Svetu Lutrgiju na Treću nedjelju Velikog Časnog posta u crkvi Svetog Nikolaja Mirlikijskog čudotvorca u bjelopoljskom naselju Nikoljac služio je protojerej stavrofor Gojko Perović, uz sasluženje protojereja stavrofora Darka Pejića, jereja Milosava Jovanovića i Aleksandra Rakovića.
U besjedi poslije Liturgije, pred velikim brojem vjernika koji su osim crkve ispunili i crkvenu portu, otac Gojko se osvrnuo na čudesni događaj Tajne večere.
“Ovaj čudesni događaj obnovljenja i kako bi rekli teolozi posadašnjenja jednom davno obavljenog čina Tajne večere, kada je Gospod sa svojim Apostolima, u posljednje trenutke svoga života posvetio tako što je sa Apostolima zajedno večerao. I to nije bila neka velika gozba, nego jedna skromna molitvena trpeza uoči tadašnjeg praznika Pashe, koji su Jevreji slavili u Starom Zavjetu vjekovima, kao spomen na izbavljenje iz egipatskog ropstva.
I to izbavljenje iz ropstva nije bilo sa nekom bitkom kao što smo mi često učili i kao što je to prvo što čovjeku pada n pamet kada kažeš izbavljenje iz rospstva, jer uz to odmah ide bitka za slobodu, ili kako smo nekada učili ‘narodno oslobodilački rat.
Ovo nije bila bitka. Naprotiv, Gospod je prvo razdvojio more i proveo narod tamo gđe je trebalo da bude voda, preko suvoga, a onda usmjerio prema obećanoj zemlji. Gospod je proveo izabrani Božji narod tako da ga je sklanjao od ratova. I zato, kada pogledate kartu Svete zemlje i Egipta, i kada vidite kuda su oni išli svak od nas će reći, pa što ne prođoše pržvo pored mora, to bi im trajalo kratko, što su se tamo po onoj pustinji bavili četrdeset godina. Bar dva razloga koje mi danas vidimo, zašto je Gospod narod usmjerio daljim i težim putem, okrtiveno nam je u Svetom Pismu. Prvi, da ne bi išli na ratove, jer su na moru bili ratovi, a drugi vezan za to, taj narod je bio izmučen rosptvom, ‘malo ga je bilo na broju’, kako kaže Psalmopojac David, i ne bješe vrijeme da taj narod, kome je bilo određeno da uđe u Svetu zemlju. Nije mu nilo vrijeme. Njegovo, ali mu još ne pripada. Braćo i sestre, jedna od velikih biblijskih istina i samim tim istina naše vjere, je da nije sve što je moje, meni na dohvatu ruke. Nije sve što mi pripada i što će mi doći, da mogu sada odmah da ga uzmem. Tako je za spasenje, tako je za slobodu, tako je često za mnoga znanja, čvijek živi život, dođe do sijedih vlasi na glavi, pa često kaže, da sam juče umro, ne bih vjerovao ono što danas čuo. Dakle, stari čovjek, iskusan pa opet doživljava neke stvari kao da nikada to nije mogao ni da zamisli. A toga zbilja ima koliko god hoćete na ovom svijetu. Zato nas Bibija uči braćo i sestre, sve u svoje vrijeme“, besjedio je o. Gojko.