Božiji mir su riječi praznika Božića – Rođenja Hristovog, a mir Crne Gore su riječi praznika rođenja Mitropolita Amfilohija.
Ako je cilj čovjeka upodobiti se Bogu životom svojim kako nas Jevanđelje Hristovo uči, Mitropolit Amfilohije je upodobio sebe čovjeku Crnogorcu, a Bog je njega kao čovjeka upodobio nama kao Boga, jer smo obezbožili smisao života, skrenuli sa pravog puta, puta koji vodi ka Bogu i dalje ka Carstvu Njegovom vječnom.
Kako zaboraviti učitelja i iscjeljitelja, pitam se? Ovim riječima prenosim i projavljujem osjećanja i misli apostolskih srca koje su po Golgoti tinjale i odjekivale do dana kad se vijest o Vaskrsenju pronijela od anđela Blagovjesnika, preko onih prvih žena mironosica, koje su zbog najhrabrijih srca izabrane, da daju potporu apostolima kao utemeljivačima svega onog što se danas Crkvom može zvati!
Dijete sam bio kad sam ga prvi put vidio, bilo je krajem devedesetih godina. Na prvi pogled bila je to veza djeteta i vladike koje nisam bio svjestan tada, tek ono što se godinama nizalo između njega i mene, dalo mi je da kažem sada, sa ove udaljenosti, da je Mitropolit Amfilohije bio najljepši susret mog zemaljskog života.
Pišem duboko svjestan da nisam jedinka u molitvi koja se rađa iz srca kao osećaj da je on svetitelj našeg doba, kome se vrijedi moliti jer uzvraća na svaki spomen. Njegov grob je živi svjedok, jer je postao hram u hramu koji je on životom svojim gradio.
Svaki ugao ove zemlje svjedoči da je on njen krajugaoni kamen na kome se sagradila i gradi neka nova Crna Gora.
Od mog dolaska u grad Kolašin, po blagoslovu njegovog dostojnog naslednika Mitropolita Joanikija, prođoše dvije godine. Mogu zasigurno reći da je blagoslov udvostručen i da njegov duh i prisustvo blagoslova osjećam kao potporu za dalji rad i napredak u onu mjeru rasta, kojom nas je obavezao kao Hristov vojnik i sluga.
Učeći i trudeći se do kraja opstati, i kad je bilo najteže na strašnom mjestu postojati, sa ciljem ne sebe uzdići nego uznoseći ime Božije, Bog nas uznosi! Tragovi su njegovi čovještvom miomirisani, da nas prate kao dar ljubavi Boga i Božijeg čovjeka.
Nikad nas Gospod nije napustio, znamo da nam je uvijek slao proroke, apostole, mučenike, propovjednike, jevanđeliste i ispovjednike. A poslao nam je i Amfilohija kao jerarha, propovjednika apostola i ispovjednika, u naše vrijeme kao stvarnog i dobrog uzora, na čemu i u čemu treba da počiva ovaj svijet, oslanjajući se na onaj vječni svijet koji se i u ovom prolaznom svijetu itekako mora i može se doživjeti.
Ja sam ga doživljavao kao primjer koji nepokolebljivo treba sledovati jer nam se isto tako davao i daruje dan-danas. Bezbrojni su njegovi plodovi jer su zreli u Duhom Svetom, oplemenjeni tradicijom koja je uvijek bila jedna od temelja duhovnosti a pogotovo u Crnoj Gori. Zato ga s pravom nazivamo svetosavcem i nosiocem Kosovskog zavjeta, ideje koja se temelji na golgotskoj žrtvi dajući ništa drugo do plodove vaskrsenja.
Analizirajući napade i sve one događaje koji su se dogodili u vjekovnoj borbi našeg naroda na prostoru Kosova i Metohije, kao najsvetijeg mjesta srpske istorije i duhovnosti, ništa drugo mu nije preostalo nego da tog mjeseca juna 1999. godine, stane hrabro i smjelo i jedini za Metohiju da se bori. Kad su svi pobjegli on je bio ČUVAR o kog su se lomili.
