Protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i glavni i odgovorni urednik „Svetigore“, načalstvovao je Svetom liturgijom koja je u Nedjelju slijepog, 25. maja, služena u Crkvi Svetog Đorđa u Budimpešti.
Na Svetoj službi Božijoj, pojao je Hor Svetog apostola i jevanđelista Marka iz Podgorice, koji je svoje nastupe i koncerte imao u Sremskim Karlovcima 21. maja, uoči praznika Prenosa moštiju Svetog Nikolaja, a 24. maja u Tekilijanumu u Budimpešti.
Poslije čitanja jevanđelskog začala o čudesnom iscjeljenju slijeporođenog, koje je izvršio Gospod Isus Hristos, nakon kojeg je iscjeljeni svojim tjelesnim očima vidio onoga koji je za sebe rekao da je Svjetlost svijeta i svojim Vaskrsenjem osvjetlio cijelu vaseljenu, sabranima se obratio prota Nikola Pejović, čiju besjedu prenosimo u cjelosti:
Hristos Vaskrse!
Časni oci, draga braćo i sestre,
Prije svega želio bih da vas sve srdačno pozdravim, da zablagodarim Bogu na daru da ova dva dana budemo ovdje, u ovom divnom gradu, da posjetimo naše svetinje. Da i mi ovim svetinjama prinesemo onaj dar i talente koje smo dobili od Boga, pjevajući, slaveći i služeći Njemu, i prizivajući blagoslov Božiji, tako osvećujući se i prosvećujući se, primajući još jedan dragulj i biser vjere i naše svete pravoslavne Srpske crkve.
Na prvom mjestu, hvala našim mitropolitima, Mitropolitu Lukijanu na blagoslovu da dođemo i Mitropolitu Joanikiju, čije pozdrave i prenosim, koji je blagoslovio da mi imamo ovu malu turneju koju smo započeli u Sremskim Karlovacima, a završavamo je ovdje u Budimpešti, pjevajući i služeći Svetu liturgiju.
Danas se nalazimo u ovoj poslednjoj nedjelji pashalnog perioda pred Vaznesenje Gospodnje. Ta nedjelja posvećena je slijepom i uvijek, svake godine iznova, slušamo tu jevanđelsku priču zbog koje se i zove Nedjelja o slijepom.
Mogli bismo pomisliti da je ova jevanđeljska priča isključivo vezana samo za one koji imaju taj tjelesni nedostatak, ali ako dublje proniknemo u tajnu Jevanđelja Hristovog, u tajnu Crkve Božije, u tajnu propovjedi Gospodnje i onoga što je On donio u ovaj svijet, vidjećemo zapravo da Gospod ne govori samo o tjelesnom slijepilu, nego govori o duhovnom, jer postoje ne samo tjelesne oči, nego postoje i oči uma. I to sveštenik čita uvijek pred čitanje Jevanđelja: da Gospod otvori oči uma našega. Postoje i oči duše, postoje i oči srca našega, što znači da čovjek može biti slijep po više osnova.
Ono tjelesno slijepilo, sagledavajući cjelokupni značaj čovjekovog života, biva i najmanji nedostatak, jer ako ostane čovjek duhovno slijep, ako samo svede svoj život na gledanje tjelesnim očima, onda se bogami, kako kaže naš Njegoš, nije imao rašta ni roditi. Tjelesne oči kao i sve tjelesno što čovjek dobija rođenjem od oca i od majke, ono prolazi, jer prolazi slava i obličje ovoga svijeta. Čovjek je rođen od oca i od majke, prima taj dar života, ali ako svoj život svede samo na tu horizontalu, onda taj i takav život, i taj i takav vid, ima svoj početak i svoj zemaljski kraj. I onda je to kao da smo igrali neku utakmicu koju smo već unaprijed izgubili.
Zato je Gospod došao u ovaj svijet, da čovjek ne bi igrao izgubljene utakmice i da čovjek ne bi vodio besmisleni život, proživljavajući ovih 20, 30, 50 ili 80 godina…. sve je to kao da čovjek uđe na jedna vrata a izađe na druga. Došao je Gospod, kako kaže, da donese svjetlost. Tu svjetlost koju je Gospod donio, nije svjetlost od ovoga svijeta jer je ona postojala i prije Njegovog dolaska i zato ovaj slijepac i ovo slijepilo nije samo vezano za tjelesne oči, ono je samo pokazatelj kako Gospod i tjelesni vid daruje onima koji nemaju taj vid, samo kad to hoće i kad je to na korist onima koje daruje. Ali sve nas priziva da otvorimo oči uma našega, oči srca našega i oči svoje duše, da se svjetlost useli u nas i da više ne hodimo kao oni koji hode po tami, nego da hodimo po svjetlosti ovoga svijeta i svjetlosti Gospodnjoj, kojom je obasjao svaku dušu i svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.
Jedna od najpotresnijih jevanđelskih priča je ova koju smo danas čuli. Slijep od rođenja dolazi kod nekog čovjeka koji mu kaže: sad ću ja od svoje pljuvačke da načinim malo blata, da ti namažem oči, a ti idi u onu Siloamsku banju i tamo se malo umij. I možete zamisliti, koja to ljudska logika može da navede ovoga čovjeka da sve to uradi?! Nijedna! Zato je ovaj slijepac otvorio prvo oči svoje duše i svoga srca, i tim očima vjere on je pristao na ono našta bismo i mi i danas, znajući ovu priču, rekli: hajde mani me se toga. On je bez riječi, sa dubokom vjerom u svom vidovitom srcu i svojoj vidovitoj duši, otišao i uradio onako kako mu je Gospod rekao i odjednom je progledao. I pitaju ga poslije: kako si progledao, kako je to on učinio? On im je objasnio kako je progledao. Naravno da nisu mogli da vjeruju, pa su ga ponovo pitali. On kaže: ja vam kazah, vi ako hoćete vjerujte. Ili hoćete i vi da budete njegovi učenici? Ja ne znam šta je taj čovjek uradio, ali ja sam bio slijep a sad vidim.
I on postaje istinski svjedok Hrista Boga, Njegove svjetlosti vaskrsne i Njegovog smisla života koji nam je dao i puta koji nam je pokazao. I taj put jeste put bezgranične vjere u Boga, da ne ispitujemo Njegove riječi, nego da ih primimo u svome srcu, da otvorimo oči unutarnje naše duše i našega srca, i njome ćemo da vidimo prvo svoga bližnjega drugačijim očima. Nećemo ga samo gledati kroz neke nedostatke, mane i grijehove koje imamo. Nego ćemo ga gledati kao vječnoga brata i sabrata, gledaćemo ga kao onoga koji je stvoren po liku Božijem, koji nam je dat kao saputnik u ovome životu. Da zajedno nosimo krst ovoga života i da zajedno hodimo za Gospodom. Gledaćemo drugačijim očima i svijet oko sebe, pa ćemo znati da sve ono što imamo kao bogatstvo u prirodi, od vazduha, vode, svega onoga što nam je neophodno da živimo, da je Bog onaj koji je sve to tvorio i na tome blagodariti Bogu. I na kraju, gledaćemo drugačijim očima i na sebe i svoj život i vidjećemo da je smisao našega života u služenju Gospodu i u služenju bližnjima.
To je onaj krst i ona horizontala i vertikala – ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. U tome je smisao našega života. I ako tim očima duhovnim progledamo, onda ništa što se u našem životu dešava neće biti besmisleno, nećemo imati problema sa bolestima savremenog svijeta: ni sa depresijom, ni sa anksioznošću, ni sa nekom malodušnošću, nego ćemo gledati tim očima u Boga vječnoga i neprolaznoga. I gledati jedni u druge tim očima, prizvani da i mi postanemo ne djeca smrti i prolaznosti i tame, nego djeca svjetlosti, djeca vječnog i neprolaznog života.
Vaskrsli i vazneseni Gospod neka Duhom Svetim i nama otvori te duhovne oči, da bismo tim očima gledali, da bismo tim putem hodili i da bismo tim i takvim životom živjeli. Amin, Bože daj!
Hristos Vaskrse!
