Naš narod kao hrišćanski zreo, kulturan narod, postoji skoro deset vjekova. Svekoliko naše saborno pamćenje i istorijsko biće natopljeno je vjerom pravoslavnom, do najsitnijih detalja svakidašnjeg života, do miješenja hljeba, pričanja bajki… U jeziku, ponašanju, načinu življenja, odnosima, svuda je ona prisutna. Mi smo ušli u krug istorijskih naroda – Hrišćanstvom. Hrišćanstvo je rodilo, oblikovalo i oplodilo biće ovog naroda.
Nažalost, naša djeca danas idu u škole u kojima preovlađuje duh obogotvoravanja nauke, koji čini da školsko znanje stekne samoumišljene pretenzije koje mu ne pripadaju. Nauka svedena na fenomenologiju i na čulno saznanje, ograničena na rješavanje praktičnih problema i ostvarivanje kratkoročnih civilizacijskih ciljeva, previđa, na nekrofilski način, suštinska egzistencijalna pitanja ljudskog bića: Ko smo? Šta smo? Radi čega smo? Zašto činimo i kuda idemo?
Ovakav tip škole, koji između ostalog isključuje iz nastave vjeronauku, postoji i od ranije i ima svoje dublje korijenje. Njeni začeci su u vremenu Francuske revolucije, znači – više od dvjesta godina unazad. Međutim, istorija ljudskog roda ne traje samo dvjesta godina. Ona traje milenijume i milenijume. I kao što istorija ljudskoga roda ne traje samo dvjesta godina, tako i istorija školstva i obrazovanja ne počinje sa Francuskom niti bilo kojom drugom revolucijom, već postoji mnogo prije njih. Čovječanstvo poznaje mnoštvo različitih sistema školovanja, mnogo starijih od današnje, tzv. neutralne škole.
Velika je obmana tvrdnja da postoji „neutralna“ škola. Upravo je taj naziv uveden da bi se mogle što lakše sprovesti određene ideje o čovjeku i njegovom obrazovanju, određeni sistem i određeno viđenje svijeta koje je itekako definisano, aktivno i smišljeno. Iza prividne „neutralnosti“ skriva se određeni stav prema svijetu i životu; sama „neutralnost“ je stav, koji dubinski utiče na ljudsko mišljenje i ponašanje i na sve oblasti ljudske djelatnosti. I te kako realan životni stav i ideologija, koja sobom sve determiniše a koja se predstavlja „kao da je nema“, oblikuju na stvaran način kako ciljeve školstva tako i njegove metode i programe. I inače, svjetovnost kao načelo mišljenja, življenja, ponašanja, kao načelo imanentne metafizičnosti koja sobom determiniše ljudsko biće, ljudska izvorišta i konačne egzistencijalne i istorijske ciljeve, i te kako je više aktivno načelo, i sve drugo, nego li neutralno.
Ideje i ideologije su itekako realne stvari. One oblikuju realni ljudski život, preusmjeravaju ga i mijenjaju. Zato su naše škole bile i ostale sve drugo, a najmanje neutralne. Zar je onda dopustivo da u ime kratkotrajnog, i po mnogo čemu sljepačkog iskustva te i takve „neutralne“ škole, negiramo i odbacujemo iskustvo ovih prostora koje traje već vjekovima? Ko može i smije sebi prisvojiti to pravo – osim duhovnog slijepca?! Ko ima na to pravo ovdje gdje je Sveti Petar oblikovao duhovno-prosvjetno biće ovoga naroda, kao i njegov sinovac – Sveti Petar II Lovćenski Tajnovidac? Ovdje gdje su se Crkva i vjera uopšte u vječni smisao ljudskog bića, vjekovima pretakale i pretočile u život ljudi, gdje se seoska porodica formirala po uzoru na manastirsko opštežiće, a cjelokupni društveni život – prožet crkvenim etosom, odnosno vječnim vrijednostima! Tu postavljati pitanje da li uvesti vjeronauku u škole i proučavati Hrišćanstvo, zaista predstavlja – apsurd!
