, ognjišta i svete hramove. Ovo je vrijeme koje zahtijeva nove mirotvorce i svjetlonosce, nove istinske svjedoke svetinje na kojoj počiva svijet, i za kojom čezne i stremi sva tvar.

Otuda i ja, kao novi mitropolit crnogorsko-primorski, nemam drugog programa sem toga, da po mjeri svojih slabašnih moći, pridržim taj i takav Tron cetinjskih mitropolita, i da zajedno sa svojim saradnicima, i uz pomoć Vaših molitvi, nastavim to njegovo svjedočenje pred Bogom i ljudima.

Ono što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da se bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem. Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo, u posljednje vrijeme, koliko na ove naše prostore. Skoro da nema ni jedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju.

Da počnemo od Lovćenskog vrha, koji je bio svjetionik i putokaz pokoljenjima, od trenutka kada je Petar II Petrović Njegoš popeo na njega svoj grob, i u hramu svoga strica Svetog Petra Cetinjskog objedinio svetost i mudrost – on je oskrnavljen i ponižen, i glava mu posječena.

Svetinja ostroška takođe nosi na sebi tragove nezacijeljenih bratskih rana iz posljednjeg bratoubilačkog rata; miris još nesmirene, bratskom rukom prolivene krvi.

Oči koje nijesu zaslijepljene mržnjom vidjeće na kapiji drevne Moračke lavre, krv nevino ubijenog mladića od 17 godina, Miraša – pao je mrtav, preko mrtvog oca Miljana Medenice, zato što nije htio da pljune na njega kako bi mu komesar poštedio život…

Mnogo je jama ispunjenih mrtvom braćom, bratskom rukom pobijenih, i bratskih grobova još neopojanih… Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubistva rođene i prolivene bratske krvi – „rane naopake“, bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima…

Ne govorim sve ovo osvete radi, jer „osveta je moja“, govori Gospod, već – osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Osveta znači umnoženje zla, a ja pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje, umnoženjem dobra i bratoljublja. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga! Na to nas upućuje sveti primjer Svetoga Petra Cetinjskog.

Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni na čovjeka dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima.

Zato, prizivam i molim Gospoda Izmiritelja, da nam svima da snage da pomognemo mrtvima da se u nama izmire, kako bismo i mi pružili jedni drugima bratsku ruku izmirenja! Učinimo li to što prije – to bolje! Utemeljeni na onoj svetoj žrtvenoj i nesebičnoj ljubavi, koju je svojom krvlju posvjedočio Sveti Jovan Vladimir, kralj zetski; i na svetinji i svetosti posvjedočenom Svetim Vasilijem Ostroškim i Svetim Petrom Cetinjskim; ispunjeni i osveštani čednošću i nevinošću Novomučenika Stanka Ostroškog, kao i sestrinsko-materinskim stidom i ljubavlju Prepodobne Stefanide Vračanske.

Uz to, ispunjeni čežnjom za svjetlošću i mudrošću – za kojima je čeznuo veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.

Njegovu svetu panagiju primio sam danas na svoje grudi, i na njoj lik Hrista Gospoda. U svjedočenju toga Lika i vjernosti Njemu, sadrži se smisao i opravdanje moga preuzimanja ove dužnosti Mitropolita u Crnoj Gori: prizvan sam Njemu da služim, do poslednjeg svoga izdisaja, i ovom čestitom i krstonosnom narodu; da budem u njemu svjedok istinske vjere, mira, pomirenja, zajedništva u Hristu, pravdi i istini; svjedok istinskog bratstva utemeljenog u nebeskom Očinstvu, kao i svi moji prethodnici.

Dužnost mi je da među svojim prethodnicima, na ovom sveštenom i apostolskom Tronu, pomenem u ovom trenutku ne samo one iz davne prošlosti, već i one, koji su u novije vrijeme svojim vrlinama i podvizima ukrasili ovu episkopsku stolicu.

Da pomenem Mitrofana Bana, velikog junaka i čovjeka, i hrabrog mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg srpskog patrijarha i ispovjednika vjere pravoslavne, velikog rodoljuba.
Da se poklonim pred stradanjem Mitropolita Joanikija Lipovca, ubijenog bez suda i presude (+1945), kome se ni danas ne zna groba ni mramora, kao i pred mučeništvom više od polovine sveštenstva ove Mitropolije, u ratu i poslije rata, postradalog.

Da odam poštu čestitom mitropolitu Arseniju Bradvareviću, on me je i u Bogosloviju poslao, koji je 1953/54. godine suđen i na pravdi Boga osuđen na 11 godina zatvora, da bi šest punih godina u njemu i odležao, i da bi mu potom bilo zabranjeno da dođe na Cetinje, na svoju mitropolitsku stolicu, na kojoj je vjerno služio Bogu i rodu, kao i svi njegovi prethodnici.
Na kraju da pomenem i moga neposrednog prethodnika, mitropolita Danila, i njegovog zamjenika, episkopa hvostanskog Nikanora, koji su dostojno, prvi skoro punih trideset godina, drugi, kao njegov pomoćnik, posljednjih nekoliko godina, pridržavali Tron cetinjskih mitropolita.

Odajući zahvalnost ovdje prisutnom, našem starom i uvaženom Mitropolitu, za njegovo dugogodišnje služenje, u nimalo laka vremena, kao i vladici Nikanoru – molim ih za blagoslov, da bih i ja bio dostojan svoga zvanja i priznanja.

Obraćam se i svima vama, ovdje prisutnima, za vaše svete molitve i blagoslov, da me Gospod ukrijepi u ovom svetom djelu.

Moj prethodnik, veliki pjesnik, Vladika Rade, ispuštajući svoju dušu izgovorio je svoje posljednje riječi: „Sveta Trojice i Majko Božja, predajem Ti u amanet Crnu Goru!“

Presvetoj Trojici, Bogu našem, trosunčanoj svjetlosti Trojedinoga Boga ljubavi, i ja predajem u amanet i pod okrilje svakoga Crnogorca i svakoga našeg saplemenika, u ma kojem dijelu srpskih zemalja živio, i svakog čovjeka na zemlji rođenoga, sa molitvom da svjetlost Svete Trojice obasja svakog čovjeka koji se rađa i na svijet dolazi; da Ljubav vječna iskorijeni mržnju iz ljudskih srdaca, da se Božiji mir u ljude useli i zacari u svim svjetovima, u vjekove vjekova. Amin!

Cetinjski manastir, 30. decembar, 1990.

***

Riječ akademika Matije Bećkovića povodom ustoličenja Mitropolita Amfilohija u Tron cetinjskih mitropolita

LIST SA CRNE GORE

Narod čiji je vladar bio kaluđer, država crkveno imanje, a glavni grad manastir – dočekao je da mu crkve budu porugane, razorene i zatvorene, odežda najomraženija odeća, a sveštenički čin najprezrenije zanimanje.

