Na nedeljni dan kada naša Sveta Crkva proslavlja Svetog mučenika Evpla, na 11. nedelju po Duhovdanu služena je Sveta liturija u podgoričkom Hramu velikomučenika Đorđa.

Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Mirčeta Šljivančanin starješina hrama uz sasluženje protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja-stavrofora Dragana Stanišića i đakona Luke Pavićevića.

Na liturgijske vozglase odgovarao je hor Sveti Sava, predvođen horovođom Snežanom Popović, diplomiranim teologom.

Nakon pročitanog jevanđelskog začala slovom pouke sabranima u hramu Gospodnjem, obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Šljivančanin:

,,Braćo, sestre i djeco, u ovaj praznični nedelji dan, uvijek se podsjećamo nedjelje. Nedjelja je za hrišćane dan praznični, zato što slavimo Hristovo vaskrsenje. To je prvi praznik koji su hrišćani počeli da slave, zato što na sedmičnom nivou slavimo Hristovo vaskrsenje svake nedelje.

Na ovaj dan slušamo odjeljak Jevanđelja po Mateju, koji nam govori praštanju, koje je svakako jedna centralna tema Jevanđelja. Gospod je i došao među nas da nam daruje oproštenje grehova i život vječni. Ovu jevanđelsku priču koju nam Gospod govori, rekao je i izgovorio, nakon onog Petrovog pitanja koliko puta da oprostimo onima koji su nam nešto dužni, koji su nam nešto pogriješili, da li sedam puta, Petar pita Gospoda. A On ga pita zašto do sedam (jer, kod jevreja je bilo da ako tri puta oprostiš nekome, mnogo su učinio) to je bilo veliko. A Petar, to naravno, svjesan milosti i ljubavi Hristove, kaže da li do sedam puta da oprostimo. Gospod mu kaže: Malo si rekao. Ne sedam, nego sedam puta sedamdeset.

I onda poslije toga Gospod govori ovu priču, rekavši Petru, koliko smo mi koji u Hrista vjerujemo, i koji smo Hristovi, dužni da opraštamo, a to nam i ova jevanđelska priča govori o gospodaru koji je imao dužnika, koji mu je bio dužan deset hiljada talanata, a to je velika suma.

I šta učinje ovaj Ggospodar ? Kad je došao da naplati dužniku, on nije iskao da mu vrati; dužnik ga zamoli da ga sačeka, da ga pričeka, pa će mu sve to vratiti, a Gospodar pokazavši svoju milost i ljubav prema njemu, reče – ne moraš mi ništa vraćati.

A pak ovaj čovek koji je bio dužan, ovom gospodaru, sto dinara – i kad ga zamoli ovaj njegov drug – on ne pokaza prema njemu nikakvu milost, ni razumjevanje, nego natjera ga da mu vrati; stavi ga u tamnicu, da mu vrati ovaj mali dug; za razliku od gospodara koji je njemu dao, i toliku sumu oprostio.

Ko je gospodar? To je Bog naš. Ova priča nam je data iz toga razloga, da se podsjetimo na ljubav i na milost Božiju, ko je taj Gospodar koji nama daruje toliki darove i ko nam daruje toliko i ko nam toliko oprašta, ako ne Gospod.

Može neko od nas reći, pa nije meni Bog dao 10.000 evra, ili 10.000.000 evra, nego jedva i s ovom mojom malom platom, prolazim i provlačim se, kako mi je to dao ? Ali Gospod nam je dao najveće bogatstvo prije svega, i daruje nam svakog dara, dao nam je dar života, dao nam je život i postojanje, dao nam je i oči da gledamo, i uši da slušamo, i razum, i dao nam je mnoge darove, mnoge talente, i našu porodicu, i prijatelje, i mnogo što šta drugoga. Zar to nije veliko bogatstvo, dao nam je da ličimo na njega, dao nam je bogolikost, da se usavršavamo Njemu, i da zadobijemo vječni život. Može li se to platiti nekim bogatstvom? Znate, kad se desi da je neko teško bolestan, pa treba da ide da liječi samo jedan organ, – pa skuplja, porodica i prijatelji, desetine i desetine hiljada evra, da bi se čovjeku pomoglo i produžio život. I tako i treba da radimo. Možda u tom momentu možemo i preko toga da osjetimo, – koliko je život veliki dar, i koliko je život skup. Odnosno, koliko nama Gospodar Bog naš daruje, i šta nam je sve dao.

