Otac Lazar se rodio 1948. godine u Kokorini, selu blizu Gacka, u jednoj vrlo uglednoj hercegovačkoj porodici, od veoma čestitih roditelja. Ilija Adžić i Jelica (monaško ime Magdalina) Janjić, su bili poštovani u tom kraju kao dobri domaćini i ljudi od povjerenja. Otac je bio osmo, najmlađe dijete. Dobio je na krštenju ime Milko, po stricu kojeg su ustaše ubile u Pridvorici. Tada su ustaše ubile 341 duše, čitavo selo. Jedino je Milko pokušao da pobjegne ispod noža. Vidjevši kako bježi, ustaše ga uhvate i isijeku na komade. Otac se sjećao da je kao dijete slušao tektu kako tuži svog brata Milka, kad ode da čuva ovce.
Ocu Lazaru su dvojica braće još kao mala djeca umrla. A brat Momčilo je poginuo od bombe kad je imao četrnaest godina. Tada je mnogo djece nastradalo od bombi što su ostale poslije rata po poljima i šumama.
Pričao je Otac kako je majka jedno vrijeme stavljala tanjir na trpezu i za brata, kada bi ručavali.
– Ja sam bio mali, kroz tamu se sjećam brata, ali taj prazan tanjir mi se urezao duboko u pamćenje. Činilo mi se, sve što pojedem stoji mi u grlu, gledajući taj tanjir. A jadna majka nije sušila obraza, svuda po kući sam mogao da napipam trag od njenih suza.
Osnovnu školu, do četvrtog razreda, učio je u selu. A peti, šesti i sedmi razred išao je u Fojnicu, deset kilometara u jednom pravcu pješke, i nazad. Morao je veoma rano da ustane. Najgori je bio jedan potok, koji zimi nabuja i teško se vidjelo kamenje preko kojeg se prelazilo. Svako jutro majka je čekala da čuje sinov glas: ”Majko, prošao sam ti”.
Osmi razred završio je u Nevesinju, kod majčine maćehe, koja je bila mnogo dobra za svu djecu. Kako majka i otac nijesu mogli da ga povedu u Nevesinje, majka se dosjeti da konj zna put do babine kuće. Tako stave njega i sestru na konja i isprate ih do kraja sela. Sestra je pričala da je konj išao kroz Nevesinje kao da ga neko vodi za oglav. Došao je ispred babine kuće i zarzao. Izišla je baka, i kad ih je vidjela obradovala im se kao svojoj djeci.
Kad je završio osnovnu školu, sestri se povjerio da bi najviše volio da uči za sveštenik, ali se bojao da ga otac, a i stric koji se tada isto pitao, neće pustiti. U to vrijeme niko nije slao djecu u bogosloviju.
Morao je da upiše srednju ugostiteljsku školu, u Mostaru. Čim je završio, odlučio je da ode u Sarajevo kod brata od strica, da bi upisao Ekonomski fakultet. Tamo je završio Višu ekonomsku školu. U Beogradu je nastavio studije koje je morao da prekine. Pozvali su ga u vojsku, u najteži rod, mornaricu, koja se tada služila tri godine. Kad se vratio, zaposlio se u Sarajevu, u muzičkoj školi, kao sekretar.
O svom predmonaškom životu otac Lazar je malo pričao. Na osnovu nekoliko događaja iz tog perioda, može se naslutiti kakav je on bio divan biser, koga niko nije vidio. Ali Bog svoje sluge vidi i priprema od malena za Sebe. Odvajao se od ostale djece, najviše po tihoj naravi, koja je plijenila i stare i mlade. Nigdje ga nema, a kad treba, uvijek je tu da priskoči.
Kad je odlučio da ide u manastir, to je bio udarac za čitavu porodicu. Došli su brat i zet u Sarajevo, da ga mole da odustane od te namjere. Otac je pričao da je zet do pasa bio mokar od suza.
– Nijesam imao srca. Kofere koje sam spremio za Svetu Goru ponio sam kući, jer sam već bio dao otkaz na poslu. A oni su već uhvatili sve moguće veze da me zaposle u Gacku, samo sam čekao da me pozovu.
Tog perioda se Otac sjećao kao veoma teškog i mučnog.
– Vide roditelji da sam ja tužan i nikakav. Ali ne odustaju od priče i prijetnji.
