Na praznik kada naša Sveta crkva proslavlja Preobraženje Gospoda Isusa Hrista na gori Tavor, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski. Proti Predragu sasluživali su protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković kao i protojerej Igor Balaban, jerej Velimir Bugarin i đakon Vedran Grmuša.
Neposredno pred Svetu tajnu pričešća, sabranima se obratio načalstvujući protojerej Predrag Šćepanović, koji je govorio o značaju Preobraženja Gospodnjeg na gori Tavor, ističući da niko veći nije posjetio i prisajedinio se rodu ljudskom u dolini plača i smrti, kakva je bila zemlja proje ovaploćenja Gospoda Isusa Hrista – jedinog novog pod suncem:
„Ustani sva zemljo, svi narodi, sva pokoljenja i svi naraštaji i poklonimo se Preobraženju Spasovom, jer niko nas veći ne posjeti u ovoj dolini plača i smrti. Kao što dijete u majčinoj utrobi, teži svjetlosti i životu i kao što naši pokojnici u grobovima iz grobne tame teže svjetlosti, tako je svjetlost i ognjište ljubavi Sveta Trojica na predvječnom saboru donijela odluku da Gospod Isus Hristos, savršeni Bog i savršeni čovjek, dođe na zemlju i da propovjeda Jevanđelje Spasovo, da propovjeda vječni život, ne život od 50, 70, 90 godina, nego vječni život, život koji nikada ne prestaje.“
U daljem obraćanju prota tumači značaj pojavljivanja Svetih proroka Mojsija i Ilije zajedno sa Hristom tokom Njegovog Preobraženja na gori Tavor. Kako on podsjeća Sveti prorok Mojsije simbolizuje Stari zavjet, pokazujući da je Hristos došao da ga ispuni, a ne da ga ukine, dok Sveti prorok Ilija označava granicu između Starog i Novog zavjeta, jer nije umro i očekuje se da se vrati neposredno pred Drugi Hristov dolazak.
Otac Predrag objašnjava da je Hristos pokazao Svoju slavu prije raspeća i stradanja na Krstu kako bi dokazao da smrt nema moć nad Njim. Smrt Hristova na krstu biće „smrt smrti“ jer je On pobjednik nad smrću.
U drugom dijelu pastirskog slova protojerej Predrag Šćepanović ističe kontrast između skromnog rođenja i služenja Gospoda Isusa Hrista i ljudskog ponosa, gordosti i sujete, koja je posebno istaknuta u današnje vrijeme. On kritikuje kako ljudi u različitim profesijama — sveštenici, ljekari, nastavnici, profesori, inženjeri — često zaboravljaju na „malu Hristovu braću“ i ne shvataju da sve što imaju dolazi od Boga. Poziva i apeluje na sve da „sruše oltare soptvene važnosti i ponosa“.
Na kraju prota podsjeća da je svaki čovjek pozvan da bude svjedok Hristovog jevanđelja – radosne vijesti da smrt nije kraj i da iz Hristovog groba isijava svjetlost života, vaskrsenja i ljubavi. On ističe koliko su radost i svjetlost važne u životu svakog hrišćanina.
„Svi patimo od neke veličine i od važnosti. Meni, moj sveštenički čin ide 20 metara ispred mene. Ljekarima, učiteljima, profesorima, inžinjerima. Zaboravljamo na onu malu Hristovu braću i zaboravljamo da ništa svoje nemamo, da je naše sve Božije, da je svaki savršeni dar odozgo i silazi od Njega Oca svjetlosti. Zato zaboravimo svoju veličinu, srušimo oltare svoje važnosti, svoje gordosti. Jer svaki čovjek na ovom svijetu je poslat da svjedoči Jevanđelje Hristovo, radosnu, spasonosnu vijest, da smrt nije kraj, da tama neće pokriti grobove naših pokojnika, nego da je iz Hristovog groba zasijao život i zasijala svjetlost. Pribjegnimo Gospodu koji si se preobrazio na gori Tavoru i pokazao nam da je život naš svjetlost, kad god nas muke snađu, depresije. bolesti i gubici najbližih, da vjerujemo u svjetlost, da će na kraju svjetlost Hristova, koja prosvećuje sve i svakoga čovjeka koji dolazi u ovaj svijet, da će ta svjetlost biti realnost, da budemo uvijek radosni“, poručio je protojerej Predrag Šćepanović.
Tekst, foto: Boris Musić