Davno je uočeno da se oko velikih bogomolja razgara boj vere i bezverja. Svetišta su vatrišta koja oko sebe spepele sve zemaljsko, sumnjivo i razorivo, a oblagorode sve što je čvrsto, nebesko i nesagorivo.

Crna Gora je ukrašena svecima i svetinjama, pa se u njoj, kao retko gde, ispoljilo i neskriveno bogoborstvo.

Jedno od takvih poprišta je i manastir Morača u čijem se obasjanju rodio mitropolit Amfilohije Radović.

Jedne ne tako davne zime koja bi se mogla nazvati i sveopštom, zatekao sam u porti nemanjićke zadužbine u kojoj bejaše stanica milicije – čoveka koji je držao dlanove okrenute prema manastiru. Na pitanje šta čini, objasnio je da se tako greje. Bio je u to vreme možda jedini koji je osjećao taj plamen.

Sa ognja Moračke lavre pala je varnica na kuću težaka Ćira Radovića, i nije je sagorela, već u njoj razgorela istinsku veru.

Onih godina kada je Ćiro odveo sina da ga upiše u Bogosloviju nije bilo užega puta kojim se neko zaputio, ni težega bremena da je uprtio. Ličio je na put mimo vremena i sveta, pa se tad od svega i moglo čuti „bolje da ga je na vatru naložio“. Svi su krenuli jednim smerom, a samo jedan suprotno od svih.

Pričao mi je današnji crnogorski mitropolit kako je idući s ocem u Beograd molio Boga da ga u tu školu ne prime. Ali Risto je bio jedno od najbistrije dece i najboljih đaka, pa je uskoro zahvaljivao Bogu što je ispunio želju njegovom ocu, a ne njemu. A Ćira Radovića sam slušao kad govori: „Da imam devet sinova, pa da su mi svi sveštenici, bio bih najsrećniji!“

Te reči su se u crnogorskim brdima mogle čuti samo od njega. Savremenici, čvrsti u svojoj logici i jasnoj računici, glasno su ga prekorevali što je unazadio onakvog momka koji bi, da je pošao kud i ostali, daleko dogurao samo da nije izabrao mantiju između tolikih uniformi.

Većina sveštenstva u Crnoj Gori, zajedno sa svojim Mitropolitom, postradala je u Drugom svetskom ratu. Neki od onih koji su preživeli postali su svrzimantije koje su na javnim zborovima ispovedale novu veru, podsećajući pastvu kako su je lagale i varale, a nikad nisu verovale.

Retki koji su ostali u svom činu nisu smeli nositi mantiju, a kamoli bradu. Jedan se usudio da nosi mušicu brade pod donjom usnom. Pričalo se – zato da je može sakriti u usta pri susretu sa lokalnim policijskim kabadahijama.

U jednom selu sahranjivali su Boga, u drugom zakopavali crkvu, u trećem magarcu oblačili odežde, u četvrtom sedlali popa, najčešće u crkvi spraćali goveda ili je pretvarali u magacin i ostavu za alat.

I Radovan Zogović je ostavio zapisano da je tokom rata brezovom metlom čistio gomilice izmeta ostalog iza bezumnika pred oltarom i pod kolom Svete Bogorodice u manastiru Morači.
Dešavalo se to u narodu gde je gotovo svaka kuća mala, domaća crkva. U Crnoj Gori koja je mnoge oblike društvenog i porodičnog života preuzela iz Crkve. O tim analogijama valjalo bi iscrpnije govoriti na nekom drugom mestu.

Kada je rušena Njegoševa kapela, cetinjska omladina je demonstrirala oko manastira. Jedine demonstracije u Crnoj Gori izbile su protiv mitropolita koji se odupirao razuru oltara na Lovćenu.

„Šta se čudiš, ni jedno od one đece nije kršteno!“, govorio je pokojni Ćiro Radović.

U to vreme Risto je već bio Amfilohije. Glas o njemu stizao je iz Grčke, sa Krita, iz Rima, Pariza, Atonske Gore… Na sahrani oca Justina episkop sa Krita spomenuo je da tamošnji pravoslavni narod zavidi Srbima što imaju takve molitvenike pred Bogom kakav je otac Justin i njegovi duhovni sinovi Amfilohije i Atanasije.

Malo je ko tada među Srbima znao i da oni postoje, a kamoli da na Kritu veruju da se srpski narod drži na njihovim molitvama.

Jedan od tumača Gorskog vijenca je zapazio da se za sva lica u spevu izričito navodi iz kog su mesta i plemena osim za onog najmudrijeg – igumana Stefana, koji govori u ime više pravde i kulture predstavljajući sabornost, iskustvo i učenje cele hrišćanske vaseljene.

To je svetski čovek, jedini među njima koji je boravio i slavio Božić na najsvetijim mestima: u Vitlejemu, u Atonskoj Gori, u Svetom Kijevu.

Jedan od naslednika te misli i te uloge u duhovnom životu Crne Gore danas je mitropolit Amfilohije, kome je palo u deo da po toj zapusteloj zemlji seje nebesku pšenicu.
U Crnoj Gori u kojoj je danas malo reći: „izišao miris iz cvijeta i ljubav iz svijeta“, nego se slobodno može dodati da je izašlo i srce iz srca, i duša iz duše, i kuća iz kuće, i krst iz krsta, i drvo iz drveta, i dete iz deteta.

I Crna Gora se uverila… da je muka s Bogom ratovati.

Risto, junak Hristov, list s Crne Gore, morački kućić i korenić, danas je u stolici Svetoga Petra u kamenom Cetinju da kao najraspetija duša pokupi u sebe sve rane i učini da se visina domogne visine, suza suze, dubina dubine, jezik jezika, krst krsta, celina celine.

30. decembar 1990. Cetinje

Pedeset godina svešteničke i trideset tri episkopske službe Mitropolita Amfilohija

21. jul, 2018. ljeta Gospodnjeg

Na praznik Svetog velikomučenika Prokopija 21. jula 1968. Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije je u manastiru Svetog Gerasima Kefalonijskog u Argostoliju, grčkoj pokrajini Kefaloniji, rukopoložen u čin jeromonaha. Vladika je prethodno, uoči praznika Svetog Prokopija, u ovom manastiru rukopoložen u čin jerođakona. Rukopoložio ga je Mitropolit kefalonijski Prokopije, koji ga je 1967. godine i zamonašio. Vladika Amfilohije više puta je isticao da je Mitropolit Prokopije zbog svega toga, ali i mnogo čega drugoga, odigrao značajnu ulogu u njegovom životu.

Na praznik Svetog Prokopija, povodom jubileja pola vijeka svešteničke službe, Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je za Radio Svetigoru govorio o svom rukopoloženju, susretu sa Grčkom, pastirskom iskustvu, prvoj parohiji, susretima sa velikim grčkim ocima i propovjednicima toga vremena, kasnije prepoznatim kao Svetim starcima, poznanstvima sa ljudima poput Aleksandra Solženjicina…

–  Iako sam napunio 80 godina rekao sam Gospodu ” Nemoj me dirati dok ne vratim krst i Crkvu Svetoga Petra Drugog i njegove mošti u crkvu na Lovćenu”. Onda imamo i Crkvu Svetog arhistratiga Mihaila na Prevlaci i Crkvu Svete Trojice na Cetinju. Te tri stvari su mi još na srcu – kazao je tom prilikom Visokopreosvećeni Mitropolit u razgovoru sa protojerejem Nikolom Pejovićem, glavnim i odgovornim urednikom Radio Svetigore, na koji vas ovom prilikom podsjećamo.

