U Nedjelju 26. po Pedesetnici, 11. decembra 2022. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej-stavrofor Dragan Mitrović. Proti Draganu sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, kao i protojereji Miladin Knežević i Nikola Pejović.
Evharistijskom sabranju molitveno je prisutvovao protojerej Branko Vujačić.
Riječima liturgijske besjede sabrani vjerni narod je poučio sveštenik Nikola Pejović, koji je u uvodnom dijelu obraćanja rekao da jevanđelske priče koje čitamo na svetim službama, a kojima je Gospod govorio svojim učenicima i svima, nikad nisu do kraja ispričane budući da su uvijek savremene i svevremene:
,,Takve su zato što se odnose na svakoga čovjeka i na svako pokoljenje i koliko god da su nam jasne i kratke, koliko god da na prvi pogled izgledaju tako jednostavne, one zapravo uvijek otkrivaju za naš život i naše spasenje izvor neizrecive blagodati, mudrosti i pouke kako duhovno da živimo.”
On se osvrnuo na strašan primjer bogataša iz jevanđelske priče, koji je zapravo primjer svima jer se on iako pošteno radeći bogatio isključivo ovozemaljskim dobrima, pretpostavljajući ono pretežnije, a to je bogatstvo Bogom:
,,Crkva nam je za ovaj današnji sabor i dan današnji postavila jednu kratku jevanđelsku priču u kojoj Gospod govori o jednom bogatašu, čovjeku kojem je njiva toliko rodila da nije mogao sav rod da smjesti u žitnice koje je imao. Taj čovjek vidjeći toliki rod, razmišljajući šta da uradi, pomislio je da sruši stare žitnice da bi sagradio nove, da sve u njih stavi od roda. No potom je rekao duši svojoj Sjedi, jedi, pij, uživaj jer imaš mnogo godina ovdje sabranog blaga. A onda Gospod kaže da će već to veče taj čovjek čuti riječi koje su tako strašne: Bezumniče! Još večeras tražiću dušu tvoju od tebe! A to što si spremio čije će biti? Završava potom Gospod ovu kratku jevanđelsku priču i opomenu svima nama da tako biva svakome čovjeku koji se ne bogati Bogom.”
,,Zanimljivo je da Gospod nije rekao da ovaj čovjek nije radio nepošteno, vjerovatno jeste radio čisto. Ali, u čemu je pogriješio ovaj čovjek? U čemu se sastoji tragedija njegovog života i čime je zaslužio da ga Gospod nazove bezumnikom? Zaslužio je time što je mislio da je ovaj svijet izvor i smisao čovjekovog života, time što je mislio da će dušu, tu iskru besmrtnosti i luču koju je Gospod dao svakome čovjeku da se Bogom hrani, da će je nahraniti zemaljskim plodovima i da je u ovome životu dovoljno i jedino potrebno da čovjek djela djelo sa rukama svojim, drugim riječima – da je sam sebi dovoljan”, besjedio je otac.
Prota Nikola je potom podrobnije obrazložio katarzu ovog bogataša i svakog čovjeka koji postane sam sebi dovoljan u ovom životu, jer kako otac Nikola navodi, on je zapravo neblagodareći Bogu, prestao da služi Liturgiju, jer Liturgija to i jeste, blagodarenje:
,,Ako je čovjek sam sebi dovoljan, to znači da je onda čovjek iz svoga života isključio Boga, darodavca svakog dobra, isključio je Onoga bez čije blagodati i blagorastvorenja vazduha ne bi bilo ničega, ni života, ni prinosa. Isključio je time Boga kao darodavca vječnoga života! Zaboravio je ovaj bezumnik da blagodari Bogu, a to znači da je zaboravio da služi Liturgiju, jer Liturgija upravo to znači – blagodarenje! U Liturgiji se otkriva istinski i pravi smisao kakav naš odnos treba da bude prema svijetu i prema svemu onome što nas okružuje.”
U drugom dijelu pastirskog slova, on je približio i dublji smisao čovjeka kao krune Božijeg stvaranja koji se u ovom aspektu ogleda i u danoj vlasti da svakoj stvari čovjek nadjene ime, da bi joj čovjek dao smisao i konačno prinio je Tvorcu, da bi sve imenom i smislom nadjenuto dobilo svoj vječni i neprolazni smisao:
,,To nije beznačajna stvar! Dati ime, znači dati smisao toj stvari, osmisliti tu stvar i zajedno sa sobom i svojom dušom opet je prinijeti Tvorcu da ona dobije vječni i neprolazni smisao i upravo to radimo na Svetoj liturgiji. Mi prinosimo hljeb i vino i vodu i ulje i žižak i svijeću i kamen i drvo i metal, sve se prinosi i sve se osvećuje i sve ima ne samo onaj prolazni zemaljski smisao, već ima onaj vječni i neprolazni i to vrhuni u onom liturgijskom vozglasu: Tvoje od Tvojih, Tebi prinoseći zbog svega i za sve!”
Prota Nikola je potom akcentovao da postoje dvije vrste ljudi, te da su naspram toga samo dva kraja i moguća za čovjeka, a ogledaju se u ovoj jevanđelskoj priči koja je zato i važna, naročito u toku ovog posta. Jer post je prilika da uvijek se vratimo na ono naše prvobitno prizvanje, da se uvijek zamislimo zvog čega je čovjek stvoren i kuda to naš život ide?
“Jedan je da čuje ove strašne riječi: Bezumniče, još noćas ću tražiti dušu tvoju od tebe! Jer duša čovjeku je u nosu, kao što pjevamo na opijelu, uzalud se trudi svaki čovjek jer sve u trenu nestaje! Do juče sa vama razgovarah, a već danas me nema sa vama i među vama! Ili ćemo pak čuti one druge riječi za koje se Bogu molimo i za koje se treba svim silama zemlje i neba potruditi: Uđi blagosloveni u radost Oca mojega!”
On je potom izrazio želju da nikada osjećaj blagodarnosti prema Bogu ne napusti naše srce, te da osjećaj blagodarnosti ne zaboravljamo ni u onim za nas najtežim trenucima jer smo stvoreni za vječni život i jedinstvo u životu i zajednici sa živim Bogom:
,,Jer sve biva po dopuštenju Božijem i po Njegovom promislu. Mjerimo sve Bogom, Njime bogatimo sebe i onda će i naše zemaljsko bogatsvo koje stičemo, a ono nije grijeh samo po sebi, nego se baš na Liturgiji molimo da Bog umnoži plodove zemlje i svako dobro u čovjekovom životu, ali, treba da imamo jedan blagoslovljeni odnos prema svemu što nas okružuje. Hranimo dušu Bogom, znajmo da smo stvoreni ne za žitnice i plodove ovoga svijeta, jer to ćemo jednog dana kad dođe trenutak sve napustiti, treba da znamo da ono na šta prelazimo jeste hrana budućega vijeka, a to je Tijelo i Krv Hristova!
Zato je velika radost kada čovjek nedjeljom i praznikom, odvoji jedan mali dio svoga vremena i posveti da zajedno u saboru svetih blagodarimo Bogu na Svetoj liturgiji, Svetoj evharistiji i neka vam nikad ne bude prepreka da budemo u zajednici sa Bogom, da budemo na ovoj trpezi Gospodnjoj, jer ovdje se osvećuje sve! I naš život, naša duša, naša djela, ovdje se osvećuje i ovdje se prima hrana budućega, vječnoga života i oni koji dolaze na svete liturgije, oni se uče da neprekidno blagodare Bogu za sve i za sva!”, poručio je naposlijetku protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto & video Boris Musić
