Manastir Ostrog

O pojavi i djelovanju takozvanih egzorcista ili istjerivača demona odnosno duhovnih iscjelitelja

OBAVJEŠTENJE ZA JAVNOST

O pojavi i djelovanju takozvanih

i samozvanih egzorcista

ili istjerivača demona odnosno

duhovnih iscjelitelja

 

Od samog osvita ove naše civilizacije, postojali su staleži u ljudskom društvu koji su bili izabrani za duhovnu službu. Čovjeku je oduvijek bilo potrebno rukovođenje i liječenje, kako tijela, tako i duše. Dok se živi Bog, Tvorac univerzuma, svega vidljivog i nevidljivog, gospodar života i smrti, još nije javio ljudskom rodu u Sinajskom otkrovenju, postojali su razni kultovi sa svojim žrečevima, šamanima, magovima i vračevima, ljudima koji su bili svjesni da svjetskim stihijama vladaju, ne toliko fizički, koliko duhovni zakoni. Do tog momenta postojala je samo magija, a od Božijeg javljanja Mojsiju, u ličnosti ”JA JESAM”, nastaje istinita pobožnost, u obliku starozavjetne jednobožačke, judejske religije.

U tom periodu nastaje prvo pravo sveštenstvo, koje je prenošeno s koljena na koljeno, činom rukopoloženja odnosno hirotonije. Niko nije mogao postati sveštenikom i baviti se sveštenim radnjama, bilo koje vrste, ukoliko nije bio za to postavljen i rukopoložen od strane prvosvešteničke hijerarhije. Ko bi se usudio da to čini po svojoj volji, bivao je kažnjavan, po vrlo strogim starozavjetnim zakonima, kao veliki prestupnik.

Po Božijem planu spasenja čovječanstva i po navršenju punoće vremena, Bog se javlja ljudskom rodu ne više u vizijama i utvarama već kao Bogočovjek, Božiji Sin, drugo lice Presvete Trojice, Isus Hristos. Od tog svekosmički potresnog i veličanstvenog događaja, čovjek odlučuje da mjeri vrijeme na planeti kao početak novozavjetne istorije. Tada od Judaizma, kroz učenje Sina Božijeg, nastaje Hrišćanstvo, nova i jedina istinita, i poslednja religija, posle koje  nove i istinitije religije i vjere više neće biti.

Od Hrista i kroz Hrista, nastaje i novo sveštenstvo, koje više nije moralo biti rukopoloženo starozavjetnim sveštenikom, jer je to sada Hristos obavio, kao vrhovni prvosveštenik i novozavjetni nad arhijerej.

Ti prvi rukopoloženi hrišćanski sveštenici bili su, svakako, prvi Hristovi učenici, Njegovih dvanaest apostola, koje je poslao u svijet da prosvećuju i krštavaju narode i privode ih istinitoj vjeri, a ovi su onda, rukopoložili, odnosno proizveli, još sedamdeset manjih apostola. Tako nastaje novozavjetno episkopstvo i sveštenstvo, hirotonisano i rukopoloženo od strane prvih apostola, a ovi na to djelo postavljeni od Samog Sina Božijeg Isusa Hrista. Drugi način za postajanje episkopom i sveštenikom ne postoji. To znači da niko ko nije postavljen u Crkvi Božijoj na to mjesto na takav način,  ne može da se bavi bilo kojom sveštenom radnjom. Odnosno, on na to, po svojoj volji, možda i može da se usudi, ali te radnje i pokušaji takvih iscjeljenja, neće imati nikakvu Božiji silu u sebi, niti bilo kakav pozitivan efekat. Štaviše, nosiće u sebi pečat neposlušnosti i gordosti, a to je luciferska sila, satansko demonska sila smrti i nesreće.

Od ranih hrišćanskih vremena postojali su ljudi pokvarene duše i pameti, jeretici, šizmatici, sektaši i pojedinačni magovi i lažni iscjelitelji, kojima je cilj, na kraju krajeva, uvijek bio sticanje materijalnih dobara, za razliku od Božijih ljudi kojima je taj cilj bio uvijek i samo sticanje Nebeskih blaga.

U Novom Zavjetu nailazimo na djelove gdje se govori da je Isus iscjeljivao i bolesne i ”đavoimane”, iz čega zaključujemo da postoje bolesti koje su izazvane raznim štetnim djelovanjima iz prirodnog okruženja, ali i oni poremećaji prouzrokovani dejstvom demonskih sila, odnosno palim duhovima, umnim energijama zla i tame. Sledstveno tome, od samog početka, sveštenici nove Hristove vjere su se bavili iscjeljenjima, odnosno izgonom zlih duhova iz posjednutih ljudi, svakako po uzoru na svog prvoučitelja Isusa Hrista. Pored sveštenika, time su mogli još da se bave samo poneki monasi svetog života, koji su za to opet imali blagoslov svojih duhovnih otaca i rukovoditelja. Znači, nikada i nigdje u Hristovoj Crkvi, niko nije mogao da se bavi izgonom demona, u ime Isusovo, ili da čita svešteničke molitve, sročene za takve prilike, a da za to nema blagoslov crkvene jerarhije.

Poučan primjer za tako nešto imamo u Djelima Apostolskim (19; 13, 14, 15). Tu nailazimo na sedam sinova nekog Skeve, judejskog prvosveštenika,  koji su pomislili da mogu i oni, u ime Isusovo, koga Pavle propovijeda, da izgone demone. A kada su to pokušali, zli duh im reče: ”Isusa poznajem i Pavla znam, ali vi ko ste?!”, i skočivši na njih , nadjača ih i savlada!

