Na Vidovdan, kada naša Sveta crkva proslavlja Svetog mučenika Kneza Lazara i svete srpske mučenike, odslužena je Sveta liturgija kojom je načalstvovao protojerej Igor Balaban. Proti Igoru sasluživali su protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji: Mihailo Vuković klirik Eparhije Žičke-protonamjesnik užički, Branko Vujačić i đakon Vedran Grmuša.
Prota Igor Balaban započinje svoje praznično slovo govoreći o spomenu na kneza Lazara i one koji su stradali s njim u Boju na Kosovu 1389. godine, kao i na mučenika Vida i Svetog proroka Amosa, kao i na spomen srpskih patrijaraha Jefrema i Spiridona.
U daljem obraćanju prota Igor daje osvrt na pročitano jevanđelsko začalo, citirajući riječi Gospodnje upućene svojim učenicima: „Ko vas ubije, misliće da Bogu službu čini.” On objašnjava da progonitelji ne ubijaju Hrišćane zato što su pobožni, već zato što vjeruju da su Hrišćani daleko od Boga i da je njihovo ubistvo usluga Bogu. Ovaj paradoks se primjenjuje i na Svetog kneza Lazara i njegove hrabre ratnike koji su prošli kroz ovakvo stradanje.
On u nastavku akcentuje da Bog jevanđelsku istinu i blagu vijest ne širi i ne objavljuje silom i mačem. On ističe da je svijet svakako već prepun nasilja i tirana koji vjeruju da će njihova prolazna moć ostaviti trajan trag. Citira izreku da „Kome zakon leži u topuzu (sili), tragovi mu smrde nečovještvom“ sugerišući da bi Bog kada bi vjeru u njega utvrđivao strahom i silom bio gori od zemaljskih tirana kada bi djelovao na taj način.
Prota Igor pojašnjava da Bog traži od čovjeka da bude vjeran, a ne nevjeran, da ne odustaje od Njega i vjere ni po cijenu života, ali, da istovremeno nikada ne nanosi zlo onima koji ga proganjaju. On kaže da bi hrišćani trebali biti spremni prije da izgube glavu nego da poreknu Hrista, ali da nikada ne bi smjeli da čine štetu svojim progoniteljima. Ovaj princip je osnova mučeništva Svetog kneza Lazara.
U drugom dijelu pastirskog slova prota Igor opisuje kako je Lazarova težnja za istinskom duhovnom slobodom i Carstvom Božijim i neprolaznim kroz vjekove donosila velike plodove, dajući primjer generacijama koje su došle i koje su se borile za slobodu između ostalog i u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Citira stihove iz tradicionalne pjesme ,,Zemaljsko je zamalena carstvo, a nebesko je uvijek i dovijeka” po kojima i Sveti knez Lazar odlukom da položi život svoj sa bližnje svoje zapravo se odlučuje za vječno nebesko carstvo – Carstvo Božije a ne za privremeno zemno carstvo. On u nastavku pojašnjava da je ovo parafraza učenja Gospodnjeg u kojem Gospod eksplicitno navodi da nema čovjek koristi ako zadobije i cio svijet, a izgubi i naudi onome što je najpretežnije, a to je duša.
Lazarev izbor da položi svoj život u odbrani naroda i vjere je ispravan izbor koji je sačuvao srpski hrišćanski identitet i koji je postao primjer i obrazac svim naraštajima.
Zbog te istine je stradao i Sveti car Lazar. Ta borba za duhovnu slobodu donijela je velike plodove posle mnogo vijekova, nažalost, i u borbi za tjelesnu slobodu. Nije bilo lako, ali je inspirisala upravo ta duhovna borba, Svetoga kneza Lazara. Inspirisala je i one junake koji su u Balkanskim ratovima, u Prvom svjetskom ratu oslobađali poslije sve ove krajeve od viševijekovnog okupatora. Ali šta je dakle bilo u njenoj podlozi? Šta je bila osnova toga oslobođenja? Mogao je knez Lazar prihvatiti tuđu vjeru i da kaže savome narodu: Narode dragi, nema nam druge, velika je sila pred nama. Dajte da sačuvamo, ja ću ostati vaš vladar, neću više biti Lazar, ali ću ostati vaš vladar i živjećemo ravnopravni u toj velikoj imperiji, caravini koja hoće da nas porobi. Nećemo više biti tlačeni. Međutim, nije tako Lazar postupio nego je rekao, kako narodni pjesnik kaže: ,,Zemaljsko je zamalena carstvo” Lazar rizikuje svoje zemaljsko carstvo i u ime čitavoga naroda našega pravi taj izbor i kaže: ,,Nebesko (carstvo) je uvijek i dovijeka!”” – poručio je prota Igor.
Prota Igor je napravio paralelu sa žrtvom predaka koji su kroz dugu istoriju žrtve i stradanja stameno i nepokolebljivo podnosili glad, žeđ, ropstvo i krvarenje bez odricanja od svoje vjere – sa laganim kompromisima koje smo imali priliku vidjeti u današnjim vremenima kada su ljudi zazirali od Crkve i vjere radi toga da sačuvaju posao ili platu. On kritikuje stav koji se ogleda u tome da vole i ispovijedaju Boga „u svojim srcima“ ali zapravo nisu voljni da svoju vjeru pokažu kroz djela. Govori o zabludi koja se plasira kroz mnoge krugove ideološke i medije prosutna kao zamjena teza, a to je da Srbi slave poraz na Kosovu. Objašnjava da je važno to što su mučenici i stradalnici kosovski ostali zapamćeni kao mučenici i svjedoci vjere, baš kao što su to Sveti Georgije pobjedonosac i Sveti Dimitrije, i da je Lazarevo mučeništvo posebno u smislu njegovog svjedočenja tvrde Božije vjere i ljubavi za otačastvo i bližnje što je eklatantan primjer svim naraštajima, jer ono što zapravo živa Crkva slavi i proslavlja jeste mučeništvo.
Prota Igor je završio svoje pastirsko slovo molitvom u kojoj se moli da narod Lazarev od Svetog kneza Lazara nauči pouku i da nas Bog primi kao svoje vjerne sinove i kćeri u Njegovo carstvo – carstvo koje je vođeno ljubavlju, a ne silom, carstvo Oca, Sina i Svetog Duha.
Tekst, foto: Boris Musić
