Piše: Đakon Pavle Lješković,
profesor Cetinjske bogoslovije
Svaki put kada pođem u svoj rodni grad i kada sa Studenačke glavice ugledam zvonik hrama Sv. Vasilija Ostroškog, sjećanje me vrati u devedesete godine prošlog vijeka, kada sam svakodnevno odlazio na službe u tu crkvu.
U hramu su služili tada proto Marko, blažene uspomene proto Aleksa i tada mladi sveštenik Dragan. No, posebna i po mnogo čemu neobična grupa ljudi je odgovarala na službama za pjevnicom. Upravo ti pojci su odražavali duh starog Nikšića, koji se davno izgubio negdje u vrtlogu vremena.
Nešto poput protopsalta te pjevnice bio je Milan Savićević. Bio je to oniži, proćelavi čovjek, gotovo uvijek obučen u odijelo, sa leptir mašnom. Takođe je nosio i kaput otvorene bordo boje, baš kao i, od jesenjih kiša i ljetnjih žega, izblijeđeli šešir, koji bi u znak poštovanja skinuo kada bi, na putu od kuće do crkve, sreo nekog od svojih poznanika. Sa sobom je uvijek nosio i kožnu torbu, iz koje bi uvijek neposredno prije pojanja pričastena izvukao pjesmaricu sa bogomoljačkim pjesmama. Neke od tih pjesama,koje su se nalazile u toj nevelikoj svesci bez korica docnije sam bezuspješno pokušavao da nađem, budući da niko od starih bogomoljaca kod kojih sam se raspitivao nije ni znao za njih. Milan je često mladim ljudima, koji su stidljivo počeli da prilaze pjevnici,znao da kaže: „Djeco, pojanje je najljepša moguća molitva“.
Drugi član pjevnice bio je visoki, koščati čovjek, izrazito crne kose i gustih brkova. Znali smo mu samo prezime – Bošković. Pamtim ga kao tihog i nenametljivog, a istovremeno i kao veoma ozbiljnog. Nakon službe se gotovo nikad nije zadržavao ispred hrama, niti je razgovarao sa nama.
Za pjevnicu je dolazio i Momo Vujović. Iz Kočana, u kojima je živio, u crkvu je putovao na starom motociklu tomosu, u zelenoj jakni, koju je jednako i ljeti i zimi imao na sebi. Na glavi je nosio kapu, koja je više pristajala avijatičaru nego li motociklisti. Imao je potrebu da svakog od nas koje poznaje, svaki put kada sretne zagrli i na taj način projavi ljubav koju je u svom srcu gajio neizostavno prema svim ljudima.
Četvrti član pjevnice je bio Milorad Zeković,koji je, poput Milana Savićevića, takođe završio predratnu bogosloviju. Bio je to sijedi čovjek, krupnih svijetlih očiju, koji je pojao izuzetnim baritonom. Mitropolit Joanikije mi je jednom prilikom pričao da se njemu naročito dopadao način na koji je Milorad čitao Simvol vjere – na crkvenoslovenskom jeziku, sa ruskim akcentom. Nakon liturgije je volio da ostane ispred hrama i vodi bogoslovske razgovore sa mladim studentima teologije. Svaki od tih disputa je završavao uvijek istom rečenicom: „Končina!Končina je važna,brate“!
Više u oltaru a manje za pjevnicom, za vrijeme liturgije, je bio Borko Čalak. Bio je to prvi čtec kojeg su mladi nikšićki teolozi upoznali, koji ih je i učio čteciranju. Pamtim ga kao tihog i dobroćudnog čovjeka, koji je stanovao u naselju, koje se nalazilo u blizini autobuske stanice, a koje smo mi, djeca koja su odrastala u centru grada, nazivali Kolonija, budući da su ga mahom naseljavali doseljenici u Nikšić. Ja sam se već bio odselio u Budvu, kada mi je proto Aleksa ispričao kako je pošao na intenzivnu njegu nikšićke bolnice, kako bi pričestio jednog svog parohijanina. Na krevetu pored tog parohijanina, ležao je Borko, kao i uvijek spokojan i blagog pogleda. Gotovo niko nije ni znao da je na samrti. Upokojio se samo nekoliko sati nakon što ga je proto pričestio…
Negdje pred Kanon evharistije glasovi ovih pojaca bi se slili u čudnu, disharmoničnu smjesu, u kojoj se na momente činilo da svako od njih pjeva nekakvu svoju, posebnu melodiju.
Jednom, tada mladom, bogoslovcu, koji je tek savladao svoje prve tropare i kondake iz Mokranjčevog „Osmoglasnika“, je sve to jako smetalo. Pitao se, ako većina njih nema dovoljno sluha, zašto se jednostavno ne sklone sa pjevnice i puste njega da poje.
Od tog vremena pa sve do naših dana, decenije su prohujale. Ondašnji bogoslovac, sada je već petnaestu godinu profesor pojanja u Cetinjskoj bogosloviji. I jako bi volio kada bi kako mogao da zaustavi i vrati vrijeme, kako bi bar na trenutak čuo pjevanje te neobične pjevnice! Tog čudesnog hora, kojeg možda nisu sačinjavali briljantni basi i tenori, već su ga sačinjavali ljudi koji su srcem pojali. A pojali su i u onom vremenu, u kojem ništa nije ukazivalo da će doći momenti u kojima će čak na desetine hiljada Nikšićana hodati u litijama. U vremenu u kojem odlazak u crkvu ne samo da nije bila stvar prestiža, već su vjerujući ljudi tada bili odbačeni i prezreni od „naprednog“ , marksističkog društva.
Stoga, tim mojim prvim učiteljima pojanja, moj duboki naklon. Moje poštovanje, upućeno onima koji su me naučili da crkveno pojanje nisu tek note iz Mokranjčevog „Osmoglasnika“ i zbornika Nenada Baračkog i Stevana Lastavice. Jer crkveno pojanje je prije svega najljepša moguća molitva, koja čovjeka drži duhovno budnim do končine njegovog života.
A, končina! Končina je važna, brate…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