Zbog neuravnoteženog odnosa prema prosvjeti i njenog svestranog ideologiziranja došlo je do rascjepa u svim oblastima društvenog i kulturnog življenja kod nas. Prebroditi tu „shizofreniju“ u svome društvenom biću, u svojoj kulturi, u svojoj svijesti i savjesti, to otuđenje od dubljih nas samih, nemoguće je bez povratka vjeri, kao osnovi svega onoga čemu se nadamo i provjeri smisla i konačnih ciljeva života.
Jedan od glavnih razloga protivljenja uvođenju vjeronauke u škole jeste mišljenje da bi to bila „prinuda“ za djecu. Da ostavimo po strani činjenicu da su, kao po pravilu, zagovornici takvog shvatanja ideološki opterećeni i kao takvi onesposobljeni za istinsku objektivnost posmatranja. Još je važnije od toga da takvima, i njima sličnima, izmiče iz vida očevidna činjenica da je cjelokupno evropsko školstvo, onako kako je uobličeno i razrađeno – prinudnog tipa. Nijesu li svi predmeti u školi prinudnog karaktera? Otuda u naše vrijeme toliko izraženi antiškolski duh i to ne samo kod djece nego i kod značajnih savremenih pedagoga i psihologa. Zašto to? Zato što zaista ima nečega prinudnog i vještačkog u evropskom školskom sistemu, koji je danas preovladao u čitavom svijetu.
Šta znači za neki predmet da je prinudan? Ako dijete treba obavezno da nauči tablicu množenja ili sabiranja, zar nije obavezno da nauči osnove svoga istorijskog postojanja, djelanja, svoga jezika, kulture? Drugo je upoznati vjeru i sve njene istorijske manifestacije, a drugo – prihvatiti je ili ne prihvatiti kao svoj životni stav, kao svoje „vjeruju“. Imati vjeronauku u školi znači omogućiti novim pokoljenjima da neposredno upoznaju osnove svoga postojanja, i etike, sadržaj običaja svoga naroda i nadahniteljske sile njegove kulture i civilizacije. Prisustvo vjeronauke u školama nije ugrožavanje slobode đaka ili nastavnika, nego upravo – davanje mogućnosti izbora. Izabrati se može samo ono što se istinski poznaje, čemu je ravnopravan dostup kroz sistem obrazovanja i dostojanstvenog vrednovanja. Nametanje svojih ideoloških „bogova“ i nasilno potiskivanje Imena Božijeg i svega onoga što je vezano za vjeru, naročito hrišćansku, ne samo što je bila prinuda nad sabornom sviješću i savješću naroda, nego i prisilno lišavanje čitavih pokoljenja mogućnosti slobodnog i ravnopravnog dostupa sveukupnosti ljudskog istorijskog iskustva. A sve u ime „neutralne škole“!
Ne može se, kao što je nažalost kod nas postalo pravilo, u ime svjetovnosti, kao ideologije koja u načelu definiše i određuje sveukupni pogled na svijet, negirati nešto što ne podliježe njenim kriterijumima. Time se jedna, takođe, neprovjerena dogma proglašava za, navodno, eksperimentalno potvrđeno načelo mišljenja, djelanja, ponašanja, obrazovanja i ciljeva ljudskog postojanja. Samo ljudi sa nojevski zavučenom glavom u pijesak mogu tako olako odbacivati vjeru i previđati njenu utkanost u sve pore čovjekovog istorijskog ličnog i zajedničkog postojanja, a onda na osnovu takvog odnosa prema religiji uopšte, izbacivati vjeronauku, kao nauku koja uvodi mladoga čovjeka u tu sveobuhvatnu stvarnost, iz škole i obrazovnog procesa. (Pri tom, eto još jednog apsurda, i sam naziv „laička“ škola je religijski, biblijski termin).
