U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, 28. juna 2024. godine, kada naša Sveta crkva proslavlja spomen na Novomučenike kosovske, postradale u Kosovskoj bici na čelu sa Svetim velikomučenikom knezom Lazarom, služena je Sveta liturgija, kojom je načalstvovao starješina Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović. Sasluživali su protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji Miladin Knežević, Branko Vujačić, jerej Konstantin Dojić i đakoni Ilija Arzejkin i Vedran Grmuša.
Blagoljepiju svete službe doprinijelo je pojanje mješovite pjevnice pri Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja.
Svetim tajnama Tijela i Krvi Hristove, pristupio je vjerni narod u većem broju, a u nastavku službe odslužen je parastos svim srpskim mučenicima koji su život dali za Krst časni i slobodu zlatnu, od Kosovskog boja pa do dana današnjih.
Nakon odsluženog parastosa sabranima se obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović:
„Sjećamo se u ovom prazniku danas i Kosovske bitke kojom je naš narod potvrdio Svetosavsko opredjeljenje za Carstvo nebesko i spremnost da se odrekne carstva zemaljskoga kada je to potrebno.“
Starješina Hrama Hristovog Vaskrsenja je istakao da je Sveti velikomučenik car Lazar bio nepokolebljivi stub vjere, moralno uzvišen i neprikosnoveni državnik i vladar:
„Sve ono što je radio, u šta je vjerovao i kako je živio i što je činio za svoj narod zapečatio je svojom mučeničkom krvlju. Zato je Kosovska bitka, Kosovo, Lazar i Miloš, mit koji daje život, a ne mit koji je ravan nekom mnogobožačkom mitu kojeg ljudi stvaraju radi svojih zemaljskih interesa i ciljeva. Ovo je mit na kome je utemeljena sloboda ovoga naroda i sve godine, decenije i vjekovi ropstva, u kojima je naš narod bio zagledan u Lazara i u Miloša.”
U drugom dijelu pastirskog slova prota Nikola je naglasio da je Kosovo i Metohija mjesto na kojem se spajaju nebo i zemlja.
„Svaka žrtva koje zasnovana na hristolikoj i bogolikoj žrtvi ima svoj vječni i neprolazni smisao i odiše rajskom ljepotom. Ima li ljepšega mjesta od Kosova i Metohije? To je mjesto u kome se spaja nebo i zemlja blagodareći Svetome velikomučeniku Lazaru, kosovskim junacima i Kosovskoj bici, blagodareći srpskim patrijarsima i arhiepiskopima, velikim Božijim ugodnicima, manastirima i svetinjama kojih na Kosovu ima kao pijeska morskoga“, kazao je otac Nikola.
U tom jedinstvu neba i zemlje krst je, kako je kazao, upisan kao sjedinjenje horizontalnog zemnog i vertikalnog nebeskog, a u tom upisanom krsnom znamenju je upisano i naše stajanje u vjeri i ljubavi.
„Ne može se nebo sjediniti sa zemljom ni zemlja sa nebom ako u tome sjedinjenju nije upisan krst, a krst uvijek pretpostavlja stradanje, žrtvu, trpljenje, strpljenje. Krst uvijek pretpostavlja naše neprekidno preobražavanje, prosvećenje i osvećenje, naše napredovanje u vjeri i ljubavi, jer krst zaista jeste ljubav. Koliki je ugled samo imao Sveti velikomučenik Lazar, ne samo u našoj otadžbini, već i na Svetoj Gori među podvižnicima, molitvenicima, velikim crkvenim velikodostojnicima! Zato se mi nikad ne odričemo Kosova i Metohije, bez obzira kakvi vjetrovi, bure i oluje duvale. Ne trebamo nikada da budemo malodušni, niti da klonemo duhom, jer Kosovo je vječnost, Kosovo nije vrijeme, za Kosovo ne znači ništa 10, 20, 50 ili 100 godina. Kosovo je mjesto gdje se vječnost uliva u vrijeme i osvećuje ga”, poručio je na kraju protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto: Boris Musić
