U knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, u subotu 13. novembra 2021. godine, obilježen je 13. novembar Dan Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori.
Svečano slovo održala je prof. dr Jelica Stojanović, predsjednica Društva. Nakon pozdrava upućenog publici, Preosvećenom Episkopu buenosajreskom i južno-centralnoameričkom g. Kirilu, konzulu Republike Srbije g. Dojčinoviću i ministru savjetniku u Ambasadi Srbije g. Rogoviću, profesorka se osvrnula na prethodni period u radu Društva i obilježavanju ove manifestacije, prenosi Matica srpska – Društva članova u Crnoj Gori.
– Već petu godinu proslavljamo Dan Matice srpske – DČCG, 13. novembar (dan Njegoševog rođenja). «Jer, sve dok je srpskog jezika, slaviće se ovo najvažnije rođenje jednog srpskog čovjeka» (napisa M. Bećković). A srpskog jezika je bilo od iskoni i biće do konca, za vječnost (za vaskrs u vječnosti). Da iznova podsjetimo, Njegoš je prvi član Matice srpske sa prostora današnje Crne Gore. U Letopisu Matice srpske objavljen je 1834. prikaz knjige Pustinjak cetinjski, što je istovremeno prvi tekst o Njegoševom književnom radu, a Njegoš je 1837. godine u Letopisu objavio pjesmu posvećenu Lukijanu Mušickom Nelažni znak pameti prahu narodoljupca, i alegorijsku prozu San na Božić. Godine 1845. Njegoš se učlanio u Maticu srpsku. I tako redom… Time nam je «proprtio» put ka Matici srpskoj, umom i srcem, i nama sadašnjim članovima, znanjem i oboženjem znanja trasirao svjetlošću put… tako da nam drugog i drugačijeg puta i nema… Niti ga želimo, niti ištemo, niti hoćemo! Jer nećemo, ne možemo, ne umijemo, i ne daj Bože, mimo nas samih, i mimo Njegoša… Jer svjetlost svijetli, kazala je prof. dr Jelica Stojanović.
Po njenim riječima Dani Matice srpske – DČCG, obilježavaju se čuvanjem onog što je najsvetije i najdublje nasljeđe svih prostora koji su u sastavu sadašnje Crne Gore, obilježavajući najvažnije i najslavnije srpske (uz to i crnogorske) događaje, ličnosti, jubileje, podvižništva… A Crna Gora je sabir, a i kolijevka, kazala je, srpskog nasljeđa, tradicije, duhovnosti.
“Nužno je, kao i Njegoš, Jeremija Kosova! Tako da imamo šta čuvati, njegovati, uzdizati, sa čim biti u radosti… Zahvaljujući mnogima, i svima vama, na tom smo putu, to čuvamo, to nam je brana i putokaz…”
U skladu sa tim, Matica srpska – DČCG može se pohvaliti i bogatom izdavačkom djelatnošću, ne samo što se broja izdanja tiče, već, prije svega, kvalitetom:
“Održano je više prestižnih međunarodnih i domaćih naučnih skupova (koji su okupili učesnike iz blizu 20 zemalja), iz kojih su proistekli i zbornici; održan je veliki broj tribina, predavanja… na polju istine i svevremenosti srpskog bića na ovim prostorima. Društvo je bilo domaćin mnogim značajnim imenima, poslenicima nauke, književnosti, pozorišta, kulture uopšte… Trudila se da sakuplja i sabira, na sabir i svjedočenje srpskog etnosa, kulture, zajedništva… Radosni smo i ponosni što smo dio takve istorije i kulture!”
Predsjednica Društva naglasila je da od svog osnivanja, shvatajući značaj očuvanja i njegovanja srpskog jezika i književnosti, srpske istorija, MS – DČCG posebnu pažnju poklanja studentima, magistrandima i doktorandima iz oblasti srbistike (srpskog jezika i književnosti), iz oblasti srpske istorije, organizovanjem studijskih boravaka, stipendijama, pomaganjem i plaćanjem magistarskih i doktorskih studija…
“Da i ovaj put podsjetim, o nas se oglušila zvanična Crna Gora… I pored svih izuzetno kvalitetnih programa, koje svjedoči oko 800 događaja raznih sadržaja, nikakvu pomoć nijesmo dobili od zvanične Crne Gore, javni medijski servis CG nam nije uopšte posvetio pažnju. Kao da nas nema! A veoma ima, i to kvalitetom, i istinskim i nepobitnim svjedočanstom. Medijska blokada ne može zaustaviti naš rad, on će, s Božijom pomoći, ostati nepatvoreno i neoborivo svjedočenje”, zaključila je prof. dr Jelica Stojanović.
