OD NEMIRA DO NADE
(sjećanje na 26. decembar 2019. godine)

Piše: Đakon Pavle Lješković

Bilo je to jedno od onih jutara u kojima se čovjek budi sa nemirom. Ustao sam i obavio svoje svakodnevne obaveze, pa tek onda odlučio da preko interneta pročitam najnovije vijesti. Prvo što sam pogledao je video snimak govora blažene uspomene mitropolita Amfilohija, pored kivota sa moštima Svetog Petra Cetinjskog, u Cetinjskom manastiru.

Više od riječi govorilo je nekoliko mitropolitovih bolnih uzdaha koji su se mogli čuti na samom početku snimka. Zatim su redom počeli da pristižu slike i snimci krsnog hoda koji je krenuo od podgoričkog hrama Vaskrsenja ka manastiru Svetog Simeona Mirotočivog, u Nemanjinom gradu, a koji je od strane policije zaustavljen na Blažovom mostu. Nakon što sam ugledao sliku episkopa Joanikija kako sjedi na betonu, okružen sveštenstvom, monaštvom i vjernim narodom, odlučio sam da pozovem sveštenike sa kojima služim u budvanskom hramu Svete Trojice, u Starom gradu. Otac Boris i otac Petar su se složili sa mnom da u ovakvom trenutku ne možemo samo sjedimo kod kuće i čekamo. Ubrzo nam se pridružio Miladin, naš školski drug iz vremena dok smo učili bogosloviju, pa smo svi zajedno krenuli za Podgoricu.

Na prvoj krivini pri izlasku iz Budve nas je zaustavila milicija. Nakon rutinske provjere su nas pustili da nastavimo dalje, istovremeno nam svojom gestikulacijom, pogledima i izrazima lica poručivaši da su oni samo ljudi koji rade svoj posao. Ubrzo smo na putu susreli još nekoliko patrola „ljudi koji samo rade svoj posao“, međutim, ono što nas je posebno iznenadilo jeste veoma mali broj vozila koja su se kretala u pravcu Podgorice. Kao da je većina običnog svijeta smatrala da bi se toga dana moglo dogoditi nešto strašno i zlokobno, pa su, odlažući svoje obaveze, radije odabrali da ostanu kod kuće. Ubrzo smo stigli do hrama Vaskrsenja i pješice se zaputili prema Blažovom mostu.

Usput smo posmatrali, za Podgoricu, neobičnu sliku praznih kafića i radnji. Na mostu zatičemo dobro poznata lica, budući da je tu bio veliki broj sveštenika, većinom iz Budimljansko-nikšićke eparhije i sa crnogorskog primorja, monaštva, baš kao i vjernika, mahom iz Nikšića i Podgorice. Sa druge strane ograde koja nas je odvajala od skupštine primijećujemo organe reda, koji su se smjenjivali na svakih pola sata.

Sa ozvučenja su se čuli tropari i bogomoljačke pjesme i dobro poznati glasovi sveštenika Miloša i Stefana. Povremeno bi se okupljenima obratio o. Predrag sa najnovijim vijestima, pa smo tako bivali upoznati sa dešavanjima u skupštini i obavještavani o blokadama puteva u Beranama, Budvi i na mostu na Đurđevića Tari, na kojem će nešto kasnije biti pretučeno nekoliko vjernika a vladika Metodije zadobiti lakše povrede. Zajedno sa bratstvom iz manastira Ostroga stigao je i moj kolega profesor bogoslovije Aleksandar, sa kojim razmjenjujem utiske i informacije.

Susrećem i dosta svojih sadašnjih i bivših đaka, od kojih su neki sada već sveštenici i sveštenomonasi. U cijeloj toj maloj zajednici koja se toga dana okupila, oni su nekako najaktivniji i najviše se kreću među narodom, trudeći se da ga ohrabre i daju mu nadu. Nakon neuspješnih pregovora u skupštini među vjerne je stigao mitropolit Amfilohije da im kaže riječi utjehe. Nakon besjede se vidno umoran uputio prema hramu Vaskrsenja.