Blagoslovite! Kakvi su bili utisci Vašeg susreta sa pravoslavnom Grčkom tih 60-ih godina prošlog vijeka?

Bog da blagoslovi molitvama Sv. velikomučenika Prokopija. Pa, prosto se čudim da je prošlo 50 godina od toga dana i tog čina. Prethodno sam rukopoložen za đakona u Manastiru Sv. Gerasima Kefaloniskog, velikog svetitelja i prosvetitelja, uoči praznika Sv. Prokopija u Argostoliju – gradić u Kefaloniji. Rukopoložio me Mitropolit Prokopije, koji je odigrao značajnu ulogu u mom životu. U to vrijeme, 1966. godine, došao sam iz Rima (Italije) u Grčku i bio sam na raspeću. Moram da kažem, nije mi se vraćalo u komunističku Jugoslaviju nego sam onda čak i bacio jugoslovenski pasoš i dobio sam blase-passe – emigrantski pasoš, blagodareći upravo Mitropolitu Prokopiju. Tu je bila njegova školska drugarica Zoifronopulu koja je bila naš veliki dobrotvor i prijatelj, a poslije je bila monahinja – igumanija Manastira Sv. Trojice u Atici. Ona se prvo upoznala sa bivšim zahumsko-hercegovačkim vladikom Atanasijem, koji je bio tamo prije mene. Dolazila je u Rusku crkvu gdje je on služio, kod njega se ispovijedala i preko njega čula za oca Justina. Poslije je svake godine išla u Ćelije i to tajno. Ide do Beča pa se vrati u Beograd, gdje je uveče sačekaju i voze do Ćelija. I jedne godine tako, ona se tamo i zamonašila i dobila ime Justina, po ocu Justinu. Uvijek nam je donosila i pisma od oca Justina. Tajno, to se nije ni znalo. Studirala je zajedno sa Prokopijem, poslije je u gimnaziji bila profesor vjeronauke decenijama. I tako, preko njega sam upoznao Mitropolita Prokopija. On me podržao i maksimalno pomogao pred državnim vlastima, jer je bio vojni sveštenik i duhovnik u svoje vrijeme. Tako, blagodareći tome, ja sam dospio i do Kefalonije. Tamo sam pribrojan kao monah, kada me je zamonašio tajno.

Vi ste još u Rimu odlučili da izaberete monaški poziv?

U Rimu sam odlučio i onda napisao pismo ocu Justinu. Poslao mi je odgovor na to pismo munjevito. Njegova čuvena rečenica iz tog pisma, koju stalno ponavljam i sebi i mnogima koje ja sad monašim: ,,Raduje me da si sagledao sebe sa tačke gledišta vječnosti”. To je njegov odgovor meni koji sam bio u Rimu. Poslije sam ja dakle, sa njegovim blagoslovom otišao u Grčku. Tako se to dogodilo 1966, a onda sam 1967. tamo prijavio doktorski rad. Tu smo jedno vrijeme boravili kod Konstantina Gejlisa. Bio je to jedan sveštenik, divni starac i sad je živ. Porodični čovjek, i Ana, njegova supruga, divna čestita žena. Osnovao je čak i manastir. Poslije smo boravili u Sv. Paraskevi, to je  mala jedna  kućica u kojoj smo godinama poslije boravili Atanasije i ja.

To je u Atini?

U Atini je sve to bilo, da u toj kućici me Prokopije i zamonašio 1967, naravno po blagoslovu oca Justina. Onda sam se 1968. tamo upisao, kad sam se zamonašio, da sam sabrat manastira Kipureon. To je manastir na moru u Kefaloniji i to je jedini manastir u kojem sam zvanično kao monah upisan. Zato kažem, da bih najviše volio kad bi znao kada ću da umrem da odem tamo da se upokojim u tom svom manastiru Kipureon. U tom manastiru je bio monah Jevsevije pa on kaže ,,Kad ćeš doći, kad ćeš se pokajati, da dođeš u svoj manastir – u manastir svoga pokajanja”.  Inače igumani toga manastira su i ranije u turska i mletačka vremena često išli u Rusiju i imali žive kontakte sa Rusijom, donosili pomoć manastiru, Kefaloniji i drugim mjestima.

Dakle to je 68. godina na Svetog Prokopija, prije 50 godina. Onda po blagoslovu Prokopija sam rukopoložen u Argostoliju. I tu sam služio prvih 40 Liturgija i svake godine preko ljeta sam išao u taj svoj manastir, pogotovo dok je bio Prokopije. Poslije su ga optužili da mošti Svetoga Gerasima Kefalonijskoga dijeli, a izgleda da sam ga i u tome naslijedio, jer i mene sad optužuju da ovdje devastiram kulturno blago Crne Gore. A on je imao beskrajno poštovanje prema moštima. Kao i mene kad smo mošti Sv. Vasilija nosili iz Ercegovine, to su bili čitavi napisi, ko to smije da nosi Sv. Vasilija u njegovo selo i u Tvrdoš – koji je bio njegov manastir. Ali to se sad pokazalo da je istorijski događaj i da je blagodareći tom prenosu moštiju, Nikšić postao drugi grad. Kad smo se vraćali bila je ona provala oblaka, a cio Nikšić izašao. I danas mi je pred očima ta slika i ona djeca na koljenima i ono što kažu, kiša pada iz neba iz zemlje, a narod očekuje i cjeliva Sv. Vasilija. I tako je ova litija postala najznačajniji događaj ne samo u Crnoj Gori, koji u Nikšiću okupi preko 30-40 hiljada ljudi svake godine u vrijeme Sv. Vasilija Ostroškoga. Tako dakle, taj boravak na Kefaloniji mi je ostao duboko u sjećanju, tu sam svoje prve Liturgije služio a narod na Kefaloniji je divan, izuzetan, čestit i pobožan.

 Gdje ste stekli to prvo pastirsko iskustvo kao jeromonah, imali ste i parohiju?

Kao jeromonaha odatle, pošto sam bio na postdiplomskim studijama u Atini sa blagoslovom Kefalonijskog, primio me Mitropolit Nikodim Atički u svoju Mitropoliju za svoga krilika i postavio u selo Koropi gdje sam jedno pet godina bio paroh. Krstio sam i vjenčao tamo na desetine stotine Grka i danas me tamo smatraju svojim popom. Onda su govorili “To je naš pop Crnogorac”. Ovi moji lišavaju me naziva da sam Crnogorac i napadaju, čak me proglašavaju za okupatora a eno da odu sad u Koropiju, gdje sam ja obišao sve te domove, svi se sjećaju popa Crnogorca ,,papas Mamavrunios” .

 Je li bila velika parohija?

Velika parohija, 25 hramova ima u tom gradiću  i okolnim selima. Ja sam valjda prvi sveštenik koji je sam sve te hramove opsluživao u to vrijeme i po tome me pamte. Kod njih je takav običaj da porodično idu, otvore crkvu, pripreme sve što je potrebno za Liturgiju, tamjan, svijeću, pripreme prosforu i vino i sve što treba, tako da samo dođeš. I onda i nagrade, naravno, sveštenika. To je narod pobožan.Tu sam proveo tih pet godina a šestu godinu sam bio propovjednik u Koropiju – susjedno selo gdje sam svake nedelje, naročito za vrijeme Velikog posta po blagoslovu Episkopa, propovijedao narodu. Narod se skupi u jednu od tih crkava i u neku salu i onda sam ja držao propovijed. Tako da je u to vrijeme, taj moj pastirski rad vezan za Spatu i za Koropiju a onda isto tako i za manastir Sv Trojice. Tamo je bila mati Justina igumanija postavljena od tog istog Episkopa. Ona se upokojila prije nekoliko godina,  ali su tamo i danas sestre. Osjećam ih kao najrođenije, kao svoje ovdje i nju takođe. Brinula je o svima našima koji su dolaziti u Atinu. Nije bilo ni jednog ministra i predsjednika Vlade a da ona nije okretala telefon. Obećao sam joj kad umre da ću joj namjesto nadgrobnog spomenika podići telefon…Sjećam se jednoga iz Makedonije koji je tamo pobjegao u Sunio, odavde iz Makedonije sa željom da ide na Svetu Goru. Ali pošto je bio iz Makedonije Grci nijesu htjeli da ga puste. On  je dvanaest puta pješke bježao iz Suniona u Svetu Gori, oni ga tamo nađu i vrate nazad. Posebno je o njemu brinula. Poslije su ga ovi naši Makedonci kad se vratio otuda, nije mogao da ode na Svetu Goru, ovdje zavladičili. Kao Vladika je umro. Čujem da o njemu govore kao o Svetitelju… i zaista je bio Božji čovjek…jedna Božija duša.

Kao vrlo aktivan jeromonah i propovjednik imali ste priliku da se susretnete i upoznate sa velikim grčkim ocima i propovjednicima toga vremena kasnije prepoznatim kao Svetim starcima?

To je bio poseban blagoslov. Sa najznačajnijim, da kažemo, duhovnicima dvadesetog vijeka udostojio sam se da se upoznam. Da pomenemo, starca Pajsija koji je sada pribrojan liku Svetih kod koga sam bio. Upravo te godine kad sam rukopoložen sam išao kod njega. Katunakija, to je ispod Atona, dolje gdje je on bio. Tu su bile kelije nekih Rumuna koje su bile zapustjele. On je prvi otišao da ih obnavlja i onda sam otišao kod njega i bio tamo nedjelju dana i vidio kako žive pravi svetogorski pustinjaci. Ja donio nešto ribe, poslala za oca Pajsija i mene mati Justina koja se inače ispovijedala kod oca Pajsija, preko nje sam ga i upoznao. Međutim, ne jedoh ja te ribe, niti Pajsije…on je imao jednog malog Sneška – mače i svaki dan kad on nešto tamo pripremi, nema ribe za nas, ali ima za maloga Sneška. Onda on kaže: “Justina šalje, ne brini Sneško, biće ribe još”, i tako tu ribu pojede Sneško a mi je ne probasmo, ni ja, ni otac Pajsije.

Tu sam upoznao i druge pustinjake tamošnje, starca Jefrema a poslije naravano i starca Porfirija koji je takođe, sad pribrojan liku Svetih, ali on je služio u Atini. Kod njega sam se ispovijedao tamo ispod Pendeljisa, ima jedan manastirčić kojeg je on obnovio kada je otišao u penziju iz bolnice. Onda i druge starce, starca Epifanija Teodoropulosa, divnog izuzetnog pravnika, najboljeg kanonistu kojeg je Grčka imala u poslednje vrijeme. Napisao je desetine knjiga iz crkvenog prava. Bio je duhovni centar Sveta tri jerarha gdje je on služio i gdje se narod sabirao kod njega. Onda drugi izuzetni ljudi. Starac Emilijan…njega sam upoznao na Meteorima, on je tamo okupio bratiju i sestrinstvo, pa smo Atanasije i ja išli tamo kod njih i poslije ostali vezani za njih evo i do danas, naročito Atanasije. A i manastir ženski Ormilije ima oko stotinu pedeset monahinja. Naše monahinje i manastiri su vezani za njih, naročito Ćelija Piperska. U maju ove godine bio sam kod starca Emilijana. On je jedna izuzetna  ličnost, ima njegovih knjiga koje su kod nas objavljene. Na njega je Bog dopustio iskušenje, on je nepokretan kao biljka. Mene je prepoznao, nekoga prepozna i većinu ljudi koji mu dolaze, a i ne dolaze mu mnogo, sestre brinu o njemu. U takvom je stanju otac Emilijan.

U to vrijeme jedan od prvih mojih susreta bio je sa starcem Amfilohijem na Patmosu. Starac Amfilohije, jedan izuzetni duhovnik koji je bio i misionar, organizovao je misionarska bratstva i sestrinstva koje i danas funkcionišu. Jedan od njegovih duhovnih sinova je Amfilohije koji je sada Mitropolit na Novom Zelandu, moj dobri prijatelj. Ja sam se ispovijedao kod njega, još onda nisam grčki baš najbolje znao. Znao sam ono sa klasične filologije, pa sam se sa njim sporazumijevao. Moram da priznam da mi je to bila najpotresnija ispovijest koju sam imao u svom životu, ono što sam njemu ispričao. Došao sam sa Zapada, pa mu onda pričao, šta mu nisam pričao…računao sam zabraniće mi da se pričestim, računao sam daće mi neku epitimiju a on kaže: “Brate Risto, da se pričestimo sjutra?” Ja kao da me…što kažu, nije me mogao bolje pomilovati starac Amfilohije. Onda smo njegovu sliku odnijeli ocu Justinu. I kad sam pitao oca Justina za ime, on je računao Grigorije ili Amfilohije, ali je otac sa Patmosa presudio da dobijem ime Amfilohije Ikonijski…jeste…tako da Amfilohije.

