Na nedjeljni dan, kada naša Sveta crkva proslavlja Sv. Josifa Isihastu, prepodobnog Isakija, Dalmata i Fausta, služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Svetog velikomučenika Đorđa.
Svetom evharistijskom sabranju načalstvovao je protojerej-stavrofor Dragan Stanišić, uz sasluženje braće sveštenoslužitelja ovog drevnog hrama: o. Milete Kljajevića, o. Gojka Perovića, o. Blaža Božovića, đakona Luke Pavićevića, uz molitveno učešće prote Miluna Femića.
Za pjevnicom na liturgijske vozglase odgovarali su pojci ovog drevnog hrama.
Poslije pričešća Svetim Hristovim tajnama, slovom pouke sabranima u hramu Gospodnjem obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Stanišić:
„Čuli smo danas riječi Sv. apostola Pavla, povodom odnosa u zajednici vjernih: šta kome pripada i ko kakvu ulogu ima i šta ko daje. Povodom te uloge apostolske, blagoslova sveštenika, apostol Pavle kaže: Malo li je, da mi koji posijasmo duhovno, požnjemo tjelesno! Nastavljajući, da on kao apostol, iako je zaslužan za promjene, preobražaj duša ljudskih, on od toga telesnoga najmanje ima i uzima, iako mu pripada. Zahvaljujući Crkvi, mi imamo izobilje plodova zemaljskih i Carstvo nebesko, koje je iznad sunčanih zraka; to je nešto mnogo uzvišenije; misli se na zajednicu sa Hristom, presto Svete Trojice, horove anđela, arhanđela, heruvima, serafima i na samu Presvetu Bogorodicu, koja je neuporedivo slavnija i od heruvima i serafima i svih horova anđela i svetih duša na nebu. To je ono što mi nazivamo Carstvom nebeskim – zajednicom Hristovom, carstvom Trojične ljubavi. A ovo Carstvo nebesko, u smislu zajednice sa Hristom, prisutno je i ovdje na zemlji, u vremenu i prostoru; ono se projavljuje i Gospod više puta kaže šta je to. Navodi mnogo slika, među kojima je ova iz današnjeg Jevanđelja, koja pokazuje odnos ljudi i neljudi: jedan čovjek bješe dužan drugome ogroman novac i ovaj pade i pokloni mu se – i sažali se gospodar i oprosti mu. To se ustvari misli na Gospoda, kome smo mi dužni, koji nas ne kažnjava brzo, čeka nas da dušu otvorimo i povjerujemo iskreno da će nas pomilovati. Ali, oni koji su tvrda srca neće da oproste mnogo manji, dug bližnjemu svome koji nema da vrati; a kako će da ima, ako ne dobija; a ko daje, daje onaj ko je bogat. Bog; Bog je bogat, On može da da neočekivano“, kazao je prota Dragan i dodao:
„Riječ o Carstvu nebeskome je tako upečatljiva i upozorava nas i poučava da zavolimo Carstvo nebesko tj. da zavolimo zajednicu sa Bogom koja se projavljuje i ostvaruje kroz Svetu evharistiju (zahvaljivanje Bogu za sve ono što imamo; i ne samo što imamo, nego da podnesemo nemaštinu i nevolje – to je ona veličina u pravoslavlju koju je naglašavala kroz svoju istoriju Srpska crkva, da je većma podnijeti nevolju, nego nemati nevolju). Zato i vjerujemo i vršimo poklonjenja i molitve, da bi dočekali nevolje spremni, jaki – i da ne bi pali u malodušnost; da se ne bi u dobru ponijeli a u zlu unizili. Sve su to pokazatelji zajednice Crkve, kojoj je glava Hristos, i zato, imajući ove riječi apostola Pavla, mi se prosvećujemo i udivljujemo i imamo jaku želju da to primijenimo u životu; da se sažalimo na one koji nas mole.“
Potom je podsjetio da se često navodi u Jevanđelju da bijaše neki surovi gospodar koji se ipak sažali, kada ga neko pita i moli više puta i pojasnio da to govori o našim odnosima, jer mi često kada nešto tražimo, ukoliko je drugi suzdržan te odnose prekidamo, i konstatujemo da taj nije kako treba. Ali hrišćanska duša ima nadu i kako je kazao, ona opet i opet moli, traži da se sažali onaj od koga mu zavisi život.
„Često mnogo toga zavisi od bližnjih. Ono što zavisi od Boga, to mi brzo i lako ostavarujemo; to nam pokazuje koliko je Bog više milostiv od nas, upućujući nas na naše uzajamne odnose, da pokažemo kakvi smo, koliko smo dobri, kakvog smo srca, koliko smo pametni, koliko gledamo dugoročno. Koliko bojažljivo čuvamo život svoj, pa ga izgubimo. A kako ako izgubimo život svoj da ga zadobijemo, jedna vrlina koja je bila svojstvena srpskom narodu – hrabrost. Sada se sve više, zbog nedostatka pobožnosti, gubi ta smjelost čovjekova da vjeruje da će mu Bog pomoći; jer ko može biti hrabar, ako nema istaknut odnos snaga, jer onaj koji se nada na Boga, na njegovoj strani je moć – tako se vaspitavamo kroz ovu službu, slušajući Jevanđelje, propovijed sveštenika, Crkve, vjernika; često su vjerni bili najveći misionari“, besjedio je načalstvujući sveštenoslužitelj.
Ukazavši na činjenicu da i danas ima puno nekrštenih, naglasio je da ne možeš biti ni dobar ni loš, ako ne postojiš – prvo treba da postojiš za Crkvu, to znači da se krstiš, da bi bio dobar Bogu i ljudima.
„Današnje Jevanđelje nam govori da smo odgovorni za svoje bližnje, svoj narod, da pozivamo nekrštene da se krste. Vidimo kroz razne pogrome u prošlosti šta sve može da nas snađe od bezbožnih i zlih ljudi. Dužni smo da propovijedamo Riječ Božiju, da se djeca i odrasli krštavaju, da bi mogla Crkva da se moli za njih i da oni budu ponos Crkve“, poručio je prota Stanišić.
Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu.
Elza Bibić
Foto/video: Darko Radunović
