Na deset nedjelja pred Vaskrs, tj. u prvoj nedjelji pripreme za dan Vaskrsenja Hristovog – služena je Sveta liturgija u Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom.

Evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Jovan Radović, uz sasluženje protojereja Mirčete Šljivančanina starešine crkve, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i Dragana Stanišića, protojereja Blaža Božovića i đakona Luke Pavićevića; dok je molitveno učestvovao prota Milun Femić.

Na liturgijske vozglase odovarao je hor Sveti Sava, rukovođen horovođom Snežanom Popović, dipl.teologom.

Tokom Liturgije poučnom besjedom, sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Radović:

„Današnja nedjelja u crkvenom poretku naziva se Nedjelja o mitaru i fariseju. Sveta crkva, kao dobra i milostiva majka, ustanovila ju je kao uvod i pripremu za sve ono što nas očekuje u vremenu pred nama. U Crkvi ništa ne biva slučajno: sve ima svoj početak, svoj tok i svoje ispunjenje, a kruna svega jeste, priprema za Sveto pričešće. Ta priprema je oduvek podrazumevala post, molitvu i ispovijest. Zato Crkva već tri nedjelje prije početka Vaskršnjeg posta uvodi tzv. duhovni post, da bismo se na vrijeme i ozbiljno pripremili za taj najuzvišeniji, najsvetliji i najčudesniji period našeg spasenja.

U današnjem Jevanđelju čuli smo kratku, jasnu i veoma duboku priču o mitaru i fariseju. Dva čovjeka ušla su u hram da se Bogu mole: jedan farisej, drugi carinik. Gospod Isus Hristos, prije gotovo dvije hiljade godina, uzima za primjer upravo njih dvojicu — jednoga koji je u očima naroda bio najpoštovaniji i drugoga koji je bio najprezreniji.

Fariseji su bili ljudi koji su najbolje poznavali obredni, starozavjetni Mojsijev zakon. Voljeli su prva mjesta u hramu i da se javno mole kako bi ih ljudi vidjeli. U Jevanđelju čitamo da ih je Gospod devetnaest puta ukorevao, nazivajući ih licemjerima, upozoravajući da se čuvamo farisejskog kvasca.

S druge strane, carinici su bili najomraženiji ljudi u narodu. Skupljali su porez za rimske okupatore i često uzimali više nego što je bilo propisano, zbog čega su se bogatili na račun sopstvenog naroda. Iako imućni, bili su prezreni i odbačeni.

Zašto Gospod uzima baš njih dvojicu kao primjer? Da bi nam pokazao da su ljudska mjerila varljiva. Mi sudimo po spoljašnjem izgledu, ali ne vidimo srce i unutrašnjost čovjeka.

Farisej stoji napred u hramu i govori: Bože, hvala ti što nisam kao drugi ljudi — razbojnici, nepravednici, preljubnici, ili kao ovaj carinik. Postim dva puta nedjeljno, dajem desetak od svega što imam. On nije došao da se moli, već da se pohvali pred Bogom svojim vrlinama. A carinik, stojeći izdaleka, ne smije ni oči da podigne ka nebu, već udara u prsa i govori: Bože, milostiv budi meni grešnome. I upravo taj, po ljudskim mjerilima prezreni čovjek, izlazi opravdan pred Bogom. I u suštini, fariseju Bog i ne treba. On je sam sebi bog, sam sebi dovoljan. On je došao u crkvu da kaže: Bože, hvala ti, ali u stvari da poruči da je on sam kao bog. Sebe smatra božanstvom, jer, kako rekosmo, njemu Bog nije potreban.

Nasuprot njemu, vidimo u jednom ćošku hrama carinika, čovjeka koji je bio među najprezrenijima u jevrejskom narodu. Kaže Jevanđelje da on nije smio ni oči da podigne ka nebu, nego je udarao sebe u prsa svojom rukom, što je oduvjek bio znak pokajanja, i govorio riječi: Bože, milostiv budi meni grešnome. Kakve čudesne riječi, izgovorene prije više od dvije hiljade godina! Te riječi su postale temelj najveće molitve Istočne hrišćanske crkve: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga.

I Gospod nam ovom pričom poručuje kako da dočekamo post koji nam dolazi, kome se već sada radujemo i o kome već sada razmišljamo kako ćemo ga provesti. On nam otkriva da je osnovna vrlina koju treba da zadobijemo u svom životu, a posebno u vrijeme posta, upravo smirenje, smirenost i uviđanje sopstvenih grijehova.

Nije slučajno što ćemo se tokom cjelog posta moliti riječima: Gospode, daruj mi da uvidim svoja sagriješenja. Jer čovjeku nije lako da vidi sopstvene grijehe. Ako nas ne obasja blagodat Božija, ako se srce naše ne prosvjetli, mi to ne možemo. Kao što tek kada svjetlost uđe u zamračenu sobu počinjemo da vidimo prašinu i nečistoću u njoj, tako i svjetlost Božija, kada se dotakne našeg srca, otkriva nam naše padove i slabosti.

Sam Gospod kaže u Svetom pismu: Nisam došao da zovem pravednike, nego grešnike; ne zdrave, nego bolesne. Zato On i izobličava fariseje, jer su oni sebe smatrali pravednima. A pravedan je samo jedan — Bog. Nema čovjeka koji živi, a da ne griješi, ni na zemlji ni pod nebom.

Zato nas Sveta crkva, kao dobra i milostiva majka, kroz ovu priču danas poučava i upozorava da se najviše čuvamo jedne stvari u svom životu, u svojim molitvama, u svakodnevnom hodu i djelanju — gordosti. Jer gordost je najveći grijeh na zemlji: ona je anđela svjetlosti učinila satanom, Adama izgnala iz Raja, i do dana današnjeg razara ljudske živote.

Mnoge ljude koji žive na zemlji upravo gordost vodi i postaje mučitelj njihovog života. Sveti oci kažu da je gordost krajnje siromaštvo duha i duše koja u svom pomračenju misli da je bogata.

Gordost je, u suštini, lažna stvarnost — kao virtuelni svijet. Kao što na internetu vidimo svašta, a u stvari time ne živimo, tako i gord čovjek živi u iluziji o sebi. To je taj farisej koji kaže: Hvala ti, Bože, jer sam dobar čovjek i nisam grešan. On vidi svoja spoljašnja dobra djela, ali ne vidi svoje srce, puno zla, osude i praznine.

Zato nam Crkva Božija nudi put očišćenja srca: da se ne ugledamo na fariseja i njegovu gordost, na njegovu prazninu i opustošenost, već da se ugledamo na carinika — na njegovu svijest o sopstvenoj grešnosti. Da vapimo svakodnevno, dok smo živi, kajući se i ponavljajući one najčudesnije riječi koje Crkva vjekovima izgovara kao temelj svake molitve: Bože, milostiv budi svima nama grešnima. Amin.“

Po primanju Svete tajne pričešća, zajedničarenje je nastavljeno u Svetogeorgijevskom domu.

Časove vjeronauke za polaznike Škole Sveti Đorđe, i Sveti Naum Ohridski, održale su protinice Nadica Radović i Duška Stanišić.