”Vijesti” su 24. februara objavile tekst koji se bavi porastom religioznosti u crnogorskom društvu: ”Kako smo spoznali Boga: Dramatične promjene po pitanju religije u Crnoj Gori u posljednjih 30-ak godina”.
Po meni, sam naslov, ali i pristup i sadržaj, zaslužuju komentar. I to, uz sve uvažavanje novinara koji su radili prilog – onaj negativan. I ja ga pišem sedam dana poslije objavljivanja pomenutog teksta, pošto sam pustio da slegne prašina prvih utisaka. Najprije, negativan je naslov koji čitaocu sugeriše dramatiku društvenih promjena, onu kakva se pominje i izgovara (u ovdašnjem novinarskom štivu) samo onda kada je u pitanju neka dekadentna ili prijeteća pojava, opasna po građane. Takvo nešto ne odgovara tradicionalnom prisustvu religije u istoriji Crne Gore, a ni njenom značaju u formiranju kulture i identiteta svih naroda koji ovdje žive. Neumjesna je pomenuta ”dramatika”, ali i blaga ironija u intonaciji rečenice da je naše (s)poznanje Boga ”od juče”. Ono što se ispod naslova zbiva nije ništa primjerenije od njega samog.
1. Ovo analiziranje crnogorske religioznosti počinje sa poređenjima sadašnjeg stanja i onog od prije 30 godina, i to će se pokazati polaznom tačkom slikanja pomenute ”dramatike”. E sad, da se radi o istraživanju upotrebe mobilnih telefona ili društvenih mreža, satelitskih TV signala ili automobila sa automatskim mjenjačem, onda bi hronološka referenca 90-ih godina 20. vijeka bila sasvim umjesna. Jer nabrojani tehnološki fenomeni ili prije toga nijesu postojali u Crnoj Gori , ili ih je bilo u početnim tragovima. Međutim, ”mjeriti” prisustvo religije u ovom podneblju tako kratkim vremenskim metrom može samo neko ko očigledno nije htio ili umio da dođe do objektivnog uvida. Čitaocima ovog mog osvrta ostavljam da sami prosude ko je za to odgovoran, istraživači iz Njemačke ili ”Vijesti” koje su nam to prenijele u ovoj formi? Od kada postoje tragovi ljudske civilizacije na prostoru današnje Crne Gore, ili – nešto kasnije – od kada postoje oblici države pod domaćom, slovenskom upravom, pa sve do danas, mi gotovo da ne znamo za društvo ili spomenike njegovog postojanja, koji nijesu imali religiozan iskaz. Pa sad vidite u kakvoj su ”dramatičnoj” nesrazmjeri svi ti milenijumi antičke, srednjovjekovne i novovjekovne religioznosti ovdje, sa pokušajima da se taj fenomen sagleda iz perspektive od nekakve tri decenije?
2. Uz sve počasti kreatorima WVS mape i autorima kategorizacija koje nam ona prikazuje, moramo primijetiti da je, u najmanju ruku, istraživački neobjektivno donositi validne zaključke samo na osnovu ”tri talasa”. Bar kada je riječ o vjekovno valovitom duhovnom i kulturnom moru, kakva je Crna Gora. A to da protestantski svijet karakteriše racionalizam, sekularizam i samoizražajnost, dok islamske zemlje obilježava veća vezanost za tradiciju, pa valjda smo znali i bez ”dramatičnog” prikaza WVS mape? I valjda mi u Crnoj Gori imamo neku svoju duhovnu prepoznatljivost, koja nas lišava potrebe da budemo (na silu) ugurani ”ili u Skandinaviju ili u Saudijsku Arabiju”? A teško se oteti utisku da je izabranom sagovorniku (komentatoru istraživanja) ”Vijesti” baš to bila namjera. To je svojevrsna ”Prokrustova postelja” u koju neko trpa fenomen religioznosti u Crnoj Gori, a naročito Srpsku pravoslavnu crkvu. Ili ćete ličiti na simpatične protestante sa sjevera Evrope, ili ste nalik srednjem vijeku i Srednjoj Aziji. Trećeg, za nas, nema.
