Na nedelju Svetih praotaca, u danu kada proslavljamo Sv. sveštenomučenika Gavrila, Patrijarha srpskog, Sv. Nikodima Tismanskog i Sv. mučenika Evstratija, – služena je Sveta liturgija u podgoričkoj Crkvi Sv. Đorđa kojom je načalstvovao iguman manastira Podmaine, jeromonah Rafailo (Boljević).
Blagoljepiju ovog prazničnog dana – kada obeležavamo i dan posvećen materama našim – Materice, prepodobnom igumanu u evharistijskom sabranju sasluživali su sveštenoslužitelji ovog svetoga hrama: protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namesnik podgoričko-kolašinski, protojerej Mirčeta Šljivančanin, starešina crkve, protojerej-stavrofor Mileta Kljajević, protojerej Jovan Radović i đakoni Ivan Crnogorčević i Luka Pavićević, uz molitveno učešće protojereja-stavrofora Dragana Stanišića.
Na liturgijske vozglase odgovarao je hor “Svetosavnik“, pod rukovodstvom, Ratka Vujačić.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, vernom narodu koji se ovom prilikom okupio u znatnom broju, slovom pouke, obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, o. Rafailo, iguman podmainski:
“Dajmo braćo i sestre, kao prvinu našega života, pažnju ovom trenutku, jer velikoj smo pažnji izloženi; velikom milošću pokriveni, velikom žrtvom i ljubavlju ozareni. Zato nije dobro, nije zdravo, ni pošteno – da u ovom trenutku budemo, odsutni; da brinemo o onim sebičnim interesima koje je Premudrost Božija razobličila u ovom Svetom jevanđelju. Gle, bolesti. Onaj koji je punoća života i to ne bilo kakvog života (života na aparatima, u lažima, u obmanama) nego u punoći, u blagoslovu u miru – u blaženstvima, On stoji pred nama, nudeći nam Sebe, otvarajući dveri svojega Carstva, ostavivši mističnu liturgijsku večeru, rekavši mnogo važne reči – sve je gotovo“, besjedio je iguman podmainski.
“Nema šta da se vi trudite, kazao je otac, Ja sam došao da vam darujem život i da ga imate i da ga imate u izobilju, stoga dođite, uzmite, jedite, radujte se i veselite se“, podvukao je načalstvujući sveštenoslužitelj, podsjećajući da ne treba da brinemo “jer briga je kao nekakva rđa; briga izvire iz jednog opakoga duha iza kojega stoji jedan gadan neprijatelj, opasan demon srebroljublja koji je razarač liturgijske svijesti, tromb u duhovnom biću našem “.
Istakao je da se srebroljubiv čovjek oslanja ,,na volove i magarce“, na svoje imanje i trgovinu iako on nije zbog toga stvoren, nije mu to ni u prirodi.
” I onda je prvi signal da bolujemo od srebroljublja – briga. Brineš se, pa iz brige i trudiš ! Ali džaba, uzaludan je taj trud, jer se džaba trudiš. Uzaludno, suvišno”, dodao je iguman Rafailo, upitavši: Šta smo uradili, šta smo doprineli krasoti ove službe; šta je Gospod tražio od nas, da bi se ova večera postavila?
Odgovorivši da Gospod niišta od nas nije tražio da bi se ova večera ugotovila, nego nas On poziva da dođemo i da od nje okusimo, smatrajući da iza te trpeze stoji Božanska ljubav, ljubav Oca koja nam se otkri u Tajni Ovaploćenja Njegovoga jedinorodnoga i ljubljenoga Sina, koga dade za život svijeta.
“Ajmo malo da oduvamo ovu maglu svjetsku oko nas, samo jednom dubljom duhovnom pažnjom i na ono što se dešava i danas, pažnjom na ono što se u ove dane desilo u Svetom Vitlejemu. Sin Božiji, gle čuda, Sin čovečiji. I to je novi početak, nova realnost kojom Crkva živi, ne opterećujući one koji žele drugačije; ali snažno insistirajući na svoju duhovnu djecu, da živeći u svijetu ne budu od ovoga svijeta“, istakao je o. Rafailo, rekavši da je to jedna uslovno rečeno katakombna zona, gde se Tajna živi i čuva i ne odaje nezainteresovanima; čuva se jer je Svetinja.
“Pogledajte i Oltar; nije zatvoren i zamandanjen, ali je nekako duboko u Tajni. Sjećam se, a vezano je za ovaj hram, prije 25 godina kada sam šetao sa nekim prijateljima po ovom gradu – tražeći stazu Života; i onda smo obilazili i ovu zonu grada, ovaj nama tada dalek hram, dalek prostor. Pa nekako Gospod promislom svojim navede me da uđem u crkvu, onako. Eto, ušao sam ! Pa me nešto podstače da uđem još dublje, ne bješe nikoga da me pogleda, da me preispita i da me konačno i zaustavi; jer ja i u Oltar iz neznanja, ali i iz neke duboke žeđi, uđoh u ovu svetinju, oko koje smo se danas sabrali. I sjećam se, to je jedno od prvih iskustava i snažnih, vezano za Svetinju hrama“, prisjetio se otac svoja iskustva.
