Novica Đurić: „Kosovo je moje pismo, moj zavjet i svaka rečenica koju napišem“
Čitav život pisca Novice Đurića, predsjednika Udruženja književnika Crne Gore, ovogodišnjeg dobitnika Povelje za životno djelo Udruženja književnika Srbije, prožet je majčinom zakletvom ,,Rana mi kosovskih“, koju nosi još iz njene utrobe.
„Kakvi bi mi bili kada ne bi bili Kosovci. Sve nas je rodila jedna majka, kosovska majka, majka Kosovka. I moja je majka, zaista, bila Kosovka, u svakom smislu te riječi. Bila je mučenica kao sve Kosovke“- kazao je Novica Đurić u emisiji ,,Kosmetska kandila“ Radija ,,Svetigora.
Đurić dodaje da je, duboko svjestan takvog odnosa svojih roditelja prema Kosovu, naslijedio kosovsku tradiciju koja je u kući Đurića bila sveta.
„Moj pokojni đed, Niko, je kosovario po vas bijeli dan. Znao je sve predkosovske, kosovske i pokosovske pjesme. Na štap i koljeno bi stavio kapu sa četiri slova s i govorio kosovsku epiku, pojašnjavajući nam stihove. Moja majka je cijelog svog života nosila crninu. Sve su njene muke bile kosovske. Kosovo je za mene moja majka, zato sam i objavio knjigu ,,Kosovo majko“. Kosovo i ljubav prema njemu je nešto što se nikome ne da i ne može objasniti. Ta kosovska vrelina, ta krv, to se ne objašnjava, to čovjek ili nosi u sebi, nasleđujući od svojih roditelja, ili ne nosi. Kosovo je gen. Ono nije samo najskuplja srpska riječ već i najsvjetlija riječ i najsvjetliji krst na svijetu. Ko ne vidi kosovski krst i njegov sjaj taj se nije imao rašta roditi. Velika je kosovska blagodat ali je velika i kosovska kletva“- oppominje Đurić.
Novica Đurić kaže da on živi na blagodati svojih roditelja, svoje majke koja je pješke odlazila na Kosovo.
„Brže je odlazila nego što se vraćala jer je nosila ljubav prema Kosovu. U svim mojim knjigama poezije i proze Kosovo je moje pismo, Kosovo je moj zavjet i svaka rečenica koju napišem. Sve što napišem je Kosovo. Kosovo nije samo velika pobjeda nad protivnikom i prolivena krv kosovskih mučenika, Kosovo je i svaka travčica i pčelica koje padnu na kosovske božure. Kosovo je neprebolna rana ali i naša radost. Mi smo ti koji ne damo Kosovo. Dok god je Kosovo u našim glavama, mislima, našim riječima, djelima, ono će bibi i ostaće naše. Čovjek nikad ne smije da prizna da nema Kosovo i sve dok je tako daće Gospod i imaćemo ga. Sad Kosovo možemo braniti na taj jedini mogući način. Treba da se sjetimo da su mnoge glave pale za Kosovo kroz vjekove. Ono je bivalo porobljeno ali nikad oduzeto. I u našim knjigama moramo da drugujemo sa Kosovom, da ga temeljimo jer su tamo naše žive svetinje, koje same brane Kosovo i koje su se same odbranile. Te svetinje su stubovi hrišćanstva koje niko ne može da pomjeri i nikada neće pomjeriti, jer u njima sjaji oreol svjetlosti i dobrote Pravoslavlja“- kaže Đurić predsjednik Udruženja književnika Crne Gore.
Novica Đurić kaže da dok god na Kosovu ima i jedan kamen u temelju naših Svetinja, Kosovo neće biti ničije osim Srpske pravoslavne crkve i njenog vjerujućeg naroda, jer naroda bez vjere nema.
„Svi temelji na Kosovu su pravoslavni. Lazar je na Kosovo otišao sa krstom, pričestivši svu svoju vojsku u crkvi Samodreži. Tada je na Kosovu pobijedila Crkva i naš Krst Sveti. Volio bih da budem na Kosovu svaki dan i na svakom mjestu. Kako da izađete iz Gračanice? Kad uđete u Pećku Patrijaršiju opet se rodite…pa odete do Dečana, do Ljeviške, sve je to jedna svetačka, pravoslavna porodica.
