“Ovo kaza, i potom im reče: Lazar prijatelj naš, zaspao je, no idem da ga probudim” (JN.11,11)
Vijest o upokojenju arhimandrita Lazara, ikonopisca, pojca, čestitog monaha i čovjeka iz manastira Zagrađe, na trenutak me je vratila u jul 2018. godine kada sam ga poslednji put vidio i razgovarao sa njim na nikšićkom trgu Šaka Petrovića. No, ta tužna vijest me je podsjetila i na jedno neobično poznanstvo koje sam baš toga dana sklopio. Razlog mog boravka u rodnom gradu nalazio se u utakmici koja se te julske večeri odigrala na stadionu kraj Bistrice. Na tribini predviđenoj za navijače gostujućeg tima, primijetio sam mnoge poznate i nepoznate ljude. Ipak, najveći utisak je na mene ostavio čovjek od nekih šezdesetak godina, sijede kose i izrazito blijedog lica. Preko tanke majce dugih rukava nosio je stari dres iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Čitav meč je pratio mirno i sa široko razvučenim osmjehom na svom vidno izmučenom licu. Na poluvremenu utakmice mi je rekao da se zove Jovan i da živi nedaleko od stadiona. Prije nekih par sedmica počeo je da povremeno osjeća nesnosne bolove u predjelu stomaka, što ga je i natjeralo da posle dužeg vremena ode kod ljekara. Vijest da boluje od karcinoma koji je u poodmakloj fazi ga, bar u prvom trenutku, nije posebno ni iznenadila, ni potresla. Po izlasku iz ordinacije se laganim korakom zaputio prema hramu Sv . Vasilija Ostroškog. Spadao je u onu grupu pobožnih ljudi koji ne idu često u crkvu. Ipak, ovaj put je u hram pošao da zamoli Gospoda za dvije stvari. Prva je da, dok još za to ima snage, poslednji put posjeti manastir Ostrog. Druga molba je bila da još jednom uživo odgleda Partizanovu utakmicu. Na pola puta do kuće sreo je ćerkine prijateljice koje su se baš za Ostrog zaputile, pa ih je zamolio da pođe sa njima. Po povratku iz svetilišta, na vijestima je saznao da je FK Rudar u kvalifikacijama za evropsko takmičenje izvukao baš Partizan. Pošto stadion u Pljevljima nije ispunjavao sve uslove, odlučeno je da se utakmica odigra na terenu u Nikšiću, koji je samo par ulica udaljen od kuće u kojoj je živio Jovan… Po izlasku sa stadiona, i pored činjenice da su nas na tribini zbog bezbjednosnih razloga držali čitavih sat vremena posle utakmice, povjerio mi je to da mu je čitav događaj prebrzo prošao. Rekao mi je da je tako i sa životom. Ne stigneš ni da se čestito osvrneš iza sebe, a život ti već prošao. Nedaleko od kapije stadiona čekali su ga članovi porodice, koji nisu odobravali njegov odlazak na utakmicu, bojeći se da zbog hemoterapije tu avanturu neće moći da izdrži. Rastali smo se uz moje obećanje da ću ga redovno pominjati u molitvama.
Potrešen zbog vijesti o preranoj smrti o. Lazara, odgledavši prenos Partizanove utakmice, ja sam se ove vrele Preobraženjske noći baš Jovana sjetio. Međutim, sjetio sam se i svih prijatelja i poznanika, koji ovih dana vode bitku sa opakom bolešću. I dok nam mediji svaki dan javljaju o porastu novooboljelih od kovida i prijete nam novim lokdaunima i zabranama, armiju od kancera oboljelih ljudi gotovo da niko ni ne pominje. A samo u već pomenutoj 2018. godini u Crnoj Gori je od te strašne bolesti preminulo gotovo hiljadu i trista ljudi, među kojima je bio i Jovan. No, čudesan način na koji su uslišene one dvije Jovanove molitve, možemo shvatiti i kao jedno od svedočanstava da Gospod nije zaboravio sve te ljude. Onaj koji je na krstu preuzeo na Sebe sve boli i patnje od postanja svijeta pa do našeg vremena, i sada sastradava sa oboljelima od raka. A ta činjenica njihovom zajedničkom bolu i patnji daje najveći mogući smisao.
đakon Pavle Lješković,
profesor Cetinjske bogoslovije