“Kad sam ušao u Oltar (a nije mi tamo mjesto) zablista neka nova svjetlost, vrlo snažna, ali ne i strašna. Svjetlost kojom sija ovaj Sveti žrtvenik, Sveti oltar”, kazao je, naglasivši da tom svjetlošću svi treba da se pričešćujemo i tamu iz sebe da izgonimo i da je daleko od sebe držimo.
“To je svjetlost istinita, svetlost koja miluje, svjetlost koja ljubi, svjetlost koja nas vodi iz vremenog, dakle, ovog koraka života, ove životne epizode u jednu realnost – budućega Carstva, jer Gospod nije ušao u ovaj svijet, pa se zaglavio kao riba, pa iz vječnosti došao u vrijeme“, kazao je i dodao:
“On je došao u ovaj svijet da nas spase, da nas sa sobom sjedini – da Svoj život podijeli sa nama i pozvao da se ne obrukamo i da se ne dijelimo. Gospod neće da dijeli svoj život na moj i na vaš; nego je došao da živimo u jedinstvu – da budemo jedno. Da budemo jedan čovjek u Hristu Isusu; zato nemojte da se ograđujemo duhom srebroljublja. (Ovo je moje, ovo je tvoje… Ovo je moj život, a ovo je život Crkve… Ovo je moj život, a ovo je život Hristov.) Nemojmo tako, obrukaćemo se, nagrdićemo se. Život će da nam izgubi svaki smisao i već u vremenu otpočeće proces truljenja, koji će se prenijeti na plan vječnosti. Daleko bilo! Vječnost, a truliš“, naglasio je otac.
Ukazavši da treba da obratimo pažnju još jednom na ovaj poziv Gospodnji, koji je vrlo realan i koji se danas dešava te da on nije neko čitanje, eto da popunimo liturgijski prostor već je realnost – obraćanje samoga Boga, svima nama lično i svakako svima nama saborno.
Pri kraju svoga obraćanja, otac je pozvao da živimo u jedinstvu, da živimo punoću života koja nije u našem imanju, koliko god da ga ima… jer su nam apetiti mnogo veći:
“Ono je u jedinstvu sa Isusom Hristom koje ostvarujemo u Tajni Crkve u Tajni Liturgije, u Tajni Pričešća, ali, da bi se pričestili valjano, moramo da otvorimo svoje biće, da nema više moje i tvoje”,”kazao je otac, rekavši da je to ultimatum Duha Svetoga.
“To je ultimatum Pedesetnice. Nema više moje i tvoje, ma nema više ni Grka ni Jelina ni svih onih podjela, kojima nas duh ovoga svijeta opterećuje. Jer krajnja posledica tih podjela je nemogućnost da živimo punoću Liturgije. Sve je – gotovo! Sve je spremno, ajte samo naprijed, ajte za mnom jer Ja kao jedinorodni Sin, znam od koga dolazim i dobro znam što činim ovdje, zašto sam ovdje, dobro znam i duboko osjećam – da hoću sve da vas vidim za trpezom Oca mojega u Carstvu nebeskom milošću Božijom, a velikim i svijetlim primjerom, možemo reći počasnog Podgoričanina, Svetoga velikomučenika i Pobjedonosca Georgija i mi da se udostojimo u zalogu liturgijskog doživljaja, već danas, i u vrlo skorom Nebeskom carstvu, koji će Gospod objaviti svojim obećanim i sve skorijim Drugim dolaskom“, besjedio je iguman o. Rafailo u podgoričkoj Crkvi Sv. Georgija na nedelju Svetih praotaca.
Nakon Svete liturgije, starešina crkve, protojerej Mirčeta Šljivančanin zahvalio se ocu Rafailu na njegovom dolasku, blagoslovu i pouci.
Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana je nakon Liturgije nastavljeno u svečanoj sali ,,Patrijarh Gavrilo Dožić“ u Svetogeorgijevskom domu, gde je otac iguman Rafailo održao predavanje o duhovnom životu, nakon kojeg su zainteresovani imali priliku da postavljaju pitanja. Sabranje su svojim pojanjem uljepšali članovi etno-grupe “Gorica“.
A povodom Materica, dana posvećenog našim materama, kako onim duhovnim tako i tjelesnim, naše parohijanke su se potrudile i prinele raznovrsno posluženje za sav vjerni narod.
Elza Bibić
Foto: M. Matković