Jedno veče, roditelji su spavali u jednoj sobi, a Otac u drugoj. Ujutro, kad su ustali, Otac je po njima primijetio da se nešto desilo. Bio je uporan i majka mu prizna, kako, kad su legli, odjednom, dvije munje od svjetlosti napraviše krst preko čitave sobe. Čitavu noć nijesu mogli oka sklopiti, niti su što pričali. Ali od tog dana bili su mnogo mekši, posebno majka.
– Ja više nijesam mogao minuta čekati, a bojao sam se da ću dobiti poziv za posao i da ne bude opet suza i kukanja. Smislim neki hitan posao u Sarajevu, na nekoliko dana.
Kad je došao u Sarajevo, pozdravio se sa prijateljima, uzeo blagoslov od Oca Periše Vranića, svog duhovnika, i krenuo za Hilandar.
U Hilandaru je bio nepune dvije godine. Kako je počeo da gubi zdravlje, odluči da se vrati u Srbiju. Došao je u manastir Pustinju. Poslije nešto više od godinu dana, Vladika Jovan Velimirović, sinovac Svetog Nikolaja Žičkog, premjesti ga u manastir Ćelije, da sestrama bude služašči. Vladika ga je još u Pustinji rukopoložio u čin jeromonaha.
Nije se dugo zadržao ni u manastiru Ćelije. Odlučio je da dođe u Crnu Goru. U manastir Ostrog došao je 1984. godine. Tu je ostao tri godine. Odmah je počelo njegovo duhovno djelanje. Tu je počeo duhovni preporod Crne Gore. To sjeme, koje je tada posijao, Otac je sve do svog poslednjeg izdisaja brižljivo odgajao.
Jedno vrijeme proveo je u Gornjem Ostrogu kao čuvar kivota Svetog Vasilija. Život mu je bio sve teži, jer mu je već bilo narušeno zdravlje. Rijetko je imao priliku da služi Liturgiju. A kako su bile velike gužve, nije mogao danima da silazi u Donji Manastir na Liturgiju.
I Otac se odluči da traži od Vladike Danila blagoslov da pređe u manastir Ćelija Piperska. Vladika mu je dao, jer je vjerovao da on neće moći tamo izdržati prije svega zato što je manastir bio zapušten i nije bilo uslova za život.
Kako se Otac preselio u Pipere, talas mladih ljudi je krenuo za njim. Mnogi su dolazili i odlazili, a neki od njih, vrlo brzo, nijesu imali više potrebu da kupuju povratnu kartu. Srca su im se nepovratno zalijepila za Boga i Božijeg slugu.
Kad se upokojio iguman ostroški Serafim, Mitropolit Amfilohije je oca Lazara postavio da bude iguman Ostroške svetinje. Otac tu noć, pred odlazak, nije spavao. Ujutro je sav bio podbuo od suza, što od brige za sestre koje ostavlja, što od nove brige i odgovornosti koje mu Crkva povjerava.
Još u Hilandaru se narušilo njegovo zdravlje. I kako je vrijeme prolazilo, samo su se lijepile razne boleštine za njega, kao da je imao magnet za njih, da bi na kraju privukao na sebe i najtežu bolest, koja ga je munjevito odnijela od nas u naručje Gospoda, Kojemu je bio poslušan do poslednjeg daha svog.
Iako je brzo živio, u svom životu je pravio otkose, ne za jednog, ne za dvojicu, nego za mnoge koji nijesu bili kadri ni nositi kosu, a kamoli kositi. Taj otkos koji je on započeo, samo je on mogao i da završi. I završio ga je tako što je život svoj položio za Gospoda.
Otac se upokojio u Beogradu na VMA, na dan svetog Amfilohija Ikonijskog, 2000. godine. Ako se od nečega plašio u životu, to je da umre u bolnici. Gospod ga je provjerio, i vidio da Mu je bio i ostao vjeran do kraja.
Sahranjen je u Jovan Dolu, skitu Ostroškom, koji je Otac sagradio u čast Svetog Jovana Krstitelja. Mnogo je žurio sa osvećenjem glavne crkve. Grabio je svaku sekundu da bi se sve pripremilo za osvećenje na Svetog Jovana Zlatoustog. Na osvećenju je uspio da kaže:
”Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetog Duha”. A samo deset dana poslije osvećenja, druga služba u Hramu je bila njegovo Opijelo.
Iz knjige „Položi nadu na Gospoda“, monahinje Jelene (Stanišić), igumanije manastira Ćelija Piperska.
