Piše: đakon Pavle Lješković
“Oče đakone, sinoć sam se, gledajući film braće Koen, podsjetio na priču o Robertu Džonsonu , koji je, negdje za vrijeme tridesetih godina prošlog vijeka, prodao dušu đavolu , u zamjenu za umijeće izvanrednog sviranja gitare. Moram ti priznati da se i sam u zadnjih pola godine osjećam kao neko ko je otpao od blagodati i nepomeniku dušu prodao” – govori mi oniži, proćelavi čovjek u kasnim dvadesetim godinama.
Upoznao sam ga na Badnje veče prije par godina. Dok sam hodao ka crkvi Sv. Trojice u namjeri da stignem na ponoćnu liturgiju, zaustavio je svoje taksi vozilo pored mene, insistirajući da me poveze na službu. Od tada sam ga dosta često sretao na budvanskim ulicama i svaki put bi , između ostalog, insistirao da ga pomenem u svojim molitvama. Ostavljao je tada utisak bogobojažljivog mladića, koji se trudi da bude ispravan i da časno zaradi svoju koru hljeba.
Međutim, u jednom momentu kao da je nestao iz Budve, da bi se sada iznenada pojavio, kao potpuno drugačiji čovjek – zamišljeniji, tužniji i bez one radosti koja je isijavala iz njegovih očiju i lica. Priča mi kako je operisao nos i uši a kad bude skupio dovoljno novca ići će i na presađivanje kose. Kako kaže, sve to radi zbog Ukrajinke, koju je upoznao prije godinu dana i sa kojom od tada zajedno živi.
“Starija je od mene čitavih trinaest godina i znam da me zbog veze sa njom gotovo svi osuđuju. Majka stalno plače kad razgovara sa mnom, dok je otac prekinuo svaki naš kontakt još od momenta kada ju je prvi put ugledao. Prijatelji me izbjegavaju, a kolege sa posla mi se podsmjevaju. Znam da bih tu vezu trebao što prije da okončam, ali šta mogu kad je volim”…
Priča mi kako žena sa kojom živi u neblagoslovenoj zajednici pripada nekom istočnjačkom kultu : ” Čim se doselila kod mene, vrlo brzo je stan napunila malenim figuricama idola. Jedna soba služi isključivo za njene meditacije i iz te prostorije se, umjesto tamjana, širi miris ukrasnih štapića. Prije nekih par mjeseci je sklonila sa zida dnevnog boravka ikonu moje krsne slave i krst koji mi je kršteni kum donio sa hodočašća u Jerusalimu” . Kaže da sve to nemoćno posmatra, lišen bilo kakve volje i snage da joj se suprostavi.
Priča mi i kako mu se čini da u firmi jednog imućnog Ukrajinca u kojoj je zaposlena, uglavnom rade ljudi koji su pripadnici pomenutog kulta. ” Osjećam se kao da sam u nekom holivudskom filmu u kojem se prepliću različiti žanrovi – od drame do trilera, sa elementima horora i mističnog. Uz sve to, u zadnje vrijeme sve više sumnjam u to da sam joj jedini i vjerujem da me vara. Gubeći svoje redovne mušterije i ignorišući naloge iz taksi stanice, počeo sam svoje vozilo da koristim za njeno praćenje. Najgore od svega je to što mi je stavila do znanja da me je nekoliko puta primijetila kad sam je pratio, te da je to samo uveseljava i zabavlja. Zbog svega toga postajem sve više paranoičan i anksiozan”!
Dok sam ga slušao, razmišljao sam o tome kako nijedan poznavalac istorije popularne kulture nije povjerovao u to da je Robert Džonson na nekakvoj raskrsnici nedaleko od delte Misisipija zaista prodao dušu đavolu. Međutim, ono u čemu se svi slažu jeste činjenica da je najprije bio poznat kao osrednji gitarista, koji je u jednom momentu nestao sa bluz scene, da bi se posle određenog vremena vratio sa do tada nezabilježenom tehnikom i znanjem sviranja gitare.
Očito da je nešto u njegovom sviranju i svakodnevnom ponašanju uticalo na nastanak priče o prodaji njegove duše nečastivom. Tako se i u ponašanju moga poznanika u odnosu na naš poslednji susret mnogo šta promijenilo, budući da sada odaje utisak čovjeka u čijoj su se duši zacarili nemir, strah , beznađe i uninije. Ono što mi je , takođe, zapalo za oko jeste detalj u kojem po prvi put, pri našem rastanku i pozdravu, nije zatražio od mene da se pomolim za njega. No, to je samo bio znak da se tek sada valja još više moliti Gospodu da ga izbavi iz beznađa i vrati na pravi duhovni put…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Presvete Trojice u Starom gradu u Budvi)