Onda i starac Filotej sa Samosa, jedna izuzetna ličnost. Veliki duhovnik na ostrvu Samosu koji je tamo na jednoj planini živio. Išao sam ja sa njim tamo. Poslije je još boravio u Atini jedan izuzetan duhovnik starac Filotej. Bio sam kod njega tamo na ostrvu Samos, jedne godine sam bio u njegovoj keliji na ispovijesti. S jedne strane u keliji njegov krevet a s druge grob. Poslije rekoh “Starče zašto ste ovaj grob ovdje napravili?” a on meni “Monaše Amfilohije, cijelog života sam se trudio da nikome ne budem na teret, nego da sam brinem o sebi. E, sad kad bih znao, ali nijesam ja toliko svet da mi javi Gospod kad ću umrijeti, pa namjesto da legnem ovdje u krevet ja bih legao u grob. E, pošto to neću znati, valjda sam toliko zaslužio da me premjeste iz kreveta, ali da se mnogo ne mučite, da me ne nosite nego da me odmah ovdje smjestite”. Tamo je i sahranjen. Iz tog groba je uzet starac Filotej i stavljen je ovdje. Bilo je zaista divnih duhovnika…

Tako i starca Nikanora u Hilandaru i druga bratija. Bio je jedan monah naš odvade iz Crne Gore, Kuč, mnogo interesantan starac. On se poslije upokojio, ali starac Nikanor koji je 60 godina proveo tamo u Svetoj Gori, Hilandaru, pa je poslije pod stare dane došao ovdje i obilazio Dalmaciju, bio je i u Crnoj Gori, manastiru Ostrogu, Srbiji. I naš Mirko Toljić, kao mladi student je radio krstove po njegovom nalogu. Divne drvene krstove u koje on stavi djelić moštiju, djelić od Hristovog krsta i te krstove poslije je nosio za Novi Sad, Kraljevo, Dalmaciju. Mislim da ima jedan i u Ćeliji Piperskoj. Onda je nosio i davao kad je bio onaj raskol sa Američkom eparhijom, ali me pitao ,,Šta da radim, da li da ponesemo da nije bilo kontakta između zvanične Crkve i Dionisija?” a ja mu kažem “Ti si Svetogorac, ti ćeš to znati najbolje”. Eno ga jedan takav krst Starca Nikanora u Novoj Gračanici.

Onda kad sam bio Episkop u Banatu, negdje 1987-1988. godine, evo starca Nikanora koji je tada imao blizu 80 godina i dolazio je u manastir Rakovicu, tu je boravio jer je bio u bolnici zbog teškoće sa srcem. Obradovao sam se. Mi smo tamo osnovali manastir Hajdučicu, naš Grigorije, koji je sad na Starčevoj Gorici, on je bio prvi iguman tog manastira i to je  metoh, ne znam da li sad sadašnje vladike to pamte, ali to je metoh manastira Hilandara. Neki od monaha su odatle otišli u Hilandar i ostali na Svetoj Gori i to je bio cilj, da se tu pripremaju monasi za Hilandar.  Dakle, i dođe Nikanor tamo kod mene preko ljeta i kaže mi ,,Vladiko ja došao da tražim od tebe blagoslov. Imao sam namjeru da idem u Australiju i odnesem onaj krst, ti znaš već kako ja pravim te krstove. Meni ljekar zabranio i rekao ni slučajno, pa ja došao tebe da pitav što da radim?” ja mu kažem “Gdje ti mene nađe žutokljunca, ti stari Svetogorac, da od mene tražiš blagoslov” . “Neka to što si mlad, ti si Episkop a ja to poštujem. Nikad ništa nijesam uradio bez blagoslova, bez poslušanja u životu pa neću ni ovo.”

Kad sam ga upitao šta on misli on kaže “Ja bih da idem. Osjećam da je potreba našeg naroda da odem tamo”,  pošto je i tamo bio stvoren taj raskol. Pa ja kažem “Šta ako tamo umreš, šta ćemo?”, a on kaže “Ako umrem tamo, tamo me sahranite, ako umrem u Svetoj Gori tamo, svud je zemlja Gospodnja”. Pa rekoh “Starče, ako ti misliš da je to dobro, što se mene tiče idi i evo ti blagoslov “. On je sav bio srećan, kao malo dijete, što je dobio blagoslov i otišao. Tamo je dva mjeseca ostao i umro, i eno ga danas je jedini Svetogorac u manastiru Sv Save u Ilajnu, manastir  koji je vladika potonji dalmatinski i dabrobosanski Nikolaj osnovao, u tom manastiru on je sahranjen i tu su njegove mošti. Tamo mnogo naroda dolazi i čitaju se molitve na njegovim moštima, naročito Grci. Oni, Grci su prepoznali odmah i vladika Irinej koji je bio tamo a sad je u Americi, i on je čak predlagao Saboru da bude kanonizovan. Smatralo se na Saboru da je to prerano pošto ga poznaju neke vladike pa, ajde sad, pošto ga poznaju da ne može bit svetac…da.  Pa i Patrijarha Pavla svi znamo, ali nema nikakve sumnje, nema  dileme da je svetac. Eno već na VMA kad sam ga ja one godine zamjenjivao, onda smo uradili tamo kapelu na VMA koja je posvećena Luki ljekaru vojnojaseničkom, to je po mom blagoslovu, i tu su ga već naslikali sa oreolom, pitao me ikonopisac, rekoh naslikajte. U nizu crkava, eno Sv. Dimitrija u Mitrovici i ovdje kod nas u Hramu Hristovog Vaskrsenja i drugde.

Narod to najbolje prepozna.

Narod i ne samo kod nas, već svuda u pravoslavlju. Tako i za starca Nikanora divnog Božjeg čoveka. Sećam ga se u Hilandaru. On je prvi uvijek bio na jutrenju koje na Hilandaru biva tamo poslije jedan sat po našem, onda cijelu noć na službu, poslednji on izlazi iz crkve, to se znalo. Starac Nikanor je bio veoma poštovan u Svetoj Gori. Onda je i ovdje ostavio traga kao i drugi Svetogorci koji su se tamo podvizavali pa su onda došli ovdje. Eno Sveti Rafailo Banatski u Banatu u današnjem Zrenjaninu gdje su njegove mošti, koji je kanonizovan. Ja sam štampao knjigu o Svetom Rafailu sa njegovim žitijem i službom. To su sve te divne ličnosti, zaista veliki Božji blagoslov je za mene boravak na Hilandaru.

Naročito je to veliko kad uporedite stanje kakvo ste ostavili u tadašnjoj bezbožnoj Jugoslaviji.

E, pa to je, hvala Bogu, za mene spasonosno, bukvalno je bezbožništvo vladalo. Moram da priznam i da ispovjedim, a zašto da ne, ja sam imao i namjeru da ostanem u Grčkoj, Svetoj Gori, ali nisam htio po svojoj pameti nego sam napisa ocu Justinu pismo “Moja želja, ali neću bez blagoslova vašega” a on meni odgovori “Ti treba da se vratiš, vi treba da se vratite ovamo, pa kako nama tako i vama”.

Što je za vas bila jedna vrsta kazne?

Pa u tom trenutku iskreno rečeno da, ali sad sam blagodaran Bogu što sam ga poslušao.

Koliko je, govorim o vašoj svešteničkoj službi koja, hvala Bogu, traje sa velikim plodovima i darovima 50 godina, susret sa tim starcima različitih darova, različitih karaktera prirode, koliko je uticao na formiranje vaše ličnosti, misije?

