U Nedjelju dvadeset treću po Pedestnici, 12. novembra 2023. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao starješina hrama, protojerej Nikola Pejović, a sasluživali protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja sabranima se obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji je u uvodnom dijelu pastirskog slova naglasio da Sveto pismo nema neku važnost izvan Crkve jer je napisano za ljude koji vjeruju, kao i to da bi shvatili zaista šta piše u Pismu, pretpostavlja se naše učešće, naša vjera i povjerenje:
,,Cilj pisanja Svetog pisma nije bio prosto da se samo zapišu istorijski događaji koji su se desili u nekom periodu koji je iza nas. Nego da se kroz ono što su učenici Hristovi očima vidjeli i rukama opipali i ušima čuli, da ono što su doživjeli zapišu i prenesu i da ta riječ uvijek bude živa i uvijek aktuelna i savremena i svevremena. Zato Sveto pismo i nema neku veliku važnost mimo Crkve, jer ono je napisano za ljude koji vjeruju. Da bi shvatili ono što piše u Svetom pismu, to pretpostavlja i naše učešće. Pretpostavlja i našu vjeru i naše povjerenje u ono što je zapisano. Zato Sveto pismo potrebuju riječ Crkve. Potrebuje da se objasni šta se to krije iza određenog događaja koje su jevanđelisti zapisali i šta je zapravo pouka za nas pravoslavne hrišćane”.
Prota Nikola je rekao da je jevanđelska priča o susretu Gospoda i bjesomučnog čovjeka zapravo susret novog i starog čovjeka, kao i to da se takav susret između dobrog i lošeg zapravo događa u srcu svakog čovjeka:
,,Ova jevanđelska priča o susretu i iscjeljenju bjesomučnog čovjeka od strane Gospoda je potresna, jer je u njoj opisan susret Boga i đavola. Možemo slobodno reći da je ovo susret novoga čovjeka i susret starog i palog čovjeka. Ova jevanđelska priča je i potresna zato što vidimo da đavo ima vlast nad ljudima ako mu čovjek da dozvolu za to. Vidimo kakva je sudbina čovjeka i kako je uniženje čovjeka kada njime počne da vlada đavo.Ovaj susret se odigrava u srcu svakoga od nas i u našem srcu se susrijeće ono što je dobro i ono što je loše i čovjek svojim slobodnim izborom izabira kome će da služi, da li savršenom čovjeku i savršenom Bogu ili đavolu, a ne može se služiti i jednome i drugome, zato što je Bog dao čovjeku cijeloga Sebe bez ostatka i traži cijeloga čovjeka.”
U drugom dijelu pastirskog slova, protojerej Nikola se osvrnuo na česte nedoumice vjerujućih koje se tiču sticanja istinskog pokajanja, navodeći pritom riječi Svetog Jovana Zlatoustog u kojima se otkriva da je prva stepenica na putu pokajanja spoznaja sopstvenih grijehova:
,,Ljudi često kroz ispovijesti pitaju kako da zadobiju pokajanje, a Sveti Jovan Zlatousti opisuje nekoliko načina kojima pokazujemo da smo već počeli da živimo istinskim i pravim pokajničkim životom. Prvo je, kaže Sveti Jovan Zlatousti, da poznamo svoje grijehove. U grijehu rodi me mati moja, kaže 50 psalam, i grijeh moj stalno je preda mnom. Pazite, moj grijeh! A šta je često pred nama? Grijeh mojih bližnjih! Grijeh brata moga, grijeh moje žene, mojih roditelja, grijeh mojih saradnika, to je ono što prvo vidim, a to znači da nisam na dobrom putu. Dakle, pokajanje počinjemo poznanjem sopstvenih grijehova, ali to je samo početak!”
U nastavku on je podsjetio da druga i treća stepenica u procesu pokajanja jesu istinsko opraštanje grijehova ljudi oko nas i prava istinska, vatrena molitva:
,,Kaže Sveti Jovan Zlatoust druga stvar koja je važna u tom procesu jeste da oprostimo sagrešenja onima koji griješe prema nama. A oprostiti znači ostaviti prostor da i Bog nama oprosti sagrešenja naša! Eto divnog ulaska u tajnu odnosa Boga i čovjeka! A onda kaže Sveti Zlatoust idući dalje, da je tu molitva, ona vatrena iz dubina bića i srca, ona otvara vrata našeg srca da blagodat Božija prebiva u nama, a onda i činjenje dobrih dijela. Milostinja, samilost i sažaljenje prema onima koji stradaju, učešće u njihovom bolu, patnji, tugi, imati osjećaj prema onima koji nemaju, to su Božanske i blagodatne vrline koje otvaraju prostor da Božanska milost prebiva u nama.”
Primjer koji navodi Sveti Jovan Zlatousti zaokružio je sa postom i uzdržanjem, koje nas uzvodi konačno ka istinskim sjedinjenjem sa Gospodom kroz Sveto pričešće, čime se oblačimo, kako otac Nikola naglašava, u sveoružje Božije:
,,Na kraju kaže Sveti Jovan Zlatousti navodeći samo od nekih izraza našeg pokajanja jeste i uzdržanje, sa molitvom ide i post. Onda, kada se tako pripremimo, onda dolazak na službu i naše sjedinjenje sa Hristom i naše pričešće nije samo formalnost, nego istinsko sjedinjenje sa samim Bogom i Bog koji se raspeo, vaskrsao za nas, koji je iz ovog bjesomučnog istjerao demone On prebiva u nama i mi se oblačimo u sveoružje Božije.”
Naposlijetku, prota Nikola se osvrnuo i na zablude i pogrešne adrese na kojima se traga za riješenjem problema i grijeha:
,,Danas ljudi nažalost traže alternativna rješenja, pokušavaju da tu demonsku silu koja je u nama i oko nas na razne načine iscijele i istjeraju, ali to ne može. Ne mogu pomoći, draga braćo i sestre, u borbi sa demonom ni zapisi, ni olovo, ni gatari, vračari, astrolozi, numerolozi, a kamoli crveni končići i kakve sve budalaštine kojim đavo nekako ovdje među nama unosi smutnju i nemir da bi lakše mogao da vlada sa nama.”
On je podsjetio da čovjek svojim postupcima utire put zlu da se zacari u srcu i biću čovjeka i da svaki čovjek ima isključivu odgovornost nad svojim životom i djelima, kao i to da samo jedan može da nas sačuva od zla i đavola, a to je Gospod i Spas naš Isus Hristos:
,,Samo je jedan koji može da nas sačuva od đavola, a to je ovaj koji ih je istjerao u krdo svinja. Pa i svinje beslovesne, kako vidimo u Jevanđelju, ne mogu da podnesu prisustvo đavola, a kako tek da trpi čovjek?! Muka je, kako neće biti muka?! Kako neće biti muka kad đavo prebiva u čovjeku, kada živim onim životom kako je to ugodno đavolu, kako neće biti muka?! Muka i u nama i oko nas i u kući i u porodici, društvu i cijelom svijetu. Ako se zlo i naopako zacari u našim srcima kako neće biti muka?! Kako da ne bude besmisao?! Zato moramo biti pažljivi, zato i kaže Sveti Jovan Zlatousti da đavo ne može ništa čovjeku ako čovjek ima stražu nad sobom i ako je u zajednici sa Bogom. Često za mnoge naše postupke optužujemo đavola da nas je on nagovorio. Ne smijemo da uvijek i za sve mislimo da je neko drugi kriv. Mi smo odgovorni za sve što uradimo i Bog je sa nama i On nam daje snage i uvijek nas na dobro upućuje da naša djela uvijek budu dobra”, poručio je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto & video: Boris Musić