O izuzetnom trudu same profesorke Stojanović za opstanak Društva, kao i o ukupnoj njenoj borbi za očuvanje srpskog jezika u Crnoj Gori, govorili su moderator programa Bojana Pejović, koja je istakla i čestitalo nedavno nacionalno priznanje „Vuk Karadžić“, koje je profesorki uručeno u Beogradu, kao i prof. dr Drago Perović.
U sklopu svečanosti promovisano je nedavno izdanje Društva, knjiga Crna Gora kroz istorijska dokumenta, koju je priredio Jovan Markuš, a likovno opremio mr Mirko Toljić. Sam priređivač ove svojevrsne enciklopedije Crne Gore od Miroslavljevog jevanđelja do modernog vremena zbog zdravstvenih razloga nije bio u prilici da govori.
O dijelu monografije posvećenom istorijatu srpskog jezika i pisma u Crnoj Gori govorila je prof. Stojanović:
“Šta nam svjedoči sabir dokumenata o srpskom jeziku i ćirilici, o imenu srpskog jezika i srpskog pisma kroz sabir istorijsih dokumenata?! Iako je srpsko nasljeđe kroz istoriju sistemski i namjerno uništavano, ostalo ga je dovoljno za svjedočenje, toliko da jasno i precizno govori, ništeći sve falsifikate. Cjelina i punota: narod, jezik i crkva država, zajedno i kao jedno žive, prožimaju se, i upotpunjuju vjekovima, jedno drugo obnavljaju i preporađaju. Jezik na prostorim današnje Crne Gore od iskona do dana današnjega je srpski, kako svojom suštinom tako i svojim srpskim imenom, koje je izraz i ishodište suštine, pisan pismom koje se zvalo srpskim imenom (srpsko pismo), tj. ćirilicom. I kad se za tim ide, ništa nije izostavljeno, i ništa nije dodato, nego je to jedna lijepa i cijela istina. A to nam ilustrativno pokazauje i ova knjiga.”
O dijelu monografije koji obrađuje iskustvo pravoslavnog života na prostoru današnje Crne Gore govorio je Preosvećeni Episkop g. Kirilo:
“Pravoslavna crkva ima od početka teritorijalno ili geografsko uređenje i organizaciju i nikako to nije vezano samo za jednu naciju ili jedan narod. Tako je i širi prostor Balkana ostajao pod crkvenom vlasti Carigrada sve dok srpski narod nije došao do svog duhovnog punoljetstva i zaslužio da dobije svoju autokefalnu Crkvu. Sveti Sava, čiji je otac Stefan (Simeon) rođen na Ribnici u Podgorici, bio je taj angel Božji koji nas je jednom zauvijek okrenuo na istok prema Jerusalimu, Carigradu i dao nam zavjet da čuvamo Pravoslavnu vjeru. Tako je i formirana Srpska pravoslavna arhiepiskopija ili zatim Patrijaršija, kao jedna od mnogih autokefalnih kanonskih jurisdikcija jedne Svete saborne (katoličanske) pravoslavne crkve.”
Vladika je naglasio da Srpska crkva danas obavlja svoju misiju na svim kontinentima zemljine kugle i da u njoj ima i Srba i Crnogoraca i Amerikanaca i Brazilaca i Afrikanaca, i drugih naroda i nacionalnosti i rasa.
“Zove se srpska jer se istorijski složilo da su Srbi kao narod i stvorili tu Crkvu i najvažnije ličnosti među svetima u njoj jesu Srbi. Dalje preko 90 posto njenih članova su Srbi. Međutim, zbog gornjih razloga, Crkva čuva identitet svakog pojedinca i naroda i ne želeći uvrijediti nacionalno osjećanje nijednog čovjeka ili naroda, Crkva zato u svojim lokalnim nazivima ugrađuje specifičnosti lokalnog stanovništva. Tako imamo: Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Eparhiju hercegovačku, Eparhiju buenosajresku-južno centralnoameričku, Eparhiju austalijsku … itd.. Sve je u Crkvi skladno, svi pojedinci i narodi se ugrađuju u nju kao živo kamenje.”