3. Baš u tom pravcu treba razumjeti i raspeće ”između skandinavskih zemalja na jednoj i Zimbabvea, Turske i Irana na drugoj strani” na koje Crnu Goru zakiva psiholog i komunikolog Radoje Cerović, odgovarajući na pitanje novinara da prokomentariše WVS mapu. I Cerović govori o ”dramatičnom” padu sekularno-racionalnih vrijednosti s početka 21. vijeka, ali nigdje drugdje nego eto baš u Crnoj Gori! A ja ovo reagovanje pišem upravo zato što mislim da nije u redu praviti se slijep pred činjenicom da brojni naučnici konstatuju opštu ”desekularizaciju svijeta”, cijelog svijeta – upravo u periodu kraja 20. i početka 21. vijeka (o tome sam pisao ovdje prije dvije godine). Pa kad čujete jednog Pitera Bergera kako kaže da je ”religiozni impuls, traganje za smislom koji transcendira ograničeni prostor empirijskog postojanja u ovom svijetu – nepromjenjiva konstanta ljudske egzistencije” – onda vam sva nagađanja o socio-ekonomskim razlikama, (ne)povjerenju u institucije, devastaciji obrazovnog sistema … kao razlozima pojačane religioznosti čovječanstva u 21. vijeku, nekako ”dramatično” padaju u vodu. Zar ne? Ili da prihvatimo Cerovićevu tezu da se cio svijet (danas dobro povezano ”globalno selo”) okreće religiji iz jednih, a Crna Gora, usred toga svijeta, iz nekih, sasvim drugih razloga?
4. Nadalje, Cerović konstatuje da je povratak religiji u Crnoj Gori, između ostalog, uzrokovan ”istorijskim nedostatkom stabilnih i kredibilnih institucija društva”, zatim ”dugom istorijom oslanjanja na ”neformalna pravila” (kakvo je ”kodeks časti”)… Pa čekaj, ako imamo ”istorijski nedostatak institucija društva” – kako smo onda mogli opstati kao društvo, kao emancipovana zajednica? Cerović neće da kaže, iako to dobro zna, da je upravo Crkva predstavljala autentičnu i civilizovanu društvenu instituciju koja je, silom prilika, zamjenjivala sve druge, i koja je u novom vijeku ovdje upravo porodila i utemeljila institucije države. Zato, odnos prema religiji, u tom pogledu, ne može biti ”povratak” ili nekakav ”korak nazad” za nas u Crnoj Gori, nego oslanjanje na nešto provjereno, sigurno, makar bilo definisano i kao pretpolitičko. Nije li ”duga istorija oslanjanja na neformalna pravila” (”kodeks časti” vidim kao vrijednost proisteklu iz duhovnog nasljeđa) upravo preduslov opstanka humanosti (čojstvo, junaštvo…) na ovim prostorima? Šta je tačno ”dramatično” u tome što ovdašnje građanstvo, ispod naslaga institucija i naslova kompromitovanih najprije jednopartijskom, a potom i tranzicionom politikom, prepoznaje one vrijednosti koje su ovu zajednicu održale u životu i čovječnosti?
5. Meni se čini da ovaj tekst u ”Vijestima” nije pisan ni zbog nauke, ni zbog opšte religioznosti, nego zbog medijskog napada na ugled koji SPC ima u društvu, i koji je toliko očigledan (i sa i bez brojnih anketa, koje sve govore jedno isto) da mnogima bode oči. Imam i argumente za to:
Koliko ja znam, osnovna novinarska pravila objektivnosti predviđaju da moraš naći načina da uključiš stav onoga o kome pišeš tako iscrpnu analizu. A ovdje SPC nije pomenuta uzgred, nego je prikazana kao ”glavni negativac” pripovjetke. Čak i da se radilo načelno o pitanju religioznosti u CG bilo bi na mjestu da se napravi prostor da o tome kažu nešto i predstavnici crkava i vjerskih zajednica. A ako je to diskutabilno i ako nije obavezno, onda je sigurno van svake sumnje da je tekst koji kleveće SPC za neplaćanje poreza (notorna neistina), za manipulaciju mentalno oboljelim licima (veoma uvredljiva neistina) za vojno-obavještajni rad (politikantska neistina) morao imati i neki kontrastav. Ovdje se uredništvo ”Vijesti” ogriješilo ne o crkvene, nego o novinarske zakone, ostavljajući na brisanom prostoru samog g. Cerovića da priča neistine o SPC. Neko bi mogao pomisliti kako mi iz Crkve hoćemo da određujemo naslove i sagovornike uredništvu ”Vijesti”. Ne. Mi samo reagujemo na tekstove koji su (ružno) pišu o nama, a bez nas kao sagovornika.
Lično, ne bih imao čime da pohvalim pomenutu političku ”postkomunističku tranziciju” u Crnoj Gori. Prepuna je nedosljednosti i nepravde. Ali jedno je sigurno: bila je manje nagla i puno pravednija od one komunističke, čija je revolucionarna krilatica bila: ”po kratkom postupku”. No, kako nema društvene tranzicije koja ne donosi stres i nesigurnost, nije mi jasno šta je loše u tome što se zajednica jednim dobrim dijelom vratila tradiciji i kolektivnom? Da li je problem u tom ”povratku”, ili u činjenici da je to ”tradicionalno i kolektivno” u našem slučaju pravoslavno (najvećim dijelom srpsko, svetosavsko i kosovsko-zavjetno), a ne protestantsko, skandinavsko?
Veliki sam poštovalac i protestantskog i skandinavskog, ali se pitam: kad smo se dogovorili da našu tradiciju i kolektivno pamćenje (takve kakvi jesu) zamijenimo tuđim? Ili: šta u evroatlantskim integracijama traže tolike neprotestantske i neskandinavske kulture, odavno integrisane u EU i NATO? Za Cerovića, očigledno, nema dileme: uzalud nam digitalizacija, savremena komunikacija, sve dok se vraćamo sopstvenoj tradiciji. Ili sam nešto propustio?
6. SPC ”koristi društvene probleme (nejednakost, korupcija, slabost institucija) kako bi privukla mlade”! To kaže g. psiholog i komunikolog. Imam nekoliko ozbiljnih pitanja povodom ove njegove konstatacije. Prvo – treba li Crkva da čeka da neko drugi, nekada, riješi te probleme, pa da tek onda, uz dozvolu institucija sekularnog društva (koje se, gle čuda, temelji na slobodi propovijedi i odvojenosti Crkve od države u organizaciji i djelovanju) ona počne da misionari? Drugo, da li je Gospod Isus Hristos, sa svojim apostolima, propovijedao svoju Istinu o životu u okolnostima koje su bile pošteđene ovih pobrojanih društvenih problema? Treće, da li iz odričnih odgovora na prethodna dva pitanja proizilazi da Crkva (kao uostalom i svi drugi propovjednici duhovnih vrijednosti) zloupotrebljava te probleme, ili naprotiv ona djeluje uprkos njima, protiv njih, zagovarajući nešto što je iznad svega toga?
Cerović se nije štedio da u negativnom svjetlu prikaže sve utvrđene forme crkvene komunikacije i da upozori na njihovo štetno dejstvo na svijest pojedinca i kolektiva, ali je iz univerzalnih tokova crkvene misije, naglašeno izdvojio ulogu SPC u Crnoj Gori, za koju kaže da joj je država ”namjerno i svjesno” prepustila svoj prostor djelovanja. Koji prostor? Slobodnog kretanja? Slobode javnog govora? Mogućnosti humanitarnog rada? Zakonom zagarantovane mogućnosti osnivanja crkvenih škola? Oslobođenja od poreza za one teme u vezi kojih porez ne plaćaju ni druge vjerske organizacije? Dakle, koji to državni posao danas u Crnoj Gori obavlja SPC?
Evo da uzmemo najčešće zloupotrebljavani i pogrešno interpretirani slučaj: da li je deklarisanog vjernika SPC i tada honorarnog nastavnika Cetinjske bogoslovije, dr Zdravka Krivokapića, za mandatara Vlade Skupštini CG predložio tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ili iguman nekog manastira? Da li se taj predlog Skupštini desio poslije konsultacija u nekom konaku ili poslije razgovora u predsjednikovom kabinetu? Koji je detalj u novijem političkom i parlamentarnom životu Crne Gore neustavno ili protivzakonito zamijenjen crkvenom aktivnošću? Niti jedan komunikolog na svijetu, pa ni g. Cerović, ne može dati odgovor na ova pitanja.
Međutim, to ga ne sprečava da nagađa i mitologizuje svoja anticrkvena ubjeđenja. Onda kada kaže da Crkva ne plaća porez, i da njeno finansijsko poslovanje nije transparentno, on ne govori istinu. A na neistinama teško možemo doći do dobrih analitičkih pretpostavki. I opet ću prozvati novinare: ako nije bilo prostora ni potrebe da neko kontaktira računovodstvo Mitropolije, ”potvrdu” Cerovićeve teze o neoporezivosti Crkve ”Vijesti” su mogle dobiti od nadležnih državnih službi. Ali, i to je izostalo. Po meni, izostala je i urednička opreznost prema nekim stavovima kojima Cerović ulazi u zonu klevetanja i širenja mržnje:
Kako je čitav ovaj razgovor Cerovića sa ”Vijestima” bio prožet nenaučno postavljenim rivalitetom između religije i nauke (pogotovo disciplina prirodnih nauka), pitam se, ima li iko naučne dokaze za ”obavještajni i vojno-propagandni” rad Crkve? Zatim, koliko nepoznatih ima jednačina o ”tajnom i neprimjerenom” djelovanju Crkve? I na kraju, kojoj to onda ”religiji” pripada ovakvo Cerovićevo kazivanje, sa gotovo dogmatskim uvjerenjem da je istina ono što ničim nije dokazivo?