Kultura bez kulta je isto što i organizam bez srca. Kultura je u stvari ruho kulta. Umre li kult, kultura se pretvara u lešinu. Sve što je u istoriji nastalo u oblasti kulture, nastalo je iz ovakvog ili onakvog kulta. Gdje njega nema, nestaje život, rađaju se mrtvorođenčad, jer život nastaje samo iz odnosa, iz ljubavi. Ukrade li se čovjeku ono što je najbitnije, unutarnje jedro bitovanja, sučeljavanje sa samim sobom, sa svojom sudbinom, bićem, sa onim iskustvom kojim obdaruje religijski opit, sa iskustvom otvorenih horizonata, u čovjeku se neminovno gasi svijest o njegovom neprolaznom bogovskom dostojanstvu, a tada i nauke gube svoju kohezivnu silu, nadahnuće i dublju orijentaciju.
Vjeronauka, upravo, uspostavlja most između kulta i kulture, a načelom neugasive nade otvara vječne horizonte umu, biću i srcu ljudskom. Bez tih horizonata, gubi se nada, čovjek postaje ropsko biće kako u svojoj esenciji tako i u svojoj egzistenciji, bitovanju, bez obzira kakve forme ono zadobijalo i u kakvo se ruho u istorijskim tokovima čovjek oblačio. Načelo lažnog života: iz haosa nastajem, u haos i ništavilo se vraćam, sužava na nultu tačku horizonte pojedinca i zajednice, ukida izvornu slobodu, naročito nadu u oslobođenje od smrti i od konačnog besmisla ljudskoga a time obesmišljava obrazovanje i svaki ljudski čin i djelo. Vjera unosi red u haos, ne priznaje determinizam za Boga svog, otvara prozor i izlaz iz ontološke uslovljenosti, razvija osjećanje za dublji žubor Tajne u nama i oko nas, za nerazorivost ljudskog dostojanstva. Stoga vjera nikako nije nešto što prinuđava, što manipuliše dječijom sviješću. Po čemu i kako to da „manipuliše“ čovjekom ono što otvara njegove vidike na bitijnom i istorijsko-eshatološkom planu a ono što čovjeka svodi na konačno ništavilo daje mu tobož „slobodu“?
Krajnje je vrijeme da se naša škola oslobodi nagomilanih predrasuda, a prvenstveno predrasuda o vjeri. Osnovni zadatak školskog vaspitanja i obrazovanja jeste da ono bude otvoreno, prije svega za život, za ljude, za istoriju, za sveukupnost naučnog saznanja i praktičnog umijeća, ali istovremeno da bude otvoreno za najdublju istinu o čovjeku, za pitanje smisla i besmisla života, a to i jest pitanje vjere i nevjere. Lišiti dijete na samom početku njegovog obrazovanja te otvorenosti za vječnost, za vječni smisao postojanja, to znači osakatiti ga, napraviti od njega duhovnog i intelektualnog kepeca. Otvoriti mu dušu za vječnu tajnu, otvoriti mu horizonte za mogućnosti beskrajnog napredovanja i u vremenu i u vječnosti; to znači podariti mu krila, okrilatiti ga, otkriti u njemu damare neiscrpnog stvaralaštva, dublji smisao stradanja i patnje, kao i izvorišta besmrtnog ljudskog dostojanstva. Društvo i škola su dužni da otvore mladim pokoljenjima um i dušu za razlikovanje vremena i vječnosti, prirode i onostrane stvarnosti, zla i dobra, za razlikovanje smisla i besmisla, vjere i nevjere, morala i amoralnosti. Ne smijemo pristati na to da vjekovno iskustvo vjere, koje je vjerno cjelovitom pristupu čovjeku, bude odbačeno, a ono što se samo u jednom kratkom vremenskom intervalu smatralo za istinito da bude konačna mjera čovjekovog vaspitanja i obrazovanja?