Pa od ogromnog je značaja. Počevši sa ocem Justinom, koga sam sreo kad sam bio u Beogradu 1959. godine prvi put, kada se monašio sadašnji Atanasije, pa smo išli preko Lelića gdje je rođen vladika Nikolaj. Sjećam se ide Justin kao srna, pa ga pitam “Oče, što vi volite srnu?”  pisao je čuveni esej Srna u izgubljenom raju a on kaže: “Mnogo volim srnu” i zaista jeste čudesna životinja. I taj susret sa njim, naravno je presudan za to vrijeme kad smo u Beogradu bili na udaru. Naš fakultet je bio proskribovan, niko nije smio doći. Tek su negde kasnije počeli malo da dolaze neki od naših intelektualaca koji su sad crkveni, ali onda nisu smeli da dolaze na fakultet. To vrijeme, taj pritisak strahoviti  komunizma i sve te ideologije boljševičke, onda proučavanje bogoslovlja i sve to što se događalo i susret sa tim pravim ljudima istinske duboke – doživljene vjere a ne prosto knjiške vjere, to je od ogromnog značaja.

Taj susret sa njima je čini se opredijelio i vaš akademski put, sam izbor doktorske disertacije – teme, taj dar podviga ?

Apsolutno. Kad pominjemo te divne ljude, poslije sam u Parizu, gdje sam bio godinu dana i predavao na Institutu Svetoga Sergija, sreo dosta Rusa, bivših emigranata veoma značajnih i tamo se sreo sa Solženjicinom. Sjećam se on je 1974. godina došao tamo gdje je bila ruska čuvena knjižara, poznata i danas. Tamo je bio neki Nikita Struve, urednik časopisa na ruskom jeziku koji su u knjižari izdavali. I on je Solženjicina doveo da se sretnemo. Sreli smo se, tamo je bio i Komnen Bećirović, čuveni branitelj Crkve na Lovćenu i manastira Morače.

Otac Pajsije je radio divne krstiće i uradio divan krstić drveni, i onda šta ću dati Solženjicinu i onda napišem Aleksandru krstonoscu afonski krst i dam. On ga je cjelivao, uzeo i video sam kad sam 2003. godine bio sa Atanasijem kod njega da mu uručimo orden Svetoga Save odlukom Svetog arhijerejskog sabora, vidio sam da je taj krst ima sa sobom. Solženjicin je izuzetna ličnost, onda je on poslao ocu Justinu jednu svoju knjigu a mi smo našli knjigu Dostojevskog o Evropi i Slovenstvu, pa smo mu dali i on je uputio pozdrave ocu Justinu.

Tamo smo sreli jednog starca Rafaila u ženskom manastiru Bisij not, gdje su bile sestre koje su u svoje vrijeme iz Ukrajine došle u manastire Kuveždin i  Hopovo. Nekoliko stotina monahinja koje su pobjegle od boljševika preko Rumunije primili su ih naši, mati Teodora na Fruškoj gori. Za vrijeme rata ustaše su ih zatvorili, pa pustili, te su bile i u Zemunu dok ih naši komunisti nisu protjerali 1948. godina. Onda su otišle u Francusku i tamo je njihov manastir bio značajan duhovni centar. I tu je bio starac monah, njihov duhovnik takođe, izuzetna ličnost. Sećam se služimo tamo u njihovoj crkvi, a kako kaže, jedan naš pop Srbin, Rusi i Bogu dosade sa svojim molitvama – duga služba, ali starac 93 godine sve vrijeme Liturgije je prestajao i čitao stotine imena. Onda je bio Mitropolit Filaret ruske zagranične crkve kojoj je taj manastir pripadao, i poslije službe idemo svi na ručak. Rusi obično svi vjerni koji su bili na službi idu sa Mitropolitom, ali nema starca Rafaila. Pitam ja mati Teodoru gdje je, a ona mi kaže da on nikada ne dolazi već mu nose u keliju da nešto pojede. Ja pitam pa šta radi a ona mi kaže da se moli. “Pa zar se nije namolio”, kažem ja i pitam da odem kod njega. Odem do njega u keliju. Nije dobro čuo, pa vičem: “Blagoslovi Starče”  “Bog Blagoslovio”. Pitam ga ja zar se nije umorio a onda mi je rekao, jer je bio već 80 godina u manastiru u koji je došao iz Rusije: “Pa, trudio sam se neću da kažem, ali sad kad bi mogao da počnem ispočetka bilo bi to mnogo bolje. Ono što sam propustio tokom 80 godina, to sad moram da nadoknadim”. Tada je imao 93 a u 97-oj se starac upokojio u tom manastiru. To je Božiji dar kad sretnete takve divne i čudesne ljude.

Taj susret sa svetiteljima je nekako i raširio vašu dušu i brigu ne samo za povjereni vam narod i eparhiju, nego da sagledate Crkvu kao istinsko tijelo Hristovo gdje je svaki ud važan. Koliko je to važno za savremenog hrišćanina u ovoj eri egoizma?

Zaista to jeste. To nikada nije važnije bilo nego danas u naše vrijeme za Crkvu, a nikada Pravoslavna crkva nije bila toliko ni raširena toliko u svijetu koliko danas. Ja sam to preko tih svetih Božijih ljudi shvatio šta znači ta misija. Recimo i to u Svetoj Gori gdje nema nema razlike Rus ili Srbin, Bugarin ili Ukrajinac, ili Grk. Jedan je Hristos a sad kad nema ni muško ni žensko, ni  Grka, ni roba, ni slobodnjaka, kako kaže apostol Pavle, i onda to shvatiš preko tih svetih Božijih ljudi, tu njihovu odgovornost za čitav svijet. Pa, evo Oca Pajsija kad ga pominjemo, kaže on meni jedanput “Evo stalno me ubeđuju, kažu oče Pajsije, ti imaš te darove, zašto ti ne bi otišao negdje da se rukopoložiš za sveštenika, pa da budeš duhovnik u nekoj parohiji. Hoće da mi smanje, suze moju misiju na parohijicu u Grčkoj. Za taj posao ima i koliko hoćeš a ja osećam odgovornost za čitavu vaseljenu, za čitav svijet, za Japan”.  Takva odgovornost, to je Jevanđelje, Crkva . To je nešto što sam ja baš naučio prvo od oca Justina koji je bio čovjek zaista, to se vidi po njegovim spisima, jedan univerzalni, vaseljensk, i filozof i mislilac, kao i ovi drugi koje sam sretao i poznavao.