Nešto prije ponoći sam i ja osjetio prve znake umora, pa sam odlučio da sjednem na jednoj od klupa u obližnjem parku. Nakratko se osamivši, podsjećao sam se svih događaja koji su prethodili ovom danu. Razmišljajući o Trojčindanskom saboru, sjetio sam se da sam tada poslednji put vidio, blažene uspomene, Predraga Vukića, istoričara sa Cetinja. Bio je svječano obučen, kao da je u pitanju kakva svetkovina i neobično veselog raspoloženja. Desnom rukom stežući prepunu kesu knjiga, govorio je u zanosu izazivajući znatiželju ljudi koji su nas okruživali a koji ga, uglavnom, nisu poznavali. Pričao mi je o pozivu koji je dobio u noći uoči sabora. Sa druge strane žice dobro poznat glas ka je preklinjao da ne ide na sabranje, ali ga to nipošto nije pokolebalo u njegovom uvjerenju da toga dana mora biti u Podgorici.

Peđa je smatrao da će borba protiv zakona biti duga i iscrpljujuća, te da će na kraju iz nje Crkva izaći kao pobjednik. Ove njegove riječi će se kasnije ispostaviti kao proročke, baš kao i mnogo toga što je za života pisao i govorio. Nakon sjećanja na dragog brata u Hristu ustao sam sa klupe i krenuo prema ogradi. Usput sam sreo još poznatih lica : Rajo mi je govorio o dešavanjima na sjeveru Crne Gore, Radinko me upoznao sa viđenjem cijele situacije iz vizure jednog pjesnika, dok mi je Milojica pričao o svojim dogodovštinama na putu od Nikšića do Podgorice. Ubrzo smo saznali vijesti o hapšenjima u skupštini onih poslanika koji su se protivili zakonu. Nepravedni zakon je bio izglasan, nakon čega su monahinje upalile 45 svijeća, što je bila simbolika vezana za broj poslanika koji su ga izglasali . Ovo je ujedno bila i poslednja molitva za njih, budući da će kasnije biti izopšteni iz Crkve. Sa druge strane ograde primijećujemo neke nove ljude prijetećih pogleda, za koje smo pretpostavili da su pripadnici SAJ-a. Čujemo i zlokobne laveže, za ovu i slične prilike, dresiranih pasa, koji su nam se približavali.

Vladika Joanikije drži besjedu u kojoj ističe da toga dana kao da smo bili na pokajanju i sahrani, budući da su pravo i pravda umrli u Crnoj Gori. Daje nam blagoslov da se vratimo svojim kućama uz napomenu da će se naša borba nastaviti. Tri su časa iza ponoći i mi se krećemo ka hramu Vaskrsenja. Ja i O. Evstatije iz manastira Đurđevi Stupovi, primijećujemo u ulazima zgrada sakrivene „ljude koji samo rade svoj posao“ u punoj borbenoj opremi, kako budno motre na svaki naš korak. Tek tada shvatam da nam se u međuvremenu pridružilo i mnoštvo podgoričke omladine.

To naše mirno i dostojanstveno kretanje u koloni ka hramu će biti uvod u veličanstvene litije koje će kasnije dovesti do pobjede nad sramnim zakonom. Dok smo putovali prema Budvi, osjetili smo te noći nanovo rođenu nadu, koja se u tom trenutku jedino mogla objasniti vjerom u Hrista i Božiju pravdu, koja je, gledano zemaljskim očima, ponekad spora ali zato uvijek dostižna.

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)

Uspomena na noć 26. decembra 2019. g.

Noć će ova ostanuti
upamćena kroz vremena,
jer na mostu Blažovome
sinu iskra iz kamena.
Te je noći Soko Jole,
kog’ sve rane roda bole,
zapalio plam slobode,
kraj Morače hladne vode.
Uz njega se na stotine
smrzavalo Sokolova,
ali samo četvoricu
pomenuće pjesma ova.
Odnekuda po tom mrazu,
iz gustoga izbi mraka,
četa mala al’ valjana
Jokaševih hrabrih đaka.
Tu je Vujke, tu je Pavle,
tu je Čoka Soko Sivi,
kome basta i dan danas
da hajdučki život živi.
Kadar stići, i uteći
i na strašnom mjestu biti,
i sa braćom u mehanu
ka’ Kraljević vino piti.
Sve mu basta, sve mu prista
mana mu se nać’ ne može,
da je takvih malo više
kraj đe bi nam bio Bože.
Sa njima je doletio
iz Nikšića pjesnik vrli,
Krulanović, a Jokaš ih
kao dobri Otac grli.
I njemu je kamen teški
sa junačkog srca pao,
kad je ove Sokolove
pored sebe ugledao.
Tako ova slika nasta
uspomene koja krije,
a jednog će dana znam to
krasit’ strane Istorije.