-„Udaljih se od Tvoje slave Oče, bezumno, i među zlima potroših bogatstvo koje si mi predao. Zato Ti glas bludnog sina prinosim: Sagreših pred Tobom, Oče Milostivi, primi me u pokajanju, i učini me da budem kao jedan od slugu Tvojih“ (Kondak)._
Uzrok svake naše bijede, sromaštine, svakog poraza i smrti jeste odvajanje od Oca. Kao pojedinci, kao porodice, kao narod i kao kulture danas nosimo otuđenost i zaziranje, nepovjerenje i drskost i odasvud čujemo „daj mi što je moje“ (Lk.15,12).
Hristova Priča o Bludnom sinu je ustvari velika utjeha u kojoj spoznajemo da i ovakvi kakvi smo imamo Oca. Imamo Oca koji prašta, Oca koji voli, koji grli i hrani, a hrani nas hranom od koje se ne gladni (Jn.4,14). Zato na Svetoj Evharistiji neposredstveno pred Pričešće i hranjenje Hljebom Života prizivamo Oca Našeg Nebeskog, domaćina vječne gozbe, ištući Hljeb koji je iznad suštine, iznad prirode naše trošne, Hljeb na(d)suš(t)ni.
Bogonadahnuti Oci su jednoglasni u tumačenju da je u ovoj jevanđelskoj priči riječ o povratku u Liturgiju, o povratku u život, u zemlju živih. Odlazak od Oca je odlazak sa Trpeze koju je Otac pripremio ljubljenima svojima.
Ovaj svijet nam nudi alternativne oce i trpeze. Nudi nam „dijete“, „šejkove“, „neobavezne i samouslužne lanč pakete“, „hrane za ponijeti i za donijeti“ i poručuje da svečanost sustolništva sa Ocem nije neophodna za naše održavanje u životu. A onda mi, nakon tih i takvih objeda, kada „dođemo sebi“ (Lk.15,17) shvatimo da niti smo se hranili, niti smo živjeli.
Kroz ovo svešteno Jevanđelje Hristos nam poručuje da ćemo ako se odreknemo Očeve gozbe pogaziti svoje dostojanstvo do mjere hranjenja sa svinjama što izražava potresnu sliku naročito u biblijskom izrazu i poimanju. Takođe nam Gospod sugeriše kakva je ljubav Oca koji i pored svega strpljivo čeka da mu se njegovo čedo vrati u naručje izmoreno lutanjem po poljima gladi.
Ovu veliku jevanđelsku poruku i priču o pokajanju, o ispovijedanju i ponovnom integrisanju u zajednicu ljubavi Crkva je premudro liturgijski pozicionirala u pripremni period Velikog posta.
Period pred nama zaista za svrhu ima promjenu našeg uma i povratak Ocu kroz vjeru u ljubav Njegovu i smirenje kao plod pokajanja. Kao plod tog povratka biće i otvaranje našeg srca za oproštaj i za ljubav prema „povratnicima“ u naš život. Ako i mi pokajanjem sa sebe stresemo blato bludnji moći ćemo radosno reći: „Oče, sagriješih nebu i Tebi i nisam dostojan nazvati se sinom Tvojim“ (Lk.15,21). Tada će i odjeća obnovljenja i prsten dostojanstva i Gozba spasenja biti život našeg života.
Život vječni jeste pričešće Vječnim, a „život“ Vječnog jeste ljubav. Svako pokajanje i povratak Ocu jeste povratak u zajednicu ljubavi koja ne samo da čeka već i priziva, stoga veličanstveno zvuče riječi ivironskog Igumana Vasilija kada za potresnu sudbinu Bludnog sina kaže: „Ljubav Očeva vratila ga je domu očevom“.
protojerej Danilo Dangubić
