Jeromonah Agatangel (Budišin), profesor Minske duhovne akademije, načalstvovao je Svetom liturgijom koja je u Nedelju 8. po Duhovima služena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović.
Tumačeći začalo iz Svetog jevanđelja koje govori kako je Gospod sa pet hljebova i dvije ribe nahranio 5.000 ljudi, osim žena i djece (što bi bilo negdje oko 10.000 duša) otac Agatangel kaže da i u našem životu, kad se desi čudo Božije, koje mi vidimo sa strane ili učestvujemo u tom čudu Božijem, i mi treba da se osamostalimo od ovoga svijeta, da bismo mogli razmisliti o toj sili Božijoj, o dejstvu Božijem, o ljubavi Božijoj koja dejstvuje svaki dan u našem životu i dejstvuje u ovome svijetu. Da bismo mogli to sve da saznamo, da preživimo, važno je, poučio je sabrane, da imamo tišinu, koju nam Gospod pokazuje svojim primjerom, podsjetivši da kada se god neko veliko djelo desilo u Jevanđelju, ili čudo, ili neko strašno djelo, kao smrt Jovana Krstitelja, Gospod se osamljuje. Ide prvo da se pomoli Ocu svome Nebeskome i da razmisli o tom čudu te da bismo i mi mogli, podražavajući Gospoda, isto tako postupati..
„I čudo u našem životu, ono je svakidašnje. I danas mi sa vama vršimo čudo Božestvene liturgije, vršimo čudo Evharistije pričešća Gospoda. I važno je da nađemo, ako možemo, ako nam Gospod da vremena, da posle pričešća i posle učešća našeg u čudu Tijela i Krvi Gospodnjoj, i mi nađemo malo vremena da se osamimo od galame ovoga svijeta, od naših djela, od naše trke koja biva u životu, da bismo mogli razmisliti o čudu Božanstvene liturgije. Da bismo mogli razmisliti o čudu kada nam Gospod daje Tijelo i Krv svoju koja nas osvećuje, pronizava nas potpunošću, i da bismo mogli nasititi se tim čudom, kao što su se nasitili ovi ljudi hljebom. Tako i mi se nasitimo duhovno Tijelom i Krvlju Hristovom“, besjedio je jeromonah Agatangel (Budišin) i zaključio:
„I važno je da u životu našem nađemo tu tišinu, da ne gledajući na buku ovoga svijeta, na sva iskušenja, na sve te neprilike koje imamo u našem životu, da srce naše bude u tišini. Da smo mi uvjek na sredini tog jezera i da smo u tišini Božjoj i da saznavajući ta čudesa i ljubav Božiju koju nam Gospod daje, i mi našim životom možemo da posvjedočimo tom našom tišinom duha našega i da mnoge ljude privedemo u Carstvo Božije. I da svi zajedno idemo ka Gospodu i da smo uvijek nasićeni hljebom duhovnim koji se umnožava Gospodom svake minute i svake sekunde života našega. Da kroz nas i drugi mogu imati mir i ući u Carstvo Božije.“
Dejan Vukić
Foto/video: Dejan Vukić