Govoreći i knjizi Crna Gora kroz istorijska dokumenta istakao je da kad bi svi ljudi bili dovoljno prosvećeni vjerom i blagodaću Božjom, knjige, kao što je ova knjiga našeg uvaženog Jovana Markuša, za čije dobro zdravlje se molimo (koji je napisao mnogo dobrih knjiga i monografija), bile bi isključivo potrebne muzejima.
“Ali pošto živimo u vremenu političkih eksperimenata sa pojedincima i nacijama, pošto živimo u vremenu kada neke političke, ideološke, nekad i otvoreno bogoboračke sile pokušavaju da promijene genetski kod odnosno istoriju i tradiciju jednog naroda… onda su nam ovakve knjige itekako potrebne da nas podsjete odakle smo došli, ko su bili naši preci, i kuda idemo. Sveta dinastija Nemanjića čiji korijeni ovdje na ovoj blagoslovenoj zemlji Zeti, ili današnjoj Crnoj Gori, su nam postavili granice i smjernice. Na sve to nas je podsjetila i svetorodna dinastija Petrovića, a i u naše dane naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije. Ako se budemo držali tih orijentira onda nećemo zalutati ni kao narod ni kao pojedinci”, zaključio je Preosvećeni Episkop g. Kirilo.
O Markušovoj knjizi govorio je i prof. dr Drago Perović:
“Ovom velelepnom knjigom, životnim djelom neumornog Jovana Markuša naše MS – DČuCG nastavlja svoj desetogodišnji rad i rat protiv zaborava i svega onoga što on, generalno, nosi sa sobom za bilo kog pojedinca, za bilo koji narod, za čovječanstvo u cjelini, ali u prvom planu za srpski narod u savremenoj CG. Zbog toga je gospodin Markuš i za moto ove dokumentovane monografije, kao i za moto prethodne izložbe, naš dobri Jovan Markuš za moto svog predgovora uzeo riječi našeg Gospoda Isusa Hrista: Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi (Jn, 8, 31-32). Svi živo pamtimo posljednje molebanske i litijske godine koji su nas oslobodili iznutra. I ova monografija nosi istu ideju, da nas oslobodi istinom, kako ljudskom tako i božanskom. Ova knjiga je odraz tog vjekovnog molebana naših svetitelja i istorijska litija naših predaka.”
Podsjetio je da se radi se o dokumentovanoj istoriji četiri ključna i slučena elementa našeg srpskog identiteta u CG: narodu, jeziku, crkvi i državi. Svaki od tih djelova sastoji se od izabranih nepobjedivih istina i svjedočanstava, neugasivih svetionika našeg istorijskog postojanja na teritoriji stare Crne Gore u periodu od vremena Sv. Save (1207), preko 1494. i vremena Crnojevića, zatim kroz svo vrijeme Petrovića i Karađorđevića, sve do 1989.
“Bilo da su u pitanju izvještaji katoličkih misionara, ili svjedočenja vladika i vladara neponovljive kuće Petrović Njegoš, bilo da je riječ o izjavama crnogorskih glavara, ili natpisima nad grobovima istaknutih crnogorskih junaka i ličnosti, posmrtnim novinski natpisi o njima, zakonicima, đačkim uvjerenjima, čitankama ili udžbenicima, preko toga, kada je u pitanju SPC u Crnoj Gori, pred nama su crkveni i državni kalendari, žitija naših svetitetelja, rukopisne knjige, praznični mineji, istorije Crne Gore, poslanice Sv. Petra, istine Petra Drugog, časopisi i novine 19. i početka 20. vijeka, školski programi i svjedočanstva, uvjerenja i čitanke, proglasi, svetosavske i druge crkvene proslave, intervjui, autobiografije, službena dokumenta, podaci iz dnevnika, sve je sasvim jasno i nedvosmisleno davno rečeno, životom potvrđeno i pohranjeno u našem pamćenju. Ostaje onda pitanje kako je u ovih posljednjih 80-ak godina CG, kao „ponos cijelog Srpstva“, postala nesrpska? Kako 8 varljivih decenija daje sebi za pravo da prethodnih pet postojanih vjekova proglasi neistinitim i nepostoječim? Ko to ima obraza da tvrdi da Sv. Sava, Crnojevići, Petrovići i ostali nijesu znali ko su, kom rodu pripadaju, kojim jezikom govore i u kojoj se crkvi mole”, kazao je prof. dr Drago Perović.