Osjedjela kosa, osjedela brada kao proroku Mojsiju kad je sišao sa Sinaja i primio tablice spasenja na toj Svetoj zemlji, potvrdu da patnje i stradanja čekaju narod naš i pustinja bezizlazna ako ne nađemo put pokajanja. Slike Kosovskog raspeća, potraga za mučenicima naroda prognanog sa vjekovnih ognjišta, koji traži da se domogne Nojeve barke, nalazio ih je on preklane i zaklane kao jaganjce. Opojašivši i sahranivši savjete je davao i sabirao što se sabrati moglo a sa ranama u srcu. Kako drugačije da se podnesu ti događaji stradanja, koji i na slikama ulivaju strah da ti se zaledi krv u žilama?! Molitvom dobijen od svoje majke Mileve, molitvom rođen na praznik Božić, naučen kroz život sveštenika i monaha da je molitva oružje i najjači štit protiv svake tame i vlasti ovog svijeta.
„Nek se gordi ovaj vijek nad svim vijekovima” kako Lovćenski Tajnovidac kaže, jer ga ovaj Božiji ugodnik svojim svetim imenom i žrtvom obilježi. Od mora do stjenovitih planina Crne Gore, preko ravnica i dolina mostove porušenih strana koje je riječju blagoslovene molitve spojio svojim liturgijskim dolascima u narod, trudeći Boga ponizan da mu milostivi volju jer do tada, na takav način njegovi Crnogorci, niti su umjeli, niti su mogli. Sabraše se monasi i sveštenici oko crkava i manastira svetih, kao angeli da im broja nema u obnovi Zetske Svete Gore, vrha Rumijske crkvice, kapela Lovćenskih, Stanjevića, Prevlake, Podmaina, Morače, Pipera i Ostroga, Župe Nikšićke, Ždrebaonika, Duge, Duljeva i Ćirilovca. Krsnom silom velelepni hram građaše i podiže ga u slavu prvog srpskog kralja i mučenika, da nam svijetli na putu i odbrani vjere pravoslavne, Svetog Jovana Vladimira. Kao krune graditeljstva da se domogne Solomonu, epohalno gradi Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, neimarstvo postaje obnova tradicije predaka da ko crkvu diže njega Bog podiže! Učeći se tragom svojih prethodnika, molitvom sa Bogom donosi nam svetost Lovćena kao prorok ričući u pustinji neistomišljenika. Vladiku Rada svecem pred Bogom i ljudima je projavio jer se svecem pred Bogom i ljudima najavio. Luča svjetli i neugasiva je jer je Vaskrs nosi i pronosi, Praznik koji je iznad svakog Praznika, Ime koje je iznad svakog imena javljenog u Ovaploćenju kroz projavu Logosa Sina Božijeg.
Nama zaboravljenog Isusa Hrista, Amfilohije javlja u slatkoj vodi, riječju živog izvora, Tihog i Besmrtnog učitelja. Rasplamsava kao žar u vatri i neugasivo diže do visina Nebeskih da nas grije i vjeru krijepi u danima tuge, patnje i bola koja dolaze i prolaze. Nama ljudima je svojstveno u stradanjima živjeti, muke trpjeti a umrirnjem vasrskrsnuti. I sve nas je to naučio i zaručio kao sinove vječnog Carstva nebeskog, neprilaznog i darivanog onima koji ljube ime Hrstovo. Gdje je mudrost i nada, ljubav i vjera? Kako da se nje naučimo, kako da je pronađemo, kako da je živimo i kako da je osjetimo? Samo u Hristu Gospodu, samo od Njega da se učimo, Njemu da se nadamo, Njemu sav život da predamo, samo Njemu da vjerujemo. Zar se nije Mitropolit Amfilohije Hristom umudrio, Hristom nadao, Hrista jednodušno ispovjedao i ljubio, i samo Hristu vjerovao do smrti. Gdje je smrt? Gdje je pakao? Nema ih. Grobnica je pusta, razvaljen kamen od groba i samo povorka ka grobu hita da pronađe i vidi anđela, i reći će im ,,Nije ovdje vaskrsao je”.
jerej Dejan Tomović
paroh kolašinski
