Đakon Pavle Lješković

O savremenoj pometnji jezika- (razgovor sa grupom tinejdžera)

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

 

Nedeljno popodne provodim sa svojim mlađim sinom na gumnu, u porti crkve sv. Petke u Mainama. Dok mu brišem od sladoleda umazanu bradu i obraze, on netremice gleda u grupu ukrajinskih tinejdžera koji voze skejt na obližnjem parkingu. Nekih desetak minuta posle našeg dolaska na to mjesto, dok su pravili pauzu u vožnji, jedan od njih je zapalio “džoint”, koji je “kružio” među njima, na očigled nezainteresovanih prolaznika. Nekih par metara od nas je mješovita grupa od petnaestak ruskih i lokalnih dječaka i djevojčica. Prilično su razdragani i veseli, dok naizmjenično komuniciraju čas na srpskom, čas na ruskom jeziku. U jednom momentu su iz jednog od ranaca izvadili par “dvolitarki” piva, a odnekud se tu našla i omanja boca vodke.

Dok su iz plastičnih čaša ispijali tečnost iz pomenutih boca, puštali su muziku sa bežičnog zvučnika. Posle određenog vremena, dvije djevojčice, koje poput ostalih iz društva nemaju više od četrnaest godina, su se izdvojile iz grupe i prilično glasno pričale o testovima za trudnoću, pri čemu je “zrelija” od njih sve vrijeme dijelila savjete svojoj drugarici.

Dječak i djevojčica iz iste ekipe su jedan kraći period gledali u mom pravcu, da bi mi ubrzo i prišli. Ona je Ruskinja ,dok je njen drug sa sjevera Crne Gore. Sa svojom porodicom se prije nekoliko godina preselio u Budvu. Kažu mi da su me gledali na litijama. Dječak je dodao i to da zna da sam iz Nikšića. To mu je rekao jedan drugar, koji je, takođe, Nikšićanin. Pitam ih kako se slažu sa svojim ukrajinskim vršnjacima koji voze skejt na parkingu. Kažu mi da se sa njima na istom mjestu sreću od početka raspusta, ali da se međusobno ignorišu. “Ionako su uvijek urađeni” – dodaje mlada Ruskinja. Dječak mi kaže da je upotreba lakih droga među njihovim vršnjacima sve rasorostranjenija. Priča mi o svom poznaniku koji ne može nijedan dan u školi da provede a da “nešto ne uzme”.

Govorim im da uopšte nije pohvalna, niti za njihov uzrast zdrava ni upotreba alkohola. Dječak je na to samo slegnuo ramenima. Djevojčica mi kaže da se trudi da zdravo živi, pliva i dosta pješači. Taj gutljaj piva koji uzme je posledica toga što ne želi da se izdvaja iz društva. Inače joj to ništa ne znači. Pričam im kako sam morao čuti dok su njihove drugarice pričale o testovima za trudnoću, budući da su bile prilično glasne. Kažu mi da to ne treba da me čudi jer su mnogi njihovi vršnjaci već sada “seksualno aktivni”. Međutim, kako kažu, gotovo su svi edukovani na tom polju, zahvaljujući nekim školskim radionicama, baš kao i društvenim mrežama.

Ubrzo sam počeo da im govorim o važnosti uzdržanja i cijelomudrenosti, baš kao i ljepoti bračnog zavjeta. Kasnije su nam se pridružili i još neki dječaci i djevojčice iz grupe. Njihova pitanja o vjeri su se sve više umnožavala, kao i moji pokušaji da na njih odgovorim. Pitao sam ih da li su bar jednom u životu prisustvovali liturgiji. Pozitivno je odgovorila samo ruska djevojčica. Ona sa svojom babuškom povremeno odlazi na službe.

U hramu i na liturgiji joj je lijepo, jedino što “sve to predugo traje”, a nju ne drži mjesto. I zaista, primijećujem da je hiperaktivna. Naizmjenično sjeda i ustaje i kao da se trudi da svaku svoju riječ proprati odgovarajućom gestikulacijom rukama. Ostali su mi rekli da jednostavno nisu naučeni da idu na službe, ali da nemaju baš ništa protiv toga. Dječak, koji je sve vrijeme stajao nekih par metara od nas, mi je prišao i rekao da je sve što je čuo iz našeg razgovora neobično lijepo, ali i prilično nespojivo sa “nasiljem prema gej i trans osobama”.

Rekao sam mu da Crkva ne poziva ni na čiji linč i nasilje. U ovom svijetu i vremenu je ona zajednica koja se progoni a ne ona koja proganja. Crkva samo ispovijeda svoje učenje da je jedina prava i od Gospoda blagoslovena ljubav – ona između muškarca i žene, u bračnoj zajednici.

Kako se razgovor razvijao, sve više sam shvatao da su mlade generacije željne jevanđeljske nauke. Međutim, kao da je savremeni sistem ustrojen na takav način da onemogući da Božija riječ dođe do njih. U tome je suština savremene, izokrenute pometnje jezika u post-modernom Vavilonu. U tom ovozemaljskom anti-gradu, koji stoji nasuprot Nebeskom Jerusalimu, mladi naraštaji se ohrabruju da vode dekadentan život, kako bi se njihove duše što više odaljile od Gospoda. Međutim, jevanđeljski tihi glas je u svim periodima uspijevao da zaobiđe ovozemaljsku buku i vrevu i da stigne do srca onih ljudi koji čeznu za njim. Nema sumnje da će tako biti i u vremenu koje dolazi…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)