Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
“A ja vam kažem, ne protivite se zlu” (Mt.5,39)
Kada sam bio đak bogoslovije postojao je nemali broj novozavjetnih mjesta koja su me zbunjivala, izazivajući kod mene čitavu bujicu pitanja na koja sam nestrpljivo tražio odgovore. I kao po nekom nepisanom pravilu, te odgovore i objašnjenja sam dobio znatno kasnije, kada mi se učinilo da sam neke od njih prestao da tražim i očekujem.
Gospod od nas, koji se trudimo da hodamo onim uskim putem, o kojem se govori u ranohrišćanskom spisu “Didahi”, traži da budemo strpljivi i smireni, a ne da odmah za svoj trud tražimo nagradu, baš kao i na naša pitanja hitne odgovore. Pa, ipak gorenavedeni pasus iz Matejevog jevanđelja, ni u nekim zrelijim godinama nije prestajao da u meni izaziva nedoumice i pitanja. Kako je moguće baš nikada ne ulaziti u konflikt i otvorenu borbu sa zlom u svijetu koji u zlu leži (1Jn.5,19) i u kojem zbog toga imamo žalost (Jn.26,33)? Ako se ne budemo protivili i sukobljavali sa zlom, na koji ćemo onda način uspjeti da ga savladamo? Da li takva pasivnost pogoduje umnožavanju i širenju zla u društvu i sistemu koji se sve više udaljavaju od Gospoda i nekih od najosnovnijih etičkih normi?
Odgovore na ova egzistencijalna pitanja smo barem djelimično dobili prilikom najnovijeg upada grupe “mirnih i civilizovanih” protestanata i neumornih boraca protivu “Crkve Srbije” u Cetinjski manastir. A taj odgovor se nalazi u postupcima i ponašanju nastojatetelja manastira oca Pajsija, na koga je ova grupa “zastupnika građanskih i sekularističkih vrijednosti” nasrnula kod kivota sv. Petra Cetinjskog. Iako je ispred sebe imao samo ovaploćenje odsustva dobra, otac Pajsije je reagovao potpuno mirno, pribrano i dostojanstveno, ne ulazeći sa njim u suvišnu komunikaciju i otvorenu borbu.
Sam incident me je podsjetio na starozavjetni događaj koji je opisan u 26. glavi Druge knjige dnevnika, kada je judejski car Ozija ušao u Svetinju nad svetinjama i počeo da kadi, iako je svetovnom vladaru tako nešto bilo zabranjeno. Reakcija prisutnih sveštenika se, između ostalog, sastojala i u upozorenju upućenom caru da ne bi trebao da radi tako nešto.
Tako je i otac Pajsije svojim ponašanjem, prilikom upada nedobronamjernih ljudi u cetinjsku svetinju, zapravo slijedio primjer iz Svetog Pisma. A o tome da je takvim igumanovim postupkom zlo bilo nadvladano, svedoči prava histerija koja se ogleda u čitavom nizu neistina i poluistina koje su iznesene u saopštenjima novih krstaša iz “nevladinog sektora” i raznih političara. Nervoza koju su ispoljili prilikom svojih obraćanja javnosti nam svedoči da se protiv ovakvih projava mržnje i nemira možemo boriti jedino na jevanđeljski način.
Često nam se i u nesvjesnim postupcima ljudi, koji žive tu, pored nas, kao što je otac Pajsije, Gospod otkriva i poručuje da će sa nama biti do svršetka vijeka (Mt.28.20).
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