A šta Bog od nas zahtijeva ? Šta taj dobri naš Gospodar od nas traži? Ne daj Bože da nam traži da vratimo sve onoliko koliko smo dobili. Nego nam Bog traži da uzratimo svojom blagodarnošću Njemu, da uzratimo svojim trudom, da živimo po Njemu i po Njegovim zapovijestima. Da smo svjesni toga dara. Da nam je Bog sve dao besplatno. I da Bog malo od nas traži, – a to je da smo svjesni toga i da smo spremni, da smo sposobni, da nam na tome daru i na tome bogatstvu kojeg nas je obdario, da zablagodarimo. I da smo svjesni da nam ga daje besplatno. Da mi ničim nismo to zaslužili. Da smo došli u život i u postojanje samo milošću i ljubavlji i promislom Božijim. I da živimo Njegovom milošću i Njegovom ljubavlju. Zamislite koliko nas je taj Gospodar zadužio i koliko smo mi Njemu dužni.

Dakle, od nas traži da blagodarimo na tome, da smo svjesni toga dara, i sa druge strane da ličimo na Njega, da nas je obdario svojom bogolikošću, da je projavljujemo u odnosu prema drugima. Ne kao ovaj zli čovek koji je bio dužan Gospodaru i koji je bio sposoban i mogao da traži milost od Gospodara za 10.000 talenata, ali svome prijatelju nije bio sposoban da oprosti 100 dinara. Koliko nije bio svjestan Božije ljubavi, iako se ona projavila u tom momentu neposredno prije toga, nego što je tražio dug svome prijatelju.

Kako mi ljudi često zaboravljamo na milost Božiju. Kako smo mi neblagodarna bića. Kako mi nijesmo često svjesni i to zaboravljamo da živimo milošću Božijom i milošću onih oko nas. I da nam je samo to potrebno. Da smo svjesni toga, ako smo svjesni Božije ljubavi, onda nećemo moći postati, a da nećemo zablagodariti, nego mi to zaboravljamo – često ophrvani nevažnim stvarima. Često sebe opterećujemo mnogim glupostima sitnicama, koje nam zagorčavaju život. Život i onako nije lako iznijeti. Ali mi ljudi, samoljubivi, zlopamtljivi, često zaboravljamo milost Božiju i milost drugih koji oko nas žive. I da mi i milošću Boga i milošću bližnjih postojimo i živimo.

Zato je potrebno da smo svjestni toga i da to blagodarimo, jer ćemo tako moći duhovno da uzrastamo, da budemo djeca Oca svoga nebeskog. Onda će nam Bog opraštati sagrešenja kao što je oprostio ovom dužniku. Ali vidjeli ste kad je Gospodar vidio da on ne može da oprosti onome svome drugu sto dinara, onda ga je pozvao na odovornost. Dakle, kako čovjek nije opomenut milošću Božijom? Kako milost Božija nikako ne može da ga gane? Kako ga ljubav Božija ne mijenja, ne čini ga milosrdnim – onda će nas Gospod pitati jednoga dana, šta si ti učinio sa svim onim što sam ti dao. Jesi li to zloupotrijebio i gledao samo sebe i svoje interese ?

To nas Bog uči, da i mi opraštamo drugima sagrešenja njihova, da bismo se mogli nazvati djecom Oca našega nebeskoga !“ – poručio je načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Šljivančanin, u podgoričkom hramu.

Potom su svi oni koji poste Velikogospojinski post pristupili Svetim Hristovim darovima.

Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu.