Piše: đakon Pavle Lješković
„Kako ćemo pjevati pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj“ (137.psalam)
Dok đaci umilno poju stihove psalma, stojim kod vrata crkve Sv. Georgija na Ćipuru i razmišljam o tome kako nam je dobar dio prijepodneva prošao u pripremama za bdenije. Na časovima sam im pričao o bogoslužbenim pravilima vezanim za Nedjelju o bludnom sinu.
Jedna od posebnosti se sastoji upravo u pjevanju pomenutog psalma, koji nam svojim dubokim smislom najavljuje skori dolazak perioda Velikog posta.
Nakon završetka bdenija, pri izlasku iz hrama, nailazimo na nesvakidašnji prizor. Naime, sasvim malu djevojčicu roditelji su obukli u tradicionalnu crnogorsku nošnju, popeli je na stepenice crkve i slikavaju je iz raznih uglova. Pozdravljam ih, želeći tako da otklonim nelagodu zbog toga što smo ih nakratko prekinuli u tom, za njih, očito neobično važnom ritualu. No, na svoj pozdrav, ne dobijam nikakav odgovor. Budući da se spuštalo predivno i, za ovo doba godine, toplo veče, odlučujem da prošetam kroz grad. Na putu do jednog od cetinjskih supermarketa srećem veoma mali broj ljudi.
U prepunoj prodavnici zatičem sasvim suprotne scene, budući da je zbog gužve bilo gotovo nemoguće držati distancu, propisanu kao jednu od mjera u borbi protiv pandemije. Nakon obavljene kupovine, na vratima marketa prišao mi je visoki, prosjedi čovjek u kasnim 40-tim godinama koji je preko usana nosio zelenu masku, na čijem se rubu nalazio pozlaćeni grb. Svojom odjećom i cjelokupnom pojavom se ničim nije izdvajao od drugih ljudi koje sam primijetio u objektu. Ubrzo mi se dubokim, baritonskim glasom obratio i rekao: „Pomaže Bog, oče! Kako ste?“ Nakon toga se okrenuo i produžio suprotnom stranom ulice.
Dok sam se kretao u pravcu bogoslovije, razmišljao sam o tome kako često imamo predrasude o ljudima koje ne poznajemo. Maska koju je ovaj čovjek nosio navela me je na pomisao da se jedini razlog zbog kojeg je uspostavio kontakt sa mnom nalazi u njegovoj želji za raspravom na neku od aktuelnih političkih tema. Nasuprot tome, on me je tek ljubazno pozdravio i, kako mi se bar učinilo u tom trenutku, krenuo za svojim obavezama. Moram da priznam da me je u tom trenutku obuzelo nešto nalik na osjećaj postiđenosti.
Nekada smo se povodili za krilaticom prema kojoj odjelo čini ljude, dok u ovo vrijeme korone kao da počinjemo da vjerujemo da je maska kojom prekriva svoje lice ono što u bitnoj mjeri određuje čovjeka. Tek kada sam zastao na pješačkom prelazu da bi sačekao zeleni signal na semaforu, shvatio sam da me je čovjek svo vrijeme pratio. Očito da je još kod prodavnice želio nešto da me pita, ali je osjećao nelagodu zbog toga što je supermarket mahom bio ispunjen ljudima koje poznaje.
Kada smo se osamili, prišao mi je i rekao sledeće: „Gladan sam! Danima nisam ništa jeo! Možeš li da mi daš nešto novca?“ Ove riječi su me na trenutak u potpunosti paralisale. Njegov mirni glas i bistri pogled koji izvire iz dubokih, crnih očiju, baš kao i odjeća koju je nosio, nisu odavali čovjeka kojeg je okovala nemaština. Brzo sam se sabrao i počeo da preturam po džepovima u kojima sam našao svega 2 evra, budući da mi je većina novca ostala u kaputu koji nisam imao na sebi u tom trenutku. Međutim, čovjek je sa prezrenjem pogledao na moj dlan i kovanicu na njemu, okrenuo se i bez riječi otišao…
U toku noći sam se borio sa čitavim rojem pomisli vezanih za ovaj čudnovati događaj. No, u nešto sam bio u potpunosti uvjeren: da sam kojim slučajem kod sebe u datom trenutku imao i neku pristojniju svotu novca, koja bi zadovoljila njegove potrebe, on bi je nesumnjivo uzeo, s tim što bi sa jednakim prezirom posmatrao čitav moj postupak.
U vrijeme sveopšte pandemije otuđenja, čovjek sve više postaje biće koje prezire. U tom narastajućem procesu, prezir samo poprima različite forme. Očitava se u ćutanju djevojčicinih roditelja, koji ne odgovoraju na moj pozdrav. Ogleda se i u mojim predrasudama prema ljudima koje ne poznajem. Konačno-projavljuje se i u lažnom dostojanstvu nesumnjivo gladnog čovjeka koji prezrivo odbija ponuđenu kovanicu.
Na taj način svijet sve više postaje pred Bogom spomenuti veliki Vavilon, kojem se daje: „čaša vina žestine gnjeva njegovog“(Otk. 16,19). Međutim prezir u duši čovjekovoj ostavlja pustoš. Prezirom ispunjeno srce nalikuje na daleki grad u tuđoj zemlji. A zaista je teško pjevati pjesmu Gospodnju u zemlji tuđoj…
Autor je profesor Bogoslovije na Cetinju i đakon pri crkvi Sv.Trojice-Stari grad, Budva
