U nedjelju 26. po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija, kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama. Sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Igor Balaban i đakon Vedran Grmuša.
Sabranima u svetome hramu obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović, koji je istakao da bismo zaista upoznali Hrista kao pravog Spasitelja, treba da „hodamo u svijetlosti“ i budemo ispunjeni Duhom Svetim, umjesto da svoj život ispunjavamo svjetovnim brigama i ulaganjem životne energije u sabiranje prolaznih i truležnih bogatstava.
„Sva naša vjera nije samo neko religijsko emotivno osjećanje prema nečem višem ili prema nekoj višoj sili, nego je vjera zasnovana upravo na ličnosti Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista, koji postaje bezmjerna mjera svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Da bi smo poznali Njega kao savršenog Boga i savršenog čovjeka, kao istinskog Spasitelja svijeta i čovjeka, moramo da, kako kaže apostol Pavle u ovoj poslanici Efescima, da hodimo u svijetlosti, da se ispunjavamo Duha Svetoga, da naše srce i naš život bude tako ustrojen, da ne budu riznice našeg bića u koje će se samo smještati brige i bogatstva ovoga svijeta, nego da će se po riječima apostola Pavla bogatiti Duhom Svetim“.
U daljem obraćanju prota Nikola upozorava da ne treba tražiti prečice u dvigu posta i pripremi svoje duše za jedan toliko važan i veličanstven momenat kakav je ovaploćenje Boga Logosa. On sugeriše da bi, ukoliko bi ljudi dio vremena koje provode na društvenim mrežama zapravo posvetili postu, molitvi, činjenju dobra, evidentirali značajan duhovni napredak:
„Nemojte nikada da se trudimo da sebi nešto olakšavamo, da pokušamo nekako skraćenim nekim varijantama da postimo, da vođeni logikom ovoga svijeta da želimo nekako da se provučemo. Nemojmo! Jer tako se ne radujemo prazniku, ne pripremamo sebe i svoje duše da postanu ona mala Vitlejemska pećina u kojoj će se roditi Hristos. Jer ako to pripremamo, onda nam nikad neće biti dovoljno posta, onda nam nikad neće biti dovoljno molitve, Kad god i koliko god da se molimo, uvijek ćemo osjećati da je to malo i premalo u odnosu na ono šta dobijamo, a da ne govorimo u odnosu na to koliko vremena trošimo na neke druge stvari, društvene mreže i telefone, a kad bi pokušali makar deseti dio toga da uložimo da se bavimo molitvom, vidjeli bi kako se naši ambari duhovni pune i kako se mijenja čovjekova ličnost, kako odjednom dobijemo neke duhovne darove i obrise koje do tada nismo imali i nijesmo kod sebe prepoznavali’“.
U nastavku, prota Nikola je iznio svoja razmišljanja o veličanstvenoj tajni ovaploćenja Gospoda Isusa Hrista kroz roždstvo od Presvete Bogorodice. On to opisuje kao nepojmljiv dar i veličanstven izraz Božije ljubavi i povjerenja Božijeg u svakog čovjeka. Ukoliko bismo makar na trenutak mogli razumjeti ovu tajnu, potpuno bismo se predali Bogu i promijenili se, a ta promjena bi potom uticala i na naše odnose sa svim svijetom i u nama i oko nas.
„Vrijeme posta je prilika da se pripremimo za jedan veliki veličanstveni događaj. Bog se rađa od Presvete Djeve, Bog dolazi u svijet. Bog nepojmljiv, neshvatljiv, neobjašnjiv, neopisiv postaje jedan od nas! Kakav veličanstven događaj! Kakva velika tajna koja se otkriva pred nama, kakav dar Božiji za čovjeka, kakvo povjerenje i kakva ljubav Božija prema čovjeku! Kad bismo makar i na trenutak to mogli da osjetimo, sav svoj život, svo srce svoje, svu dušu svoju predali bi samo Bogu i zagledani u Njega mijenjali bi se iznutra, a onda bi mijenjali i naše međuljudske odnose.
Neka bi Gospod podario svima nama te duhovne oči, da vidimo ljepotu svega onoga što je Bog stvorio, da vidimo uzvišenost i dostojanstvo ljudske ličnosti, da smo stvoreni po liku Božijem, da nam je Bog dao ovo tijelo da postane ne ambar u kome ćemo da smjestimo brige i ambicije ovoga svijeta i bogatstvo ovog svijeta, nego tijelo koje će postati hram Duha Svetoga. Da se time bogatimo, da nam nikad ne dosadi da jedni drugima činimo dobro. Neka se taj raj useli prvo u srcima našim, a onda i u našim domovima, u našim hramovima, u našim mjestima gdje boravimo, gdje radimo i gdje živimo da bi se tako slava Božija širila u sve dane našega života i do kraja svijeta i vijeka“, poručio je na kraju pastirskog slova protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto: Boris Musić