Na žalost, i u današnja vremena nailazimo na ljude koji se, u svom neznanju ili, bolje reći, gordom bezumlju, usuđuju da izgone zle duhove iz ljudi u ime Isusa Hrista, i da čitaju molitve iz crkvenog Trebnika, koje mogu čitati samo sveštenici, a da za to nemaju blagoslov, na prvom mjestu, nadležnog episkopa. Neki od njih su počeli da se pojavljuju čak i na televiziji u raznim emisijama i ”rijaliti” programima, reklamirajući sebe kao nepogrešive znalce duhovnih tajni ljudske duše, i čak izvodeći uživo egzorcizme pred TV kamerama. U tim svojim nastupima često kritikuju Crkvu i sveštenstvo kako nemaju hrabrosti niti sile Božije za tako nešto, a da su oni sami od Boga izabrani i poslani na to djelo. Sve je to propraćeno jednim nevjerovatno izraženim nabojem gordosti, uobraženosti i visokim mišljenjem o samom sebi, koji dovoljno govori o strašnoj prelesti, odnosno duhovnoj samoobmani u kojoj se nalaze. Suština stvari je naprotiv u tome da su oni sami teško posednuti demonskim silama, koje na taj način žele da odvoje narod od Crkve i da ga predaju tim lažnim ljekarima, odnosno vucima u ovčijoj koži.

Za vrijeme tog samog čina lažnog egzorcizma pred TV kamerama, demon u tijelu neke nesretne djevojke glumi kako ga navodni duhovnik, svojim ”moćnim” molitvama prži i izgoni, a sve u cilju da napravi spektakl i prevari naivne i neupućene gledaoce,  koji će nakon toga pohrliti kod ovoga, prilažući mu velike sume novca.

Ukoliko na taj fenomen pogledamo i sa stanovišta psihijatrije, u pitanju je takozvani Sumanuti Poremećaj ili ”paranoja”, gdje čovjek umišlja uobrazilje i ideje o sopstvenoj veličini, koje naravno nemaju nikakve realne osnove. To su često mesije, spasioci, duhovne i političke vođe, koji vrlo uspješno umiju da se nametnu velikom broju ljudi, a da ih zatim, prije ili kasnije, povedu u smrt ili tragediju bili koje vrste.

Savremeni čovjek je navikao na instant rešenja, da sve dobija brzo i sada. Na taj isti način želi i rešenje svojih duševnih problema, odmah i bez ličnog truda. Prvo je krenuo kod vračara i ”iscjelitelja” vjerujući da oni mogu da mu ”skinu” urok i magiju, iz jedne ili dvije posjete. Kada to nije pomoglo, onda je pošao kod psihijatra, mislivši da će sa jednom pilulom riješiti problem. I tek na kraju, kad ništa drugo nije pomoglo, dolaze u Crkvu, već teško oštećeni, s poslednjom nadom da će pop da im ”pročita”, i da će sve odmah da prođe.

Međutim, današnji čovjek ne shvata da Bog od nas očekuje pokajanje i dugotrajnu borbu za sticanje vrline i oslobođenje od greha. Zato, najčešće, za razliku od raznih egzorcista koji obećavaju brzo izlječenje iz jedne seanse, kada crkveno lice očita molitvu i pokažu se simptomi demonoposednutosti, to je zapravo pokazatelj da se oboleli konačno mora suočiti sa tom činjenicom, i da sam krene novim molitvenim i liturgijskim putem. To mora biti u pokajanju i sa čvrstom odlukom o promjeni svog dotadašnjeg grešnog života.

Dok ta brza ”iscjelenja”, koja se često događaju kod lažnih iscjelitelja, posle izvjesnog vremena dovode do još gorih stanja. A onda nastaje začarani krug odlazaka na ”skidanje” vradžbina, sa obećanjem da će, evo sledeći put, sve proći. I tako, bez kraja, do potpunog finansijskog i duševnog sloma.

Na kraju, ne ulazeći previše u sve segmente djelovanja ovih, u suštini nesretnih ljudi, koji nijesu svjesni da, ulazeći u te duhovne svjetove, nespremni i nezaštićeni blagoslovom Crkve, izlažu na prvom mjestu sebe, a zatim i sve one koji im povjeruju, ogromnoj opasnosti i duhovnoj pogibiji, upućujemo upozorenje i poručujemo:

         Nikada ne vjerovati niti se izlagati bilo kakvom djelovanju, učenju ili liječenju od strane bilo koga, a da to nije crkveno lice: Episkop, sveštenik ili, u rijetkim slučajevima, monah koji ima za to blagoslov. Čak i  ako se predstavljaju kao takvi, nikada ne vjerovati na prvu riječ, nego uvijek provjeriti da li na njemu zaista počiva blagoslov nekog episkopa ili igumana određenog manastira, odnosno pomjesne Pravoslavne Crkve!

         A tu zabludjelu braću pozivamo da to više ne rade i da, ako zaista imaju neki dar od Boga, to provjere u Crkvi, kao što je i najveći među apostolima Pavle uvijek provjeravao sva svoja djela kod vrhovnih apostola u Jerusalimu. Pozivamo ih da se pokaju, ispovijede, pričeste i postanu članom jedne svete saborne i apostolske Crkve, u smirenju i pokajanju, i tako zadobiju spasenje i vječni život u Carstvu Nebeskom, u kome, ako Bog da, i da se svi mi nađemo, Amin!

Bratstvo manastira Ostroga