U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služen je moleban za početak nove, blagoslovene školske godine, tokom kojeg su uznesene molitve Gospodu za sve učenike i studente, njihove učitelje, vjeroučitelje, nastavnike i profesore, kao i za roditelje i sve one koji učestvuju u odgovornom djelu obrazovanja i vaspitanja mladih naraštaja.
Sabrani su se pomolili da Gospod blagoslovi početak nove školske godine, prosvijetli umove onih koji uče i poučavaju, podari im snagu, istrajnost, razboritost i ljubav, kako bi predstojeću školsku godinu proveli u dobrom učenju i vladanju, napredujući ne samo u znanju već i u vrlinama, čovječnosti i ljubavi prema bližnjima.
Po odsluženom molebnu sabranima se obratio koordinator Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske, prezviter Pavle Božović, koji je svoje pastirsko slovo započeo podsjećanjem na riječi Svetog apostola Pavla: „Sve što činite, u slavu Božiju da činite.“
„Pred nama su, draga djeco, nove knjige, zadaci, lekcije, novi susreti, ali i nova prilika, ne samo da nešto naučimo, nego da svojim učenjem ispunimo i ovu božansku zapovijest, da sticanjem znanja i mudrošću uznosimo slavu Božiju.“
Osvrnuvši se na pitanje zbog čega se Crkva moli na početku školske godine, otac Pavle je ukazao na pogrešno shvatanje prema kojem bi vjera i slobodno istraživanje, razum, nauka i postavljanje pitanja bili međusobno suprotstavljeni. Pravoslavna vjera, naglasio je, ne poziva čovjeka da zatvori um pred pitanjima, već da traga za istinom. Upravo zato Crkva moli Boga da mladom čovjeku podari vrline bez kojih ni istinskog obrazovanja.
„Hrišćanska vjera nas poziva da tražimo istinu. Zato se molimo da nam Gospod pomogne u sticanju svih za to potrebnih vrlina. Molimo se da nam podari smirenje, da shvatimo, poznamo i priznamo kada nešto ne znamo. Molimo se da nam Bog podari hrabrost da pitamo. Molimo se da nam podari istrajnost kada nam se čini da nam učenje ne ide. I molimo se, iznad svega, da nam podari ljubav, iznad svega ljubav prema istini.“
Upravo u ovim riječima sveštenika Pavla Božovića istaknuta je jedna od centralnih poruka besjede: istinsko obrazovanje podrazumijeva dublju izgradnju ličnosti sposobne da prizna sopstveno neznanje, postavi pitanje, istraje u traganju i stečeno znanje upotrebljava odgovorno.
Poseban dio besjede otac Pavle posvetio je odnosu vjere i nauke, poručivši djeci da ne prihvataju lažnu podjelu prema kojoj bi morali da biraju između Jevanđelja i knjige. Nauka, kazao je, istražuje stvoreni svijet i otkriva zakonitosti po kojima on funkcioniše, dok vjera čovjeku otvara pitanje smisla postojanja i njegovog odnosa prema Tvorcu.
„Vjera i nauka nisu neprijatelji. Nauka nas uči kako funkcioniše svijet oko nas. Ona istražuje sve stvoreno – i prirodu i živa bića i sav stvoreni svijet i tajanstvene zakone prirode koji ga uređuju. I što više otkrivamo o svijetu, to više vidimo koliko je on složen i precizno uređen.“
U nastavku je ukazao da pored pitanja kako svijet funkcioniše postoje i ona dublja: zašto svijet uopšte postoji, šta znači biti čovjek i kakav je smisao ljudskog postojanja. Koristeći alegoriju knjige, čije stranice, slova, mastilo, jezik i strukturu možemo detaljno analizirati, ali bez razumijevanja njene poruke ipak nećemo saznati šta je autor zapravo želio da kaže, otac Pavle je poručio:
„Tako je i sa svijetom. Nauka nam pomaže da upoznamo tvorevinu. Vjera nas uči da u toj tvorevini prepoznamo smisao i da se zapitamo o njenom Tvorcu. Zato, dragi učenici, nemojmo misliti da moramo da biramo između Crkve i škole, između knjige i Jevanđelja, između razuma i vjere. Ne moramo.“
Pozvao je učenike da sa radošću izučavaju nauke i jezike, upoznaju umjetnost i književnost, razmišljaju i postavljaju pitanja, ali da istovremeno budu svjesni da se čovjekovo putovanje ka istinskoj mudrosti ne završava samim sticanjem znanja. Čemu naše znanje ako ne vidimo čovjeka pored sebe?
Iz pitanja znanja i obrazovanja besjeda jereja Pavla je potom prešla na jedno od najvažnijih pitanja školskog života – odnos prema drugom čovjeku, naročito prema onome ko je usamljen, odbačen, drugačiji ili izložen podsmijehu.: „Možemo biti odlični učenici i znati odgovore na mnoga pitanja. Ali šta ako pored nas stoji neko koga niko ne želi u svom društvu? Čemu onda naše znanje?“
Time je naglasio da se vrijednost obrazovanja ne provjerava samo ocjenama i svjedočanstvima, već i načinom na koji čovjek postupa prema drugom čovjeku. Ako znanje ne učini čovjeka sposobnijim da prepozna tuđu patnju, zaštiti slabijeg i prihvati onoga koga drugi odbacuju, ono još nije postalo mudrost.
Posebno govoreći o vršnjačkom nasilju, otac Pavle je upozorio da ono ne mora uvijek imati oblik fizičkog sukoba: „Nasilje među djecom, o kome se često govori i u školi i u Crkvi, nije samo udarac ili svađa. Ponekad je nasilje i kad nekoga namjerno ostavimo samim, kada napravimo grupu u kojoj nema mjesta za nekoga ili ga odbacujemo i ponižavamo. Kada mu zbog izgleda, načina govora, odijevanja, sposobnosti ili porodice kažemo: Ti nisi jedan od nas.“, kazao je koordinator Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske i dodao:
„Ovaj svijet nas često uči da gledamo ko je jači, ljepši, pametniji, popularniji na društvenim mrežama, internetu ili bogatiji. A Hristos nas uči – i hoću ovo, djeco, svi dobro da zapamtite – Hristos nas uči da gledamo čovjeka. Ako bismo na početku ove školske godine mogli jedni drugima dati samo jedan domaći zadatak koji nije u nijednoj školskoj knjizi, on bi glasio: pogledajmo oko sebe i nemojmo dozvoliti da niko ostane sam.“
Otac Pavle je djeci poručio da ne budu nijemi posmatrači kada vide nepravdu: da priđu onome koga drugi isključuju, da se ne pridružuju podsmijehu, da ne iskorišćavaju slabost drugoga i da različitost ne doživljavaju kao razlog za odbacivanje, već kao priliku za susret i upoznavanje. Ova odgovornost, naglasio je, ne prestaje izlaskom iz školske učionice. Ona se podjednako odnosi i na virtuelni prostor – društvene mreže, internet i onlajn igre – gdje riječ, podsmijeh, isključivanje i ponižavanje mogu ostaviti duboke posljedice.
„Možda nećemo jednog dana pamtiti većinu lekcija koje smo naučili u školi, ali sigurno nećemo zaboraviti kako smo se osjećali sa ljudima pored kojih smo odrastali“, poručio je otac Pavle.
U završnom dijelu besjede otac Pavle je pitanje školskog uspjeha uzdigao do pitanja cjelokupnog čovjekovog duhovnog uzrastanja. Podsjetivši na misao Isidore Sekulić o razlici između genija i svetitelja, otac Pavle je kazao da svetitelj nikada sebe ne smatra većim i boljim od drugih, niti misli da je dostigao konačni cilj, nego neprestano teži daljem usavršavanju:
„Čovjek je stvoren za beskrajno usavršavanje – usavršavanje u dobru, u slobodi i u ljubavi. I možda je upravo to najvažnije što možemo naučiti, ne samo u školi, nego u životu: da nikada ne prestanemo da rastemo kao ljudi.“
Tek tada, kako je kazao, znanje prerasta u mudrost, a pitanje „šta je istina?“ dobija svoju najdublju dimenziju i postaje pitanje: „Ko je Istina?“ Odgovor hrišćaninu daje Sam Gospod Isus Hristos riječima: „Ja sam put i istina i život.“
Na kraju besjede prezviter Pavle Božović prizvao je Božji blagoslov na sve koji započinju novu školsku godinu:
„Neka nam Gospod u tome pomogne. Neka blagoslovi sve naše napore u ovoj školskoj godini, naše učitelje, vjeroučitelje, nastavnike, naše roditelje i sve one sa kojima ćemo ove godine dijeliti školske klupe. Neka blagoslov Božiji bude na svima vama i svima njima. Amin.“
Tekst, foto i video: Boris Musić