Istoričar Tomaš Damjanović osvrnuo se na značaj rada MS – DČUCG, a potom iznio svoje utiske o Markušovj knjizi.
“Knjiga koju večeras promovišemo, Crna Gora kroz istorijska dokumenta: narod, jezik, crkva, država, autora Jovana Markuša, izdata upravo u Matici srpskoj – Društvu članova u Crnoj Gori ove godine, predstavlja krunu tog višegodišnjeg rada. Knjiga je, kao što se i iz samog naslova može zaključiti, tematski podijeljena na četiri odeljka: pored uvodnog dijela i recenzija prof. dr Jelice Stojanović, prof. dr Borisa Brajovića i dr Vasilja Jovovića, četiri ključne cjeline protežu se na 333 strane, od čega na temu Narod otpada 108, na Jezik 54, na Crkvu 44 i na Državu 166 stranica. Primjetno je, dakle, da je najveća pažnja posvećena posljednjepomenutoj temi, samoj državi, jer Markuš ispravno detektuje ključni politički problem: ovdje se antisrpski sentiment nije rađao spontano niti je iz njega nastala država, nego je bilo obratno: potreba pređašnjih političkih elita da od Crne Gore, kao države, načine svoj feud, usmjeren protiv Beograda, a za račun svakog geopolitičkog aktera od značaja, determinisala je i odnos vlasti prema svim ostalim temama.”
Dalje posluživši se najsvježijim primjerom, istoričar Damjanović je obrazložio, po njegovom mišljenju, dublji razlog, odnosno smisao zasebnosti crnogorske države:
“Ako ste, zbog veza sa zvaničnim Vašingtonom i procjene da je Beograd u nemilosti globalne sile, procijenili da vam treba nezavisna država, pride i pokriće za kriminalne aktivnosti, niste mogli računati na održivost takvog projekta ukoliko ljudima ponudite mogućnost da kradu, pravdajući politički kurs pukom pragmatičnošću. Treba vam, naprosto, dublji razlog, odnosno smisao zasebnosti crnogorske države. Politička elita je tako nešto pronašla u nekom naizgled nelogičnom spoju, ali, u osnovi, spoju savršeno komplementarnih elemenata: crnogorske kroatocentričnosti i titoizma. Otuda se, istovremenim pozivanjem na Štedimliju i Drljevića sa jedne, odnosno Brkovića i Kulišića sa druge strane, iznova i iznova otkrivala skrivana strana crnogorske istorije, nešto što nam je trebalo sugerisati kako smo, sve vrijeme, bili zavedeni lažima. Šta nam o svemu tome govori Markušova knjiga? Naprosto, dokumenti koja se u njoj mogu pronaći sugerišu nam nešto drugo: da sve ono što jesmo, jesmo iz snažnog razloga, da to što jesmo ima svoje pokriće i u istoriji i u kulturi, ima, ako hoćete, u samoj istini. Vidimo, takođe, da su motivi naših protivnika bili takvi da su, u ravni politike, zaista rezultovali za nas nepovoljnim ishodima, primilo se, moramo to priznati, i to kreativno tumačenje istorije, a mi smo, s tim u vezi, u poziciji da se vratimo izvoru i vidimo šta nam je činiti. ”
Markuš je upravo takvim pristupom, zaključio je istoričar Tomaš Damjanović, dao i sistematizovane argumente i ohrabrenje za dalje djelovanje:
“Vrijednost ove knjige je, to može utvrditi svako ko je pročita, odista višestruka. Ona predstavlja svojevrsnu iskaznicu, nešto što, ponosno i bez ustezanja, možemo isporučiti kao validan dokaz, kad god dođemo u nedoumicu ili nas neko pita zbog čega smo to što tvrdimo da jesmo. Preciznije rečeno, ova knjiga nam pruža obilje dokaza da naše identifikovanje sa srpskom nacijom, jezikom, kulturom i, konačno, crkvom nije tek puko mnjenje, slobodna interpretacija, viđenje koje se naslanja na postmodernističke relativizacije i ugađanje sopstvenoj kapricioznosti, a još manje je prilagođavanje interesima političkih stranaka.”
Veče je svojim nastupom upotpunila ženska etno grupa „Gorica“.