Ne treba zanemariti ni to da u krajnoj liniji ovakva škola bez vjere postaje na naše oči škola bez morala. Vjera je za etiku ono što je korijen za stablo i plod. Ne može se plod odvojiti od korijena, bez korijena nema drveta, ali ni ploda na drvetu, kao što se, sa druge strane, drvo poznaje po svojim plodovima. To dvoje je, dakle, neodvojivo jedno od drugoga. Tako kao što plod zavisi od korijena i vrste drveta, tako i etika zavisi od temelja na kojima se gradi i načela po kojima se oblikuju etički principi. Ne postoji neka „opšta etika“, niti nekakvi opšti etički principi, kao što ne postoji nekakvo „opšte drvo“, osim u mašti. Istinsko obrazovanje ne znači prosto sticanje znanja, nego razotkrivanje i zadobijanje obraza, cjelovitog ljudskog lika, otvorenog za vječni rast i uzrast, pobjedom nad bezobrazijem smrti i ništavila. To opet znači da se etika i nauka o vjeri kao i samo znanje uzajamno prate, ne mogu jedna bez druge, ne mogu zamijeniti jedna drugu, ni u životu, a ni u školi. Savremena škola, kao i stara, nezamisliva je i bez jednog i bez drugog predmeta. Kao što je nezamisliva i bez liturgike sa istorijom umjetnosti, a uz to, i bez istorije Crkve. Tako je bilo i u predratnim školama, tako je i danas u školama po Evropi koje njeguju vjeronauku. To su sve oblasti na kojima počiva cjelokupna evropska kultura.
Bilo bi dobro da i naša današnja vlast, ukoliko stvarno želi da obnovi i stvori jedan uravnotežen i savremen sistem obrazovanja i vaspitavanja novih pokoljenja, koji će u potpunosti odgovarati duhu kulture i sveukupne istorije čovječanstva, kao i potrebama budućnosti, uvede u svoj obrazovni sistem sve te predmete. Jedino tako će naše osnovne i srednje škole biti u mogućnosti da pripreme cjelovito obrazovane i vaspitane ljude.
Knjiga koja je pred nama upravo pokazuje da je kod nas postojao takav sistem obrazovanja u kom su sva ostala znanja – ljudska, čulna i opitna – bila prožeta jednim sveobuhvatajućim duhom, koji je tim fragmentarnim i odvojenim znanjima davao zajednički imenitelj i smisao. To je, kod nas, konkretno bila pravoslavna vjera i etika koja iz nje proizilazi. Zakoni koji su donošeni u periodu u kom se naše mlado školstvo ubličavalo u novom vremenu slobode, kao i udžbenici koji su tada štampani, pokazuju da je osnovna namjera onih koji su se starali o napretku i boljitku djece bila da, kao što smo već rekli, otvori njihove vidike na bitijnom i istorijsko-eshatološkom planu. Ne sumnjamo da im je namjera bila ispravna, nažalost – nasilno je prekinut taj maltene tek uobličen proces, i mi smo ostali uskraćeni za saznanje kakve bi on plodove donio. Istovremeno, sigurni smo da se školstvo tako zasnovano ne bi našlo u ćorsokaku u kom se danas nalazi, kao i u to da bi ti mladi ljudi, tako obrazovani – a ne lišeni mogućnosti slobodnog i ravnopravnog dostupa sveukupnosti ljudskog istorijskog iskustva – u mnogo većem broju izrasli u ljude samosvjesne i cjelovite, koji bi i svoje sopstvene živote mnogo kvalitetnije osmišljavali i nosili, a time i bitisanje čitave zajednice učinili ukupno boljim, kvalitetnijim i smislenijim.
*Tekst je predgovor Mitropolita Amfilohija preuzet iz knjige „Pravoslavna Vjeronauka u osnovnim školama u Crnoj Gori od 1834 – 1918. godine“, autora protojereja – stavrofora Obrena Jovanovića.