Onda kad sam prvi put otišao u Argentinu 2007. godine sam shvatio koliko je taj naš narod zapostavljen. 100 godina tamo se niko o njemu praktično nije pobrinuo a u isto vrijeme tamo sam upoznao i Argentince, naše ljude koji su postali Argentinci, ne znaju više naš jezik, ništa ne znaju. U isto vrijeme mnogi od njih su pokatoličeni, postali dio nekih sekti. Niko o njima nije brinuo. Onda sam osjetio odgovornost za te ljude i onda me to povuklo da predložim poslije Saboru, i hvala Saboru što je prihvatio, da se osnuje Eparhija za Latinsku Ameriku buenosajresko centralno-južnoameričku. Ja već od 2011. godine, svake godine idem po mjesec dana i više, obišao sam veliki dio tih država. Sada imamo dar Božji, da je naš vladika Kirilo koji je dosad bio moj vikarni pomoćnik tamo, sad je na moj predlog izabran, za prvog redovnog Episkopa u Latinskoj Americi. Ja ponekad se malo šalim i kažem “ovo ovdje meni je bila mala ova Brozova “fildžan avnojevska” Crna Gora pa sam morao da proširim svoju misiju na Latinsku Ameriku.

Ono što ste donijeli u Crnu Goru i čime ste je zapalili, to je istina da je ono što je Božje sjeme da je ono neuništivo.

Božje je neuništivo.To je kristalno jasno. Sjećam se da sam dolazio kao ćak, student u Podgoricu. Nigdje crkvice nisi mogao da vidiš. Jedva ona mala gore i u nju nikad nije petoro dolazilo a sad sve ove crkve koje su od ranije propjevale, a evo i ovaj Hram Hristovog Vaskrsenja sada je ukras prestonog grada. Sad i ovi koji mrze Crkvu, pravoslavlje, nemaju šta da pokažu u Podgorici svojim gostima iz NATO pakta i drugih međunarodnih organizacija, osim ovoga hrama. Šta imaju da pokažu? Nemaju ništa, svoje neznanje.

Hvala Bogu, ipak je računam da će nam Bog dati dok sam ja, iako sam napunio 80 godina, ali rekao sam Gospodu ” Nemoj me dirati dok ne vratim Krst i crkvu Svetoga Petra Drugog i njegove mošti u Crkvu na Lovćenu”. Pa daće Bog. Onda i imamo i Crkvu Svetog arhistratiga Mihaila na Prevlaci, manastir gdje je bilo sjedište Mitropolije 200 godina. Sve smo spremili da obnavljamo, ali ovi iz Uprave za kulturna dobra ne daju. Šta da radim? Ja ću da slušam. Nadam se da će shvatiti i oni da ruševine nijesu kultura. Doduše ima jedan dokumenat iz 1988. gdje je Zavod za zaštitu spomenika u vezi manastira Stanjevići, koji je sad obnovljen i ljepši nego ikada blagodareći ocu Dimitriju koji je u njega ugradio svoje kosti i ocu Jefremu i drugoj bratiji, dakle zapisao o toj ruševini koja je ostala poslije rušenja tokom devetnaestog vijeka da to ne treba dirati “to će biti najljepša ruševina u Crnoj Gori”. Eto, da sam se ja držao tih zaštitara, pogotovo ovih u novije vrijeme. Oni prethodni, recimo onaj Čilikov, oni su bili obrazovani, znali su svoju struku. Kad je bilo pitanja crkve, manastira Majstorovine, manastira Voljavca nisu imali zato stručnjaka pa su angažovali iz Beograda Jovanovića i druge. Oni su dali svoje projekte i obnovili smo te dvije ruševina i još nekoliko takvih. Neka Bog poživi, čujem da su sad smjenili, tu Miranovićku, modni kreator koja je zabranila, blokirala bilo šta da se radi, to su ruševine – to je kultura.

Nekako javnosti predstavljaju kao da crkva nije spremna za dogovor a upravo je suprotno. Koliko se samo čekalo na dozvolu Crkve Svetog Đorđa u Njegušima.

Stotinak akata sam uputio a nijesam dobio nikakvog odgovora do danas. Evo i pitanja recimo Svetih Arhangela, oni bukvalno ne daju. Moramo da se borimo Ja želim, zaista. Najbolje stručnjake, arheologe smo uključili na obnovi, iskopavanju, istraživanju… Uradili smo tamo kriptu, riznicu manastirsku, već se završava ovih dana i ako Bog da, 26. kad bude Sabor pravoslavne omladine biće otvaranje riznice, ali očekujemo da dobijemo dozvolu. Imamo projekat. Zdravković arhitekta najbolji znalac, Caričin grad je obnovio i iskopao, zna tu arhitekturu drevnog Istoka i Zapada. On je dao  sad svoj predlog. Tako da i Svete Arhangele moramo završiti a Crkvu Svete Trojice na Cetinju. Te tri stvari su mi još na srcu. Moram da priznam, jer ovaj sadašnji ministar kulture koji me napada vidim na pasja kola što kažu, Bogdanović, on je dobio čuo sam čak i nekih milion i koliko evra do strpa Bogorodicu Filermosu u pećinu, gdje je vulkan izbio kad je bila poplava Cetinja, odakle izviru podzemne vode. I on tamo hoće da strpa ikonu, navodno da bude vjerski turizam i onda će, on smatra, da nagrne sva Evropa. Koja Evropa će da nagrne? Pa i do sada je ta ikona tu, postoje i druge svetinja. Dođe onaj ko još ima malo straha Božijeg i ljubavi prema svetinji. Evropa je danas krenula jednim bespućem. Šteta da se mi sada uključujemo u tu i takvu Evropu. Nema Evrope velikih čudesa, Evrope apostola Petra i Pavla, velikih Pape Grigorija Dvojeslova i Zaharija Pape, sve tamo do desetoga vijeka pa i poslije toga.  Evropa Šekspira, Danteova Evropa, Geteova, velikih junaka Jovanke Orleanke, de Gola…

Za nas je velika radost i blagoslov pravoslavnih vjernika stiže nam Patrijarh,  hirotonija novoizabranog episkopa Metodija i to je ono što nas raduje.

To je velika stvar. Ovi što sad sebe proglašavaju za Dukljane međutim, šta sem priča koje govore samo o prokletom caru Dukljaninu imaju? Na njemu oni temelje svoje dukljanstvo. A, Crkva Božja ona nastavlja sveto dijelo drevne Dioklije. Naša Mitropolija je vratila i taj naziv dioklijskog Episkopa, do sad je bio vladika Kirilo koji sad evo propovijeda Jevanđelje u Latinskoj Americi a sad dolazi naš Durmitorac da ne kažu da je “izvanjac” nego Durmitorac, naš otac Metodije, iguman Cetinjskog manastira. On dolazi ovdje da pomogne ovo sveto dijelo. Ima darova lijepih, daće Bog!

Vladiko hvala vam na izdvojenom vremenu, da vas Gospodu ukrijepi i čuva i da proslavljamo zajedno još mnoge jubileje na slavu Božiju i na radost Crkve pravoslavne!