Nema mjesta na svijetu na kojem bi se čovjek iskrenije ispričao i isplakao kao na Kosovu. Tamo srce proplače istog trena. Kao narod, mi cijelog života nismo prestali da plačemo i nećemo prestati sve dok Kosovo ne bude naše i mjera i ruka Srpske pravoslavne Crkve koja je toliko vijekova otvarala i zatvarala sve dveri naših pravoslavnih svetinja. Ključ najvećih dveri je kosovski, koji je ključ Srpske pravoslavne Crkve. Mi smo ti koji ulazimo u vječni pravoslavni hram koji se zove Kosovo“- kazao je Novica Đurić.
U emisiji ,,Kosmetska kandila“ Đurić je kazao i da je pjesnička riječ putujuća litija godinama i vjekovima.
„Sve su te litije prethodile našim litijama za odbranu svetinja, u kojima se dogodilo jedno posve novo pravoslavno biće, jedna nova energija u kojoj je među narod Crne Gore, tako sam vjerovao i osjećao, sišao Gospod Bog i predvodio litije sa našim Mitropolitima, blaženopočivšim Amfilohijem i sadašnjim Joanikijem, časnim sveštenstvom, monahinjama, monasima. Mislim da je to nešto što niko nikada neće moći izbrisati iz sjećanja naroda. Pisci su ti koji sve to moraju da utkaju u svoja djela, da bi ta zlatna nit bila ona koja će zanavijek ovjekovječiti naše krsne vhodove“.
Đurić se osvrnuo na to da već drugi praznik Svetog Amfilohija Ikonijskog, drugi imendan našeg Mitropolita Amfilohija, slavimo bez njega, kazavši da se nakon njegovog upokojenja osjeća kao siroče.
„Teć će doći doba u kome ćemo razumjeti kako je svaki dan Mitropolita Amfilohija bio njegov a kako su svi dani bez Mitropolita Amfilohija skoro nevažni. Ja tako osjećam poštujući sve što se danas događa. Kao vjerujući čovjek vjerujem u misiju Srpske pravoslavne Crkve, ljubim svetačke ruke i njima se klanjama. Ali postoji nešto što čovjek ponese sa sobom i čega nikada ne može da se oslobodi. Mitropolit Amfilohije je bio moj duhovni otac i neko ko je bdio nada mnom i mojom porodicom. Osjećam da je i danas tako. Blaženopočivši Mitropolit bio je Božiji dječak, pjesnik sa dušom djeteta. Bio je ikona, što je, i za njegovog života, mogao da vidi onaj ko je htio da vidi. To se sad dobro vidi sa nebesa a prije se nije moglo vidjeti na pedalj od oka. Ostao je u našim srcima kao neko ko se ne da preboljeti ali nas krijepi što smo ga imali za prijatelja, oca, kuma, brata, sabrata, čovjeka koji je, pitajući: ,,Kako ste?“ bio spreman i da čuje odgovori i da pomogne“- kazao je Novica Đurić ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Udruženja književnika Srbije.
Bio-bibliografija Novice Đurića
Novica Đurić, pjesnik, pisac i novinar, rođen je 1956. godine u Drijenku, kod Kolašina (Crna Gora). Predsjednik je Udruženja književnika Crne Gore (2015- ), a bio je i predsjednik Udruženja novinara Crne Gore (2010-2016).
Njegovo stvaralaštvo prevođeno je na ruski, njemački, engleski, arapski, italijanski, bugarski, švedski i makedonski jezik. Pored poezije i proze, Đurić se bavi i pisanjem eseja i kritike.
Bio je glavni i odgovorni urednik ,,Omladinskog pokreta”, Prve crnogorske ilustrovane revije ,,Pokret”, dnevnika ,,Glas Crnogorca”, TV VNS, prvi glavni i odgovorni urednik dnevnih novina ,,Dan”. Obavljao je dužnost šefa dopisništva novosadskog ,,Dnevnika” za Crnu Goru, novinara ,,Večernjih novosti”, ,,Politike”.
Živi i stvara u Podgorici, gdje radi kao novinar ,,Politike“.
Slobodanka Grdinić
