U nedjelju pred Bogojavljenje, 15. januara 2023. godine, kada naša Sveta Crkva proslavlja Prepodobnog Serafima Sarovskog, odslužena je Sveta Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici
Svetom Liturgijom načalstvovao je protojerej Jovan Vuković koji služi u crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Kruševcu i klirik je Eparhije kruševačke, a sasluživali su mu protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji Miladin Knežević, Branko Vujačić i Nikola Pejović, kao i protođakon Vladimir Jaramaz i đakon Vedran Grmuša.
Sabranom vjernom narodu se pastirskim i praznično-nadahnutim slovom obratio protojerej Jovan Vuković.
On se u uvodnom dijelu pastirskog obraćanja dotakao samog značaja pokajanja:
,,Šta je pokajanje? To je očišćenje od grijehova, treba da se ispovijedimo, očistimo ali prije svega pokajanje je preumljenje. To je čvrsto obećanje pred Gospodom da želimo da odbacimo pređašnji način života koji je bio suprotan onome što Hristos uči. To preumljenje nas obično vodi ka smirenju i današnji svetitelj kojeg proslavljamo Sveti Serafim Sarovski je upravo to i govorio iz pustinje Sarovske: ,,Smiri sebe i spasićeš hiljade oko sebe!”.
Prota Jovan je podvukao da je u smirenju i pokajanju snaga budući da se tada čovjek saobražava anđelima, za razliku od nečistih sila koje neće da se smire i pokaju:
,,Kada sebe smirimo pred Bogom i pred ljudima onda smo najjači, onda smo najveći. Zašto je to tako? Zato što to demoni ne mogu da urade, ne mogu da se smire, ne mogu da se pokaju, ne mogu da priklone glavu pred Tvrocem, a čovjek kada to čini, kada se smirava, onda liči na anđele Božije koji neprestano služe Gospodu”.
U daljem obraćanju on je ukazao na to da su svetitelji najbolji svjedoci Vaskrsenja Hristovog i same vječnosti i neprolaznosti za koje smo i stvoreni:
,,Gospod nam je dao veliko dostojanstvo, ali ga je dao prvenstveno kroz Crkvu svoju, kako je i sam Spasitelj rekao da je ni vrata pakla neće nadvisiti, pa opet još Gospod kaže da će Nebo i Zemlja proći ali da riječ Njegova neće proći. To obećanje nam je dakle dao, da ako ostanemo u toj spasonosnoj nauci, ako ostanemo narod Božiji, da ako i umremo mi nećemo umrijeti već će duša naša živjeti i da će nas vaskrsnuti. O tome najbolje svjedoče svetitelji i njihove netljene svete mošti”.
Prota Jovan je potom zaključio da nema veće stvari ni radosti na ovom svijetu od prilike i mogućnosti koja nam je darovana, a to je da se sjedinimo sa samim živim Bogom:
,,Pričešćujući se i sjedinjavajući se sa Gospodom mi postajemo bogovi po blagodati. Šta možemo više tražiti od toga? Koju radost nam je samo dao, dao nam je takvu radost koja nije od ovoga svijeta, ali mi živjeći u Crkvi Hristovoj mi to osjećamo još u ovom životu i zato sveštenik na početku liturgije kaže da je blagosloveno carstvo, ne kaže da će biti, nego da je ovoga trenutka i mi ispunjavamo te riječi Božije i živimo Bogom živim”.
On je dodao da se čovjek takve časti, radosti i dostojanstva jedino može lišiti tako što će prebivati otvoreno i svjesno u grijehu, odričući se Boga:
,,Kakva je to samo slava, čast, dostojanstvo, ali čovjek koji prebiva u grijehu se toga odriče, huli na Boga. Grijeh je prosto promašaj cilja, čovjek u grijehu ostajući ide iz promašaja u promašaj i onda život takvog čovjeka ne vrijedi ništa. Ali, ne treba odbaciti brata svoga, pazimo ko stoji pored nas, pazimo da nekog ne prezremo jer ne znamo kada će se taj neko pokajati i obratiti Gospodu”.
,,Drago je Gospodu kada vidi ovoliko naroda okupljenog oko Časne Trpeze Gospodnje. Narod koji tako stoji oko trpeze naziva Sveti Vasilije Veliki koga smo upravo juče proslavili – carskim sveštenstvom. Vi ste carsko sveštenstvo i najljepši ukras pred Bogom, miomiris Hristov, zato pazimo da u tom dostojanstvu ostanemo i da se čistimo od grijeha i da se približavamo Bogu svome i da svoje bližnje istinski volimo”. – zaključio je naposlijetku protojerej Jovan Vuković.
Boris Musić