Daj Bože da ostvarimo Svete Arhangele na Prevlaci, Crkvu Svetoga Petra Cetinjskog koju je projektovao vladika Rade i prva je crkva posvećena Svetom Petru Cetinjskom i Crkvu Svete Trojice na Cetinju gdje ćemo objediniti tri velike svetinja Desnicu Svetog Jovana Krstitelja, ikonu Bogorodicu Filermosu, umjesto da se strpa u pećinu kao da smo kromanjonski ljudi a ne Crnogorci što kažu pravi, i dio Časnoga Krsta. Gore će biti trobrodna bazilika, te tri svetinje, da bude ukras iznad Cetinjskog manastira, da se zaravni ona stijena koja je srušena radi crkve, gdje su vešane turske glave. Tamo je bilo na tablja čuvena. Mjesto tablje gdje se vešaju glave crkva. Ima li šta ljepše i blagoslovenije za Crnu Goru i za Crnogorca. Ja  mislim da nema .

Hvala i blagoslovite!

Bog blagoslovio!

***

Poslednja besjeda Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Amfilohija – 9. oktobar 2020. ljeta  Gospodnjeg

Sveti Vladika Nikolaj koji je održao čuveni govor na Lovćenu prilikom prenosa moštiju Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, poslije rušenja od strane austrougarskih okupotora 1916. godine Crkve Svetoga Petra, rekao je, između ostaloga, da se Bog stara i brine o djeci i bolesnicima, a cetinjskom mitropolitu je podario krst da nosi. I zaista cetinjski mitropolit se trudi da nosi i svoj krst i krst Mitropolije crnogorsko-primorske – Mitropolije Crne Gore, učestvujući i ovom bolešću u patnjama i stradanjima miliona ljudi širom svijeta pa sve do predsjednika Amerike Donalda Trampa.

Učestvujući u nošenju toga krsta sveukupnoga svijeta i Mitropolit se evo danas, hvala Bogu, pričestio Tijela i Krvi Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista na praznik Svetog Jovana Bogoslova, apostola ljubavi, od koga smo i naučili Hristove riječi da su dvije glavne zapovijesti: ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom i svom snagom svojom i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ljubav kao načelo ljudskog života. I upravo, rekao bih, da je Bog je poslao patnju čovječanstvu da bi ga iscijelio od mržnje, od samouobraženosti, od egoizma, od samoživosti, da bi čovječanstvo shvatilo da smo ipak mi ljudi slabašni i nemoćni na zemlji, i da je jedini Bog koji daje istinski život, ne samo ovaj prolazni život od danas do sjutra. Ovakva stradanja i podsjećaju na dostojanstvo ljudsko, vječno i neprolazno dostojanstvo, jer čovjek je biće stvoreno za vječnost, a ne za prolaznost i ništavilo. Bog koristi ta sredstva da nas podsjeti da smrt nije poslednja riječ ovoga života, nego samo priprema za ono što je vječno i neprolazno – za vječno Carstvo Boga ljubavi – Oca i Sina i Duha Svetoga. U to ime ja pozdravljam i blagosiljam svima onima koji se brinu za moje zdravlje, moleći da se brinu i za zdravlje svih koji stradaju, ne samo ovdje u bolnici u Crnoj Gori nego širom svijeta.

Sveljudska je patnja koja je danas zavladala i molim se Gospodu da Bog oprosti grijehe svima ljudima i da nas vrati sebi i jedni drugima i vječnim vrijednostima, tajni vječnoga života, da umanji patnje, jer nije lako nositi svijetu ovu patnju i ovo što se danas događa. Neka bi blagoslov Gospodnji bio na svima, naročito na onima koji se sjećaju i mene, jer vidim da je mnogo ljudi sa raznih strana koji se sjećaju i mole za mene, i hvala na njihovim molitvama. Nadamo se u Gospoda da ćemo nastaviti naše djelo i da je ovo priprema za nastavak djela, ako Bog da.

Pomenusmo crkvu na Lovćenu, u poslednje vrijeme zapanjujuće je govoreno u Crnoj Gori nikada više 1918. godina, što znači nikada više oslobođenje, namjesto da se kaže nikada više okupacija 1916. godina i kapitulacija Crne Gore. Prvi put u njenoj istoriji – kapitulacija 1916. godine. I veliki kralj Nikola se očevidno pokolebao u jednom trenutku i povjerovao da će Austrougarska, Njemačka, da pobijedi, pa se povukao. Kapitulirala je njegova vojska, on je napustio Crnu Goru i hiljade ljudi su otišli u zatvore širom Austrougarske, među kojima je bio i obnovitelj crkve na Lovćenu Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić, koji je držan cijelo vrijeme rata u zatvoreništvu. I onda se nije čuditi što 1918. godine narod, koga je kralj Nikola ostavio, više nije htio da ga glasa, odnosno njegovog sina naslednika, nego je za naslednika glasao njegovog unuka. A i on je sam bio za stvaranje Kraljevine Jugoslavije, samo što eto, po ljudskoj slabosti, vlastoljublje i samoljublje, osnovni grijeh ljudski, i njega, velikoga kralja, pod stare dane je savladalo. Ali ne umanjuje to njegov značaj , a u isto vrijeme ne umanjuje značaj obnove crkve koju je okupator srušio 1916. godine i koja je obnovljena 1925, i ako bude Gospod dao obnoviće se ona ponovo.

Niko neće da dira ovaj mauzolej koji je po duhu nastavak onog spomenika Franje Josifa, koga su pripremali da podignu 1916. godine, srušivši lovćensku crkvu i izbacivši Njegoša sa Lovćena. Bio je pripremljen spomenik Franje Josifa, a ovaj mauzolej je po duhu nastavak toga spomenika Franje Josifa. I on je svjedočanstvo jednoga vremena i on će ostati mauzolej, ali će morati  da se skine prokletstvo sa Crne Gore koje je ostavio Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac: Prokleti bili ako me ne sahranite u ovoj crkvi koju sam ja ovdje sagradio.

Poslije učešća u ovoj patnji sveopštoj Mitropolit crnogorsko-primorski, noseći svoj krst, dužan je da skine to prokletstvo sa Crne Gore, da se iscijelimo od tog duha okupatorskog koji je zavladao od vremena okupacije Austrougarske da bi se zacario onaj Duh Božiji, Duh slobode, Duh Hristovog vaskrsenja:

„O preblagi, tihi učitelju,

slatka li je sveta bistra voda

s istočnika tvoga besmrtnoga!

Od tvoga su sv’jetloga pogleda

uplašene mrake iščeznule,

od tvoga su hoda sveštenoga

bogohulni srušeni oltari;

voskresenjem smrt si porazio,

nebo tvojom hvalom odjekuje,

zemlja slavi svoga spasitelja!“

(Luča mikrokozma  Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca).

To je ono čega je svjedočanstvo bilo i treba da ostane Crkva Svetog Petra na Lovćenu, proslavljajući Boga živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj poslije osamdesetogodišnjega lutanja njivama gladi i bezbožnštva, njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva. Vrijeme je da se ponovo vratimo Bogu i kroz Boga da se vratimo jedni drugima, a vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se, ako Bog da, i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće.

U to ime blagoslov Božiji svima, na mnogaja i mnogaja blagaja ljeta!