Otkada su zapisani prvi biblijski stihovi, iako sami po sebi predstavljaju duhovno i umjetničko djelo, istovremeno su inspirisali druge autore da se taj biblijski sadržaj izrazi novim djelima umjetničke vrste. To umjetničko umnožavanje biblijske poruke dešavalo se kako unutar razvojnog puta same Biblije (starije knjige su bile nadahnuće i povod da nastanu mlađe; Stari zavjet je bio preduslov da nastane novozavjetno jevanđelje), tako i izvan njega, u koncentričnim krugovima od bogoslužbenih potreba onih koji su Bibliji vjerovali, do onih koji su joj se čudili i divili, do pitanja i negacija onih koji su u nju sumnjali. Nema vijeka ni epohe, u čijem toku nije bilo umjetnika inspirisanih biblijskim temama. Likovna, muzička, a kasnije i dramska (u njoj filmska) umjetnost donijeli su nisku nezaboravnih ostvarenja koja spadaju u ono najznačajnije što je ljudski duh ikada stvorio. Hramovi, ikone i freske iz antičkog, srednjovjekovnog i novovjekovnog doba. Umjetnički komponovane note i uz njih sročene strofe, od Davidovih psalama do pop i rok hitova savremenog doba. Poeme, romani i filmovi koji nastoje da nam prenesu Božiju riječ. I sve tako, od nepoznatih genijalaca koji freskopišu manastirske zidine, preko Mikelanđela, Direra do Mel Gibsona i modernih dramskih umjetnika.
I kod nas, kao i svuda u svijetu, Biblija je inspiracija za većinu ostvarenja koje smatramo značajnim: od kamene plastike i spomeničkih ostataka u Duklji i na Zlatici, preko Miroslavljevog jevanđelja i Jefimijine Pohvale knezu Lazaru, do Gorskog vijenca i Luče mikrokozma Mitropolita Petra Drugog Petrovića, i književnog opusa Mitropolita Amfilohija. Zato slobodno možemo reći da ovdašnja umjetnost i faze njenih vremenskih mjena (ovdje je pojam „razvoja“ ili „napredovanja“ diskutabilan) u potpunosti korespondiraju sa svjetskim tokovima podražavanja Biblije, njenih istina i pitanja. Otuda je umjesno, poslati poruku iz ove provincije, kako nam se doima neko umjetničko ostvarenje koje gleda cio svijet. Drugi razlog je taj što je svijet bukvalno svuda oko nas, i u „realnom vremenu“ možemo pratiti ono, za šta je našim precima trebalo da prođu mjeseci ili godine prevođenja, adaptacije, pošiljki, kako bi ugledali ono što su njihovi savremenici u svijetu odavno vizuelno konzumirali. Da dodamo i to, kako za nas ovdašnje više nije moguće da postoje stvari u svijetu umjetnosti, koje nikada nećemo moći vidjeti, da li zbog geografske udaljenosti ili intelektualnih i jezičkih barijera.
Zbog svega toga usuđujem se reći, nakon pet odgledanih sezona serije Izabrani (The Chosen) kako prisustvujemo otkrivanju umjetničkog djela ravnog najvećim dometima onih genijalaca koji su se vijekovima unazad trudili (slikarski, vajarski, književno, muzički…) da nam prikažu i približe ličnosti Bogorodice, Gospoda Isusa Hrista i njegovih apostola. U stvari, sva ta tematska reprodukcija imala je za osnovni cilj da Božiju riječ i Božije lice, izrazi u „svom vremenu“ (dakle, svakom vremenu) isto onako kako su ih izrazili ljudi koji su napisali biblijske stranice. U tom smislu, praktično, kao i kod svakog uspjelog djela, i ne postoji puka reprodukcija, nego uvjek novo oživljavanje onoga što je prvi, primarni stvaralac htio da nam poruči. Na crkvenoj službi je svaka propovjed na jevanđelski tekst, svako pjevanje drevnih crkvenih pjesama, svako gledanje ikone ili freske davno nastale – jedan sasvim novi stvaralački čin, u kome (po opšteprihvaćenoj definiciji filosofa i teoretičara umjetnosti) pored autora učestvuje i onaj ko prepričava, interpretira ili ponavlja (čita, gleda, sluša).
Zato je legitiman svaki pokušaj, kojih je bilo i kojih će biti, da se Biblija opet, nanovo, kaže i protumači novom pokoljenju. Neki od tih pokušaja neće dati puno ploda, a neki baš hoće. Hoće, jer je Bogu ugodno da svako pokoljenje, u okvirima svoga shvatanja i izražavanja, dobije svoj pogled na vječite istine otkrivene u Svetom pismu. E pa serija Izabrani predstavlja mikelanđelovski, davinčijevski ili njegoševski uradak 21. vijeka. Radi se o maksimalno dobrom ostvarenju u pogledu razotkrivanja tema Biblije – današnjem čovjeku. Gluma izuzetna, uz nesvakidašnji odabir glumaca koji svojom pojavom dočaravaju antropološki i etnološki ambijent novozavjetnih događaja. Scenografija – neprevaziđena, sa detaljima koji dočaravaju svaki momenat do koga je došla biblijska arheologija i uporedna istorija svih onih naroda (Rimljani, Grci, Judejci…) čija je sabirna tačka antička Palestina. Psihološki profil uloga i slojeviti scenario razrađuju kanonski biblijski tekst u hiljadu novih dimenzija, od kojih gotovo ni jedna jedina ne izlazi iz okvira njegovog ortodoksnog tumačenja (a ono nikada nije bilo skučeno, ni jednosmjerno). Ako i ima poneki trenutak u kom je naglašena neka isključivo protestantska ili rimokatolička interpretacija jevanđelskih izvještaja (a takvih je trenutaka zbilja malo) pravoslavnom gledaocu to ne može smetati niti „pokvariti“ umjetnički doživljaj ovog ostvarenja. Jednom riječju, reditelj serije, gospodin Dalas Dženkins je suvi genije. Ili po tome što je sam inicirao i rediteljski vodio ovaj projekat, ili po tome što je okupio i usmjerio tim ljudi (očigledno vrhunskih znalaca svoga posla) da urade ovo što se može vidjeti u pet, do sada prikazanih, sezona pomenute serije.
Serija Izabrani kao rukom odnosi razdaljinu epoha između savremenog gledaoca i apostolskog vremena, i vješto nas uvlači u svaki intelektualni i emotivni drhtaj kroz koji prolaze biblijske ličnosti. Na tragu Gibsonovog filma Stradanje Hristovo, i ovo ostvarenje nas uspješno vraća u neizvjesnost prihvatanja i razumijevanja Hristove propovjedi, u nejasno i dramatično iščekivanje Hristovog trijumfa, koji se pred očima Njegovih sljedbenika pretvara u neviđenu tragediju, protkanu izdajom, ljubavlju, strahom… Ličnosti ljudi koje danas slavimo kao svetitelje i utemeljivače Crkve, u ovoj su seriji prezentovane kao ljudske, kolebljive, nemoćne – ali pune vjere i ljubavi prema Onom ko im otvara nove vidike. Negativne biblijske ličnosti takođe su nam približene tako majstorski, da se u njihovim dramama i lutanjima, pogrešnim izborima i duhovnom sljepilu, može, hipotetički, pronaći svaki od nas. A to je – ako je umjetnost učiteljica istine i života – vrhunska pedagogija ove serije. Konačno, njen najveći domet je jasna poruka izražena u samom njenom naslovu. Svi smo mi, ma kako živjeli i shvatali ovaj život, najprije izabrani (od strane nekog drugog, većeg od nas) da ga živimo. A svaki naš uspjeh na putu boljeg razumijevanja smisla života i jasnijeg viđenja Boga, svaka pobjeda naše vjere, opet ima duboku vezu ne toliko sa našom voljom, koliko sa Božijim izborom na koji mi trebamo i možemo da odgovorimo.
Izvor: „Žurnal“
