Na monaškom groblju manastira Šudikova, u utorak 6. februara 2024. godine, na praznik Prepodobne Ksenije Rimljanke i Blažene Ksenije Petrogradska, sahranjeni su zemni ostaci monahinje Pelagije (Svrkota).
Sahrani je prethodila Sveta zaupokojena Liturgija sa monaškim opijelom, koju su u crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice, služili sveštenici arhijerejskog namjesništva beranskog i monasi manastira Đurđevi Stupovi, u kojem je novoprestavljena sluškinja Božja monahinja Pelagija bila izložena u ponedeljak 5. februara.
Molitvenom sabranju prisustvovalo je brojno sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod.
Nakon odslužene zaupokojene Liturgije i monaškog opijela, na manastirskom groblju u Šudikovi, obavljena je sahrana blaženopočivše monahinje Pelagije.
Obraćajući se sabranima, koje je okupila ljubav i poštovanje prema monahinji Pelagiji, protosinđel Evstatije (Dragojević), sabrat manastira Đurđevi Stupovi, je podsjetio na riječi Svetog Makarija Egipatskog, velikog učitelja monaštva, koji je na pitanje zašto je tužan odgovorio da je vidio mnoge nevolje hrišćana poslednjih vremena.
„Govorio je o svim iskušenjima koje će snaći hrišćane u tim vremenima, a njegov učenik ga je zapitao: Kako će se oni spasavati? Rekao je da će se spasavati bez velikih podviga, spasavaće se samo kroz smirenje. Sva vremena u kojima je Crkva postojala nisu bila lišena tih velikih podvižnika, velikih otaca crkvenih, a u našem vremenu imali smo sreću da je u tom duhu živio i svoju učiteljsku, proročku službu obavljao Episkop hercegovački blažene uspomene Atanasije, koji se mnogo trudio oko prevoda drevnih otaca, bogoslužbenih knjiga i, prije svega, Psaltira“, naveo je o. Evstatije.
Dodao je da su, jednom prilikom, pitali Vladiku Atanasija za značenje stiha iz psalma: Izabrao sam rađe da se premećem u domu Boga mojega, nego da živim u stanovima bezbožničkim.
„On nam je rekao da to znači da smo rađe izabrali da nemamo stalnog mjesta u domu Gospodnjem, i još nam je rekao: Ako imate stalno mjesto, ako vas ne ćuškaju stalno i ne pomjeraju, pitanje je da li ste pravi monasi, da li ste pravi hrišćani. Danas, evo, ispraćamo najbolje tumačenje ovih psalamskih stihova. Prošlo je trideset i više godina od kako je Nada Svrkota došla u poznanje istine Božje i poželjela da ide usrdno i najusrdnije putem Hristovim, pa je tom željom vođena otišla u manastir Vavedenja Presvete Bogorodice, u Ovčarsko-kablarskoj klisuri gdje je provela iskušeničke dane i nakon nekoliko godina, baš, na praznik Vavedenja primila monaški postrig“.
„Kasnije je naša sestra Pelagija prešla u manastir Župa Nikšićka, gdje je provela oko deset godina, kasnije u manastir Kaludra, pa u manastir Samograd i sve je to bilo po poslušanju Crkve i upravljala je tim manastirima. Kada je bolest nadvladala njeno bolesno tijelo, ona je, uz blagoslov našeg Vladike Metodija, i uz dozvolu našeg oca Danila, poslednjih nekoliko godina, provela u manastiru Đurđevi Stupovi zajedno sa nama, po poslušanju gdje nije provodila bolesničke dane, nego su ti njeni dani bili ispunjeni molitvama, postovima, smirenjem, trpljenjem i, što je za monahe najvažnije, poslušanjem“.
„Do zadnjih svojih dana prebivala je u poslušanju ocu igumanu i bratiji po čemu ćemo je mi pamtiti i po čemu ćemo je, uvijek, spominjati. Njena životna knjiga se ovdje završava, ali to za nas koji vjerujemo u Hrista raspetog nije kraj, jer golgota i raspeće nije poslednja riječ Hristova, nego ubrzo posle toga dolazi vaskrsenje i dolati slava Njegova. Tako i mi svi, koji sledujemo Hristu u Hristovom učenju, Hristovim stopama, prolazimo razne patnje u životu. Prolazimo bolesti, prolazimo stradanja, često, jedni od drugih prolazimo i progone, ali ni to nije ništa loše, to je jako ljekovito, dobro i potrebno“, besjedio je protosinđel Evstatije, pojašnjavajući da ljudi različito shvataju život i tajne vjere, na različite načine ih doživljavaju.
„Dobro je da se susretnemo, da o tome progovorimo da može biti da u životu imamo neku grku riječ, da jedni od drugih malo postradamo, ali se to sve poravni jednim univerzalnim lijekom, koji je svima nam dostupan i uvijek ga imamo, a to su riječi koje je naša sestra Pelagija često govorila: Slava Bogu za sve. Te riječi nas oslobađaju stresa, oslobađaju nas briga, jer mi svoj život i sve što imamo predajemo na staranje Bogu, u Njegove ruke, a ko će bolje upravljati našim životom nego Bog Koji želi da se mi svi spasemo i da dođemo u poznanje istine. Spasenje je krajnji cilj našeg života i vidimo kako je naša Pelagija svoje poslednje dane provela mirno, bez roptanja, bez nekih posebnih zahtjeva, zaista monaški. Otac iguman i naša sestra Daliborka, koji su bili uz nju u času njenog upokojenja, kažu da je to bilo dostojanstveno i zadivljujuće. Kako oni kažu hrišćanski i monaški“.
„Tako je provela život naša Pelagija, tako ćemo je spominjati i tako pamtiti, jer vidimo ovdje, sa svih strana, gdje god da je ona bila postavljena na poslušanje, danas ovdje sabrani ljudi su došli na ovaj naš privremeni rastanak. Ljudi kad odlaze u neki drugi grad isto im je teško i žalosni su, pa se pozdravljaju i taj rastanak im teško pada. Ovaj naš rastanak je privremen, možda će trajati malo duže, koliko ko od nas poživi ovdje na zemlji, ako u međuvremenu Hristos ne dođe, i onda ćemo zajedno svi biti u proslavljanju Boga“, rekao je otac Evstatije.
Neka je vječan spomen monahinji Pelagiji.
